Države su kao ljudi. Neke te oduševe na prvu, neke zavoliš tek kasnije, prema nekima ostaneš ravnodušan, u nekima se nikako ne osjećaš dobro, a neke ti jednostavno idu na živce. Kao i kod ljudi, netko treba vremena da formira mišljenje o državi koju posjećuje, a netko reagira instinktivno i zaključak mu se javi prije nego što um stigne registrirati podražaje i uključiti se u raspravu.

Spadam u ovu drugu kategoriju. Moji dojmovi, i o ljudima i o državama, uvijek su neposredni i dogode se odmah po upoznavanju. Sve kompleksnosti koje mi se kasnije otkriju samo potvrde onaj gotovo primordijalni osjećaj koji imam čim prvi put osjetim državu. A što se Amerike tiče, moram odmah na početku priznati da ovaj putopis neće biti objektivan jer je mene ta zemlja osvojila na prvu prije gotovo dva desetljeća, kada sam je prvi put posjetila.

Svaki put kad se vratim u Ameriku, osjećaj je isti kao i pri prvom posjetu, kao da mi svaki udah donosi više kisika nego igdje drugdje na planetu. Teško mi je objasniti zašto se javlja to iskustvo. Možda zato što je osjećaj osobne slobode koja se ne ispričava nikome, a koji ondje doživljavam, daleko intenzivniji nego bilo gdje u Europi ili svijetu. Možda je stvar i u samoj veličini zemlje, a ona je, gledano našim, bilo hrvatskim, bilo europskim očima, gotovo neshvatljiva, i svojom prostranošću ne nameće samo fizički osjećaj širine, nego i onaj unutarnji, psihološki osjećaj slobode i neograničenih mogućnosti.

Možda pak zato što Amerikanci na prvu djeluju iznimno otvoreno i razgovorljivo, a iza te početne srdačnosti čuva se jasno povučena crta osobnog prostora koju stranci rijetko prelaze, što jako dobro odgovara mojem osjećaju za granice. A možda je razlog i u njihovoj praktičnosti, u stalnoj usmjerenosti na to kako stvari učiniti smislenima i funkcionalnima, što je opet osobina u kojoj prepoznajem svoj karakter.

Od Seattlea do Bostona

Ipak, sve moje dosadašnje dojmove o Americi oblikovalo je iskustvo velikih gradova na Istočnoj i Zapadnoj obali te godina dana života u Bostonu. To je Amerika koju sam dobro poznavala, urbana, užurbana i kozmopolitska, u kojoj sam se uvijek osjećala kao kod kuće. No kako mi je pred vratima nova radna godina na Sveučilištu Boston u ulozi gostujuće izvanredne profesorice, poželjela sam upoznati tu zemlju u njezinoj cjelovitosti, barem onoliko koliko je to moguće u jednom dahu putovanja prije početka akademske godine.

Zato sam se odlučila na dva i pol tjedna dugo putovanje od obale do obale, od zelenila Portlanda i kišnog Seattlea, preko prostranstava Idaha, planina Montane i Wyominga, pa sve do ravnica Nebraske, valovitih brežuljaka Iowe i užurbanih metropola Illinoisa, Indiane, Ohia i Pennsylvanije, da bih se naposljetku vratila u Boston. To je putovanje bilo moj pokušaj da iza one početne, instinktivne ljubavi prema Americi, koja me prati od prvog susreta, uronim dublje u njezinu slojevitost, osjetim ritam zemlje izvan velikih obala i doživim kako izgleda svakodnevica koja ne puni naslovnice.

Liberalni zapad

Put je započeo na Zapadnoj obali, u Portlandu i Seattleu, gradovima koji me, kulturno gledano, najviše podsjećaju na Boston. Ondje se na svakom koraku susrećeš sa simbolima woke kulture: duge zastave vijore se s pročelja kuća, kafića i trgovina, a ulice vrve ljudima svih mogućih identiteta. U Portlandu sam, recimo, prvi put u životu vidjela toliko otvoreno transrodnih osoba okupljenih u svakodnevnom životu da to više nije bio kuriozitet, već prirodan dio identiteta grada. I Portland i Seattle izrazito su rasno izmiješeni, s tim da u Seattleu prevladava azijska populacija, što ne iznenađuje s obzirom na iznimno snažnu IT industriju i globalne korporacije koje imaju sjedišta u tom gradu.

Sama priroda koja okružuje te gradove čini cijelu priču još dojmljivijom: savezne države Oregon i Washington, sa sjevernom Kalifornijom, oblikuju sjeverozapadni američki Pacifik, meni osobno jedan od najljepših kutaka svijeta s nestvarno lijepom prirodom. Liberalni duh tih gradova i ta gotovo opipljiva otvorenost ljudi daju im posebnu vibraciju zbog koje sam imala osjećaj da sam zakoračila u neku budućnost koja se ostatku Amerike, pa i svijeta, možda tek treba dogoditi, a možda i ne.

Život po svom u Idahu i Montani

Vožnjom od Seattlea prema istoku, čim se prijeđu Kaskadne planine, slika se naglo mijenja. Nestaje ocean, nestaju dugine zastave i demokratska plava boja. Ulazi se u planinski, republikanski teritorij. Priroda ostaje veličanstvena: planine, guste šume, rijeke i jezera i dalje oduzimaju dah. No u toj ljepoti osjeti se i doza surovosti. Ljudi su u ove krajeve prvotno dolazili u potrazi za zlatom i srebrom, a i danas taj krajolik dopušta onima koji to žele da se sakriju, izoliraju i žive po svome, daleko od tuđih pogleda, pravila i upetljavanja. Okoliš, takav kakav jest, divlji i težak, kao da prirodno podržava republikanske, libertarijanske impulse.

Umjesto zastava duginih boja, koje su obilježavale Zapadnu obalu, uz autoceste