Vrijeme brzo ospori i izbriše neke ekonomske modele iz kolektivnog pamćenja. No ima i onih koje stvarnost iznova potvrđuje, jer događaji uporno idu u smjeru koji su predvidjeli ti modeli. Jedan od takvih je nemoguća trilema međunarodne političke ekonomije, a osmislio ju je američki ekonomist turskog podrijetla Dani Rodrik.

Ovaj model, poznat i kao Rodrikova trilema, objašnjava temeljnu napetost između triju ciljeva koje današnje države žele ostvariti: nacionalnu demokraciju, nacionalnu suverenost i potpunu ekonomsku globalizaciju. Rodrik tvrdi da je moguće ostvariti samo dva od ta tri cilja istovremeno, a treći nužno mora biti žrtvovan, često uz velike političke, društvene i ekonomske potrese.

Primjeri EU-a i Kine

Europska unija najbolji je primjer prvoga mogućeg ishoda Rodrikove trileme. Ona kombinira demokraciju i duboku ekonomsku integraciju, ali po cijenu dijela nacionalne suverenosti, jer zemlje članice prenose dio svojih ovlasti na Bruxelles da bi osigurale funkcioniranje zajedničkog tržišta. Velika Britanija je pak pod sloganom 'Take Back Control', koji kao da je prepisan iz Rodrikova udžbenika, napustila Uniju jer joj kombinacija demokracije i duboke ekonomske integracije, ali po cijenu gubitka dijela nacionalne suverenosti, nije bila prihvatljiva. Rastuća popularnost desnih pokreta diljem Europe također potvrđuje Rodrikovu tezu – riječ je o odgovoru birača na preduboku integraciju i gubitak nacionalne kontrole nad javnim politikama.

Drugi slučaj Rodrikove trileme spoj je nacionalne suverenosti i globalizacije, ali nauštrb demokracije. Kina je najbolji primjer ovog slučaja. Potpuno je integrirana u svjetsko tržište, ali bez pritiska domaće demokracije na ekonomske odluke. Treći slučaj pak kombinira nacionalnu demokraciju i suverenost, ali zato ograničava globalizaciju kontrolom kapitala, trgovinskim barijerama i samostalnom monetarnom politikom. Takav je model bio na snazi u razdoblju sustava Bretton Woods nakon Drugoga svjetskog rata, kada su zapadne demokracije balansirale demokratske zahtjeve i nacionalne interese uz ograničenu globalnu financijsku integraciju i uz korištenje dolara kao svjetske rezervne valute. U ovaj treći slučaj danas se sve jasnije uklapaju i Sjedinjene Američke Države otkako je vlast ponovno preuzeo američki predsjednik Donald Trump.

America First i odricanje od globalizacije

Ono što se danas događa u Sjedinjenim Američkim Državama - rast političkog nacionalizma, otpor globalizaciji, uvođenje carina, protekcionističke politike i ograničenja za strana ulaganja, prekogranično kretanje kapitala i tehnologije - upravo je ono što bi Rodrikova trilema i predvidjela kada negativne posljedice predaleko odmakle ekonomske integracije postanu gorivo političkih procesa.

U svijetu u kojem države ne mogu istovremeno imati i potpunu demokraciju, i potpunu suverenost, i potpunu globalnu ekonomsku integraciju, političke odluke postaju pitanje izbora koje će se od tih vrijednosti žrtvovati, a koju će se braniti pod svaku cijenu, jer očito čak ni Amerikancima ne polazi za rukom istovremeno uživati u blagodatima svih triju opcija. Pod krilaticom America First, koja kao da je prepisana iz Rodrikove teorije, traže se povrat kontrole, jača zaštita nacionalnih interesa i redefiniranje pravila globalne trgovine.

Nova američka administracija tako jasno pokazuje da želi prekinuti praksu duboke integracije u svjetsko gospodarstvo te nizom mjera ograničiti izloženost američke ekonomije globalnim tokovima kapitala, robe i ljudi. Ponovno su uvedene i proširene carine na uvoz iz Kine i drugih zemalja, onih koje se percipiraju kao prijetnja američkoj industrijskoj bazi, čime se izravno udara na principe slobodne trgovine. Uvedene su i stroge kontrole na izvoz naprednih tehnologija da bi se spriječilo tehnološko jačanje strateških rivala poput Kine.

