Odnosi preko Velike bare već dugo nisu bili ovako zakinuti. Ne radi se tu samo o različitim pogledima transatlantskih saveznika na pitanje rata i mira u Ukrajini, niti o prijeporima oko carina. Na djelu je dublje razmimoilaženje oko pitanja slobode, tržišta i demokracije u digitalnom dobu.

Europska komisija je za Nikolinje kaznila društvenu mrežu X (nekadašnji Twitter) sa 120 milijuna eura zbog nepoštivanja pravila o transparentnosti iz Akta o digitalnim uslugama (DSA). Muskovoj platformi zamjera se zavaravajuće korištenje plavih kvačica koje označavaju verificirane račune. Uz to, sporan je loše organiziran repozitorij oglasa. Naposljetku, istraživačima je onemogućen pristup javnim podacima (data scraping za potrebe znanstvenih istraživanja).

Ovakav rasplet događaja za Bruxelles je signal da DSA nije tek mrtvo slovo na papiru. Međutim za Muska i njegove istomišljenike u vašingtonskoj administraciji rečena kazna simbol je europske 'regulatorne agresije' prema američkim tehnološkim tvrtkama.

Regulacija umjesto proizvodnje

Europska unija već godinama pokušava odgovoriti na problem koncentracije digitalne moći u rukama malog broja čelnika tehnoloških giganta koji tvore oligopol. Pored toga, Komisija je izrazito osjetljiva na pitanja dezinformacija, poglavito od pandemije i otkako se ratuje u Ukrajini. DSA i njegova nadopuna, Akt o digitalnim tržištima (DMA), nisu zamišljeni kao protuamerički propisi, već predstavljaju (možda jalov) pokušaj da se privatne aktere s nemjerljivim društvenim utjecajem i dosegom podvrgne nekakvim minimalnim pravilima javne odgovornosti. Platforme koje imaju više stotina milijuna korisnika de facto su postale infrastrukturni sustavi, no pritom nemaju nikakav oblik demokratskog nadzora.

Glavni problem Europske unije nije u pretjeranoj normativnoj ambiciji (premda je to nerijetko slučaj kada je Bruxelles u pitanju), već u strukturnoj asimetriji. Unija, naime, pokušava regulirati rad platformi koje uglavnom ne potječu sa Starog kontinenta: Europa nema svoje pandane Googleu, Meti, Amazonu ili X-u i otud potječe česta kritika da Berlaymont 'vodi industrijsku politiku bez industrije', odnosno da normama pokušava nadomjestiti nedostatak svojih tehnoloških divova.

Međutim ta logika zanemaruje povijesni kontekst nastanka europskih integracija. Europski projekt, osim što je prvenstveno mirovni, nikada nije bio zasnovan na ideji potpuno dereguliranog tržišta. Naprotiv, u tradiciji kontinentalne Europe slobodno tržište uvijek je bilo uređeno (uz jasnu ulogu socijalnih partnera u tripartitnom pregovaranju) s jasnim pravilima o natjecanju, zaštiti potrošača i javnom interesu. Propisi našeg doba, koji reguliraju digitalnu stvarnost, samo su nastavak te temeljne logike u novoj visokotehnološkoj sferi.

Slobodno tržište kao sredstvo političkog pritiska

Sukob oko digitalne regulacije ne može se razumjeti bez šireg pogleda na Trumpov odnos prema Europi. Donald Trump ne vidi Europsku uniju kao partnera i saveznika s kojim dijeli iste zapadne (judeokršćanske i prosvjetiteljske) vrijednosti. Naprotiv, za njega je EU regulatorni suparnik koji ograničava američku proizvodnu i trgovinsku moć. Prema takvoj logici, europski propisi nisu legitimna pravila kojima se pokušava urediti (kaotično) tržište, već prepreke koje treba eliminirati političkim i ekonomskim pritiscima.

Ovaj prijepor jasno se vidi u pitanju slobodne trgovine i u pitanju slobode govora.

Za Uniju slobodna trgovina znači tržište na kojem postoje pravila igre. Za Trumpa ona znači transakcijski odnos u kojem je ključno pitanje tko dobiva više. Europska regulacija digitalnih platformi u tom se okviru interpretira kao prikriveni protekcionizam čak i kada se formalno ne odnosi na podrijetlo kompanija, tj. ne čini razliku pitanje je li tvrtka američka, europska ili kineska.

Trumpov politički diskurs njeguje gotovo apsolutističko shvaćanje slobode izražavanja, a svaka intervencija države potencijalno može biti cenzura. Europski pristup ponešto je drugačiji. Sloboda govora itekako postoji, ali nije apsolutna te je ograničena zaštitom ustavnog demokratskog poretka, raznoraznih manjina, ali i javne sigurnosti. Kada Unija traži transparentnost algoritama ili ograničavanje dezinformacija, nije joj cilj kontrolirati mišljenje, već prvenstveno smanjiti asimetriju moći između digitalnih platformi i (običnih) građana.

Pa ipak, najdublji jaz između Trumpa i Unije odnosi se na shvaćanje pojma i biti demokracije. Trumpova politička praksa naginje minimalističkom shvaćanju prema kojemu su izbori dovoljni uvjet za proglašenje nečega demokratskim, a daljnje djelovanje institucija (koje bi se trebale međusobno nadzirati i ograničavati) tumači kao prepreku čistoj 'volji naroda'. Europski model, barem normativno, inzistira na liberalnoj demokraciji u kojoj su neovisne institucije, regulatorna tijela i vladavina prava temelj političkog sustava. U tom okviru regulacija digitalnih platformi nije tehničko, već pitanje demokratske infrastrukture. Ako platforme oblikuju javni diskurs, tada njihovo djelovanje mora biti podvrgnuto demokratskom nadzoru ili barem pravilima koja omogućuju taj nadzor.

Preko Bare se u zadnje vrijeme gube finese ovih razlika, a regulaciju se svodi na binarnu opreku sloboda/cenzura. Takav pristup omogućuje Musku da se pozicionira kao borac za 'slobodni internet', iako je (u slučaju X-a) riječ o privatnoj platformi s vlastitim pravilima.

Geopolitička dimenzija

Na prvi pogled NATO nema veze s digitalnom regulacijom. No, iz vizure američkog predsjednika, riječ je o istom obrascu – savezništva su vrijedna samo ako su isplativa. Trump promatra Sjevernoatlantski savez transakcijski, a Europska unija, barem načelno, inzistira na zajedničkim vrijednostima i dugoročnoj stabilnosti.

Digitalna sfera komplicira tu sliku. Dezinformacije, kibernetički napadi i manipulacija javnim mnijenjem postali su sastavni dio sigurnosnih prijetnji, posebice od početka ruske agresije na Ukrajinu. Ako se Europska unija i Sjedinjene Države ne slažu oko toga tko i kako treba regulirati digitalne platforme, teško je govoriti o punoj strateškoj usklađenosti čak i unutar NATO-a.

Drugim riječima, digitalna regulacija postaje duboko sigurnosno pitanje. Tko kontrolira informacijski prostor, kontrolira i političku stabilnost. U toj transatlantskoj napetosti ne smije se zaboraviti trećeg aktera, Kinu.

Amerika gradi svoju digitalnu moć kroz tržište i privatne korporacije, a regulacija je fragmentirana i često dolazi post festum te sloboda inoviranja svakako ima prednost nad preventivnom regulacijom. Kina pak gradi svoju digitalnu moć kroz državnu kontrolu. Platforme postoje, ali su jasno podređene partijskim vlastima, stoga je digitalni prostor na taj način produžetak državnog suvereniteta. Europska unija pokušava treći put, a on se sastoji od regulacije bez totalne kontrole te zaštite prava bez gušenja tržišta. Takav model institucionalno je najzahtjevniji i politički najranjiviji.

Hrvatska u toj priči nije tek puka promatračica. Kao članica Europske unije, sudjeluje u normativnom projektu, ali kao mala država nema stvaran utjecaj na globalne tehnološke procese. Platforme koje svakodnevno koristimo regulira Bruxelles, razvijaju američke kompanije, a alternativni model nudi Kina.

Upravo zato europska digitalna strategija nije apstraktna. Ona određuje hoće li Unija biti samo regulator tuđih tehnologija ili akter koji može oblikovati digitalni poredak prema vlastitim interesima.

Test političke zrelosti

Sukob oko X-a i DSA-a nije tek incident, već test europske političke zrelosti. Ako Europska unija popusti pod pritiskom Washingtona i Silicijske doline, priznat će da njezina regulatorna moć nema stratešku podlogu. Ako pak bude ustrajala, morat će prihvatiti političke i ekonomske posljedice, od kojih bi mnoge mogle biti neugodne.

U svijetu u kojem Amerika deregulira, Kina kontrolira, a platforme koncentriraju moć, Europska unija pokušava regulirati u ime demokracije. Pitanje više nije je li taj put savršen, već ima li ga Europa snage provesti. Jer ako nema, pravila digitalnog svijeta će, ponovno, pisati netko drugi.