Trebala je to biti samo još jedna u nizu imigracijskih racija na koje su se Amerikanci već gotovo pa navikli. No rutinski upad federalnih agenata ICE-a u praonicu automobila u Allstonu, kvartu s jeftinijim najamninama koji se nalazi uz kampus Boston Universityja i u kojem živi velika populacija studenata tog sveučilišta, pretvorio se u nacionalnu vijest.

Umjesto anonimnog policijskog izvještaja i nekolicine odvedenih radnika bez papira, akcija je dobila neočekivanu dimenziju kada se dvadesetogodišnji predsjednik Mladih Republikanaca na Sveučilištu u Bostonu Zac Seagal, koji i sam živi u Allstonu, na društvenim mrežama sam pohvalio da je on taj koji je opetovano zvao ICE i prijavljivao nelegalne radnike u praonici, iz koje je u konačnici odvedeno sveukupno devet radnika iz Brazila i El Salvadora.

Cijeli događaj nije zabilježen kamerama, ali se svejedno munjevito proširio internetom i medijima. Bijesnim reakcijama dijela javnosti pridružili su se i studenti Boston Universityja, koji su počeli prosvjedovati protiv ICE-a čim je Seagal prošli ponedjeljak javno preuzeo zasluge i time slučaju osigurao nacionalne naslovnice.

Kulminacija je stigla u petak navečer, i to usprkos činjenici da su već počeli studentski praznici, kada su se stotine studenata umjesto da otputuju kući sa svojim obiteljima slaviti Dan zahvalnosti (Thanksgiving), okupile ispred kuće predsjednice sveučilišta usred kampusa, prosvjedujući protiv ICE-a i kršenja ljudskih prava imigranata.

Pritisak do točke pucanja

Upravi sveučilišta sasvim sigurno nije nimalo lako. Ne samo zato što se nalaze usred politički zapaljive situacije, nego i zato što su već mjesecima pod pritiskom koji je iznutra nagrizao financijsku i organizacijsku stabilnost institucije. Sa svih strana stižu loše vijesti, broj međunarodnih studenata strmoglavio se nakon novih viznih ograničenja i administrativnog sustava koji strancima sve više otežava dolazak i ostanak u SAD-u, dotok federalnih sredstava za istraživanja drastično se smanjio otkako je administracija Donalda Trumpa počela otkazivati projekte vrijedne milijarde dolara, a sveučilišno poslovanje, koje se u Americi uvelike oslanja upravo na ta sredstva, već je dovelo do prvog vala rezova i najave novih otpuštanja. Posljednje što si tako opterećeno sveučilište može dopustiti jest skretanje pozornosti javnosti i federalnih vlasti na sebe, pogotovo u trenutku kada se svaki protest na kampusu prati s posebnim povećalom i kada se sveučilišna uprava pribojava i same mogućnosti da postane nova meta u ratu između politike i akademije.

Ovaj slučaj na sveučilištu, u kojem jedni prijavljuju potencijalno nelegalne imigrante ICE-u, a drugi protiv tog istog ICE-a izlaze na ulice, nije samo još jedna epizoda iz američkog kulturnog rata. On je simptom puno dubljeg rascjepa koji se više ne zadržava na kampusima, radnim mjestima ili društvenim mrežama, već ulazi u domove i razdire najintimnije odnose.

Rezovi koji su nekad dijelili biračka mjesta danas dijele dnevne boravke i obiteljske stolove. Iz tog je rastućeg jaza iznjedrena i pojava poznata kao Go No Contact, u kojoj pojedinci potpuno prekidaju veze s članovima vlastite obitelji zbog suprotnih političkih stavova, kao da je zajednička DNK postala manje važna od izbornih preferencija.

Petina posvađana s obitelji zbog - politike

Go No Contact pojava posljednjih godina u Americi poprima razmjere koje više nije moguće ignorirati. Izvorno je taj termin pripadao rječniku mentalnog zdravlja i obiteljske terapije, gdje je označavao prekid kontakta s toksičnim ili nasilnim članom obitelji kako bi se zaštitilo vlastito psihičko i emocionalno zdravlje. No u trenutku kada je afektivna politička polarizacija u SAD-u dosegnula povijesne razine, izraz je davno izišao iz terapeutskih okvira.

U društvu u kojem se sukobi oko Trumpa, izbora, imigracije, abortusa ili prava manjina pretvaraju u moralne crte bojišnice, mnogi svoj raskid s obitelji opravdavaju upravo kroz jezik psihološke toksičnosti, tvrdeći da su politički stavovi njihovih bližnjih toliko ekstremni, štetni ili duboko nemoralni da komunikacija s njima postala nepodnošljiva. Iako je takvih slučajeva bilo i ranije, fenomen je postao osobito izražen tijekom pandemije, kada su se mnoge obitelji doslovno rascijepale zbog neslaganja oko nužnosti cijepljenja COVID cjepivom, i od tada poprima sve zabrinjavajuće razmjere.

A podaci potvrđuju da je politički raskol doista duboko zahvatio privatnu sferu. Prema Američkom psihijatrijskom udruženju iz 2024., jedna od pet odraslih osoba, oko 21 posto, priznaje da se otuđila od člana obitelji, preskočila obiteljski događaj ili ga blokirala na društvenim mrežama zbog neslaganja oko političkih tema.

Još je zanimljivija politička asimetrija ovog otuđenja. Naime, prema analizi Američkog centra za istraživanje društvenog života, 23 posto vrlo liberalnih Amerikanaca prekinulo je odnos s članom obitelji zbog političkih pogleda, naspram oko 9 posto vrlo konzervativnih. Najnoviji visoko medijski eksponirani primjer stigao je iz Hollywooda, supruga liberalnog komičara Jimmyja Kimmela javno je objavila da prekida kontakte s vlastitim roditeljima jer podržavaju Donalda Trumpa. U zemlji u kojoj se obitelj tradicionalno smatra temeljem društva, Go No Contact tako je postao simbol vremena, intimni dokaz da politička pripadnost danas nerijetko nadjačava i DNK, i tradiciju, i osobnu povijest.

Dan (ne)zahvalnosti

Upravo zato trenutak u kojem se javlja novi val protesta na Sveučilištu u Bostonu, kao i sve izraženija raspolovljenost zemlje, Amerikancima pada još teže, jer dolazi neposredno uoči Dana zahvalnosti, blagdana koji u američkoj kulturi ima gotovo pa terapeutsko značenje. Thanksgiving nije tek tradicija obilja i dan posvećen jedenju purice, nego društveni ritual koji potiče ljude da uspore, da se okrenu jedni drugima i barem nakratko usmjere pažnju na ono dobro u vlastitim životima. Psihološka istraživanja godinama pokazuju da takva, čak i jednostavna praksa kultiviranja zahvalnosti smanjuje stres, popravlja međuljudske odnose i pomaže ljudima da lakše premoste razlike, umjesto da ih dodatno produbljuju.

No dok je taj blagdan izvorno zamišljen da okuplja obitelji, ove će ga godine mnoge američke kuće dočekati s praznijim stolovima nego ikad prije. Sudeći prema anketama, rekordno mnogo obitelji neće zajedno slaviti Thanksgiving upravo zbog političkih stavova. Ako je ovaj blagdan trebao biti trenutak u kojem se sukobi ostavljaju pred vratima, onda činjenica da toliki Amerikanci taj dan provode razdvojeni najbolje pokazuje koliko je dubok nacionalni razdor.

I mi u Hrvatskoj, naravno, nismo imuni na ove pojave. Iako kod nas još nije uobičajeno prekidati odnose s članovima uže obitelji zbog političkih ili ideoloških razlika, događaji iz studenog ove godine pokazuju da, nažalost, nismo ni toliko daleko od toga. Eskalacija nasilja i javnih sukoba u proteklih mjesec dana jasno govori da se i ovdje stvaraju iste paralelne stvarnosti, ista uvjerenja da je onaj drugi ne samo u krivu, nego i moralno problematičan.

Slušajmo bližnjeg svog

Ono što se vidi i kod nas i u Americi jest izostanak stvarne volje da se sasluša drugoga i gotovo potpuni gubitak kapaciteta da se barem na trenutak odmakne od vlastitog ideološkog filtra kroz koji se tumači stvarnost, da bismo doista mogli čuti tog drugoga. Naša sreća, zasad, jest u tome što još uvijek nismo toliko emotivno navezani na teme koje stvaraju političke rasjede kao Amerikanci. No ritam i intenzitet događaja posljednjih tjedana pokazuju da, nastavimo li ovim putem, jednog dana i mi možemo završiti u vlastitoj verziji američke Go No Contact kože.

Možda je najvažnija lekcija koju možemo naučiti iz ove američke situacije zapravo vrlo jednostavna, iako je sve teže provesti je u praksi: društvo ne puca zato što se ljudi ne slažu, nego zato što sve manje vjeruju da je moguće živjeti zajedno unatoč neslaganju. I Amerika i Hrvatska danas se kreću po istoj klizavoj putanji, samo različitom brzinom. Zato je možda baš ovo trenutak u kojem vrijedi zastati i zapitati se zašto nismo u stanju saslušati druge; zašto se toliko emotivno identificiramo s onim u što vjerujemo, načinom na koji želimo živjeti i onim što želimo prenijeti svojoj djeci i generaciji koja dolazi. Ako dopustimo da nam politika i ideologija određuju koga ćemo voljeti, s kim ćemo razgovarati i koga ćemo izbrisati iz vlastitog života, onda gubimo mnogo više od jedne rasprave ili jednih izbora. Gubimo sposobnost učiti jedni od drugih, prepoznavati međusobnu ljudskost i rasti zahvaljujući razlikama, koje bi nas, u zdravijem društvu, trebale potaknuti na kreativnost, a ne na destruktivnost. A zahvalnost, koliko god ponekad djelovala skromno i tiho, možda je najbolja podloga upravo za takav, stvarateljski pristup životu.