Dio mjera odnosi se i na ograničavanje financijskih tokova, pa je uveden porez na doznake iz SAD-a u inozemstvo, što pogađa ponajprije migrante i njihove obitelji, ali i ograničava odljev kapitala. Otežava se i pristup stranih državljana američkom obrazovnom sustavu, čime se smanjuju mobilnost ljudi i protok znanja, a time i integracija u globalne mreže talenta. Sve ove mjere imaju isti cilj: usporiti ili prekinuti duboku uključenost SAD-a u globalnu ekonomiju i vratiti veću kontrolu nad kapitalom, proizvodnjom, radnom snagom i znanjem unutar vlastitih granica.

Deregulacija kod kuće, intervencionizam u gostima

Iz političke perspektive posve je legitimno to da stanovništvo neke države kroz demokratski proces odluči smanjiti svoj stupanj uključenosti u globalnu ekonomiju. Aktualna američka administracija provodi tu volju birača jačom regulacijom i ograničavanjem međunarodnih trgovinskih i financijskih tokova, uz istovremenu deregulaciju domaćeg tržišta. Jedan od alata te unutarnje deregulacije je Big Beautiful Bill, zakon koji je usvojio američki Kongres, a predsjednik Donald Trump potpisao ga je uoči Dana neovisnosti. Ukratko, zakon predviđa širok spektar poreznih olakšica, ograničavanje prava na korištenje Medicaida i SNAP-a, programa za bonove za hranu, te povećanu potrošnju na obranu i graničnu sigurnost.

Prema procjenama Budget Laba Sveučilišta Yale, ovaj će zakon pogurati američki javni dug s trenutačnih 121 na gotovo 180 posto BDP-a do 2054. godine. Trenutno su jedine zemlje s većim udjelom javnog duga u BDP-u Japan i Sudan. I projekcije Kongresnoga proračunskog ureda (CBO) predviđaju rast duga, ali nešto umjerenije, do 160 posto BDP-a u 2054., i to pod uvjetom da novouvedene porezne olakšice ne postanu trajne. Istovremeno, izdaci američke vlade za kamate na javni dug sa sadašnjih 3,1 posto BDP-a trebali bi narasti na gotovo šest posto BDP-a. U 2024. godini kamate su dosegnule gotovo 870 milijardi dolara, što ih čini trećim najvećim izdatkom savezne vlade, odmah nakon socijalne sigurnosti i zdravstvene zaštite, a već u 2025. ti bi izdaci trebali premašiti bilijun dolara. Činjenica da Sjedinjene Američke Države već sada više izdvajaju za kamate nego za obranu možda i najbolje oslikava to koliko je značajan američki problem sa zaduženošću.

Može li nova reganomika proizvesti čudo?

Američka administracija, naravno, sasvim drugačije gleda na Big Beautiful Bill. U njihovoj viziji porezne olakšice i deregulacija tržišta, potaknute i nizom drugih izvršnih uredbi predsjednika Trumpa, trebale bi pokrenuti snažan investicijski ciklus i ubrzati ekonomski rast koji će nadmašiti sva očekivanja. Prema toj paradigmatski konzervativnoj ekonomskoj logici, veći rast BDP-a automatski će povećati porezne prihode, zbog čega navodno neće ni doći do ozbiljnog rasta javnog duga.

Ovakav pogled na ekonomiju zapravo je najbliži Reaganovoj ekonomici ponude (supply-side economics) i teoriji trickle-down efekta. Riječ je o ekonomskoj doktrini iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ona polazi od pretpostavke da će smanjenje poreza, posebno na kapital i najbogatije, potaknuti ulaganja, otvaranje radnih mjesta i povećati ukupno blagostanje. Rast koji kreće s vrha, potrošnjom i investicijama bogatijih slojeva, navodno se onda slijeva prema dolje i koristi svima u gospodarstvu.

Trumpova administracija, kao i ranije Reaganova, polazi od pretpostavke da će porezne olakšice potaknuti toliki rast gospodarstva da će novi prihodi neutralizirati izgubljeni prihod od nižih poreza. Međutim povijest nas uči suprotno. Reaganova ekonomika ponude jest kratkoročno ubrzala rast, ali je ostavila trajno povećan javni dug. Naravno, američko je gospodarstvo toliko dinamično i inovativno da ne možemo sasvim isključiti mogućnost da do tog ekonomskog čuda ipak dođe.

Amerika je u prošlosti znala iznenaditi i nadmašiti predviđanja, no realno, vjerojatnost da će se to sada dogoditi nije osobito velika. Američka ekonomija trenutno se nalazi u posve drukčijoj fazi nego 1980-ih: zaduženost je znatno veća, tržištu rada nedostaje radne snage, veća je dohodovna nejednakost, opremljenost rada kapitalom visoka, a globalna potražnja usporava. U takvom kontekstu fiskalni poticaji češće završavaju u otkupu dionica, dividendama i špekulativnim ulaganjima, a ne u novim investicijama koje bi pogurale rast.

Američka deglobalizacija 'ubija' dolar?

Iako je teško vjerovati da će novi konzervativni ekonomski smjer, koji se oslanja na staru logiku ekonomike ponude, uspjeti izazvati gospodarsko čudo, on bi mogao imati ozbiljne posljedice za status američkog dolara kao svjetske rezervne valute. To je, uostalom, logična posljedica američke političke odluke da se postupno povuče iz globalizacijskih procesa u kojima je dolar desetljećima bio ključni financijski stup i instrument produbljivanja globalne financijske integracije.

Nadalje, kako se američki javni dug nezaustavljivo gomila, povjerenje u stabilnost američke valute slabi, a raste rizik da će strani ulagači tražiti sigurnije, politički neutralnije i manje volatilne alternative. Dolar tako bilježi svoj najgori početak godine u više od pola stoljeća; u posljednjih šest mjeseci oslabio je više od 10 posto u odnosu na košaricu valuta glavnih američkih trgovinskih partnera. Posljednji je put toliko oslabio početkom 1973., kada je SAD raskinuo vezivanje dolara za zlato i time dokinuo već spomenuti Bretton Woods, sustav koji je ustoličio dolar kao svjetsku rezervnu valutu.

Dodatni udarac povjerenju stigao je sredinom svibnja, kada je Moody's snizio američki kreditni rejting s Aaa na Aa1, čime je postao posljednja od velikih svjetskih agencija koja je oduzela SAD-u najviši rejting AAA. Razlozi su isti kao i prilikom prethodnih sniženja: rastući javni dug i sve veći troškovi njegova servisiranja u uvjetima visokih kamatnih stopa. Da američki dužnički papiri, a time i američki dolar, polako gube status sigurne luke, sugeriraju i rastući prinosi na američke obveznice te za desetogodišnja izdanja trenutačno iznose oko 4,5 posto.

Za usporedbu, njemačke obveznice istog roka nose 2,7 posto, a (vjerovali ili ne) čak i hrvatske desetogodišnje obveznice trenutno nose niži prinos od američkih. Koliko je tržište obveznica važno, najbolje govori činjenica da je upravo zbog rasta prinosa obveznica nakon objave prijedloga novih i izrazito visokih carinskih stopa u travnju ove godine američki predsjednik bio prisiljen odgoditi njihovu implementaciju. Rast prinosa signalizira slabljenje povjerenja u fiskalnu održivost, ali i možda i potencijalni pad potražnje stranih ulagača za američkim obveznicama, što može biti pogubno za američku ekonomiju jer se ona oslanja upravo na inozemno financiranje svog duga.

Ako se nastavi taj proces, dolar bi mogao izgubiti svoj povlašteni status, što bi značilo manje inozemne potražnje za američkim obveznicama, veće troškove zaduživanja te smanjenje američkog političkog i ekonomskog utjecaja u svijetu. Bez privilegije tiskanja svjetske rezervne valute, američka bi ekonomija morala živjeti s posve novim ograničenjima, dosadašnjim generacijama političara i gospodarstvenika potpuno nepoznatima.

Može li se Amerika odreći globalizacije, a i dalje ostati šef svjetske ekonomije?

Na kraju treba naglasiti da Trumpova administracija nije prva koja povećava proračunski deficit i narušava održivost javnih financija, jer to su sustavno činile i mnoge prethodne administracije. No ono po čemu se Trumpova administracija ipak razlikuje jest njezina legitimna politička odluka da se postupno isključuje iz globalizacijskih procesa u ime obrane nacionalnih interesa. U svjetlu Rodrikove trileme, Amerika danas jasno bira suverenost i demokraciju te se svjesno razvodi od globalne ekonomske integracije.

No čak i ako zanemarimo činjenicu da je američko gospodarstvo toliko isprepleteno s ostatkom svijeta da je teško vjerovati da je njegova potpuna ekonomska separacija uopće izvediva, postavlja se sljedeće pitanje: ako se Amerika polako zatvara u sebe kroz doktrinu America First, može li onima koji nisu Amerika dolar i dalje ostati prvi izbor u međunarodnoj trgovini, investiranju i pohrani vrijednosti? Drugim riječima, može li se Amerika odreći globalizacije, a da pri tome zadrži jedan od svojih najbitnijih nosivih stupova – ulogu dolara kao svjetske rezervne valute? Tko zna, možda na odgovor nećemo morati predugo čekati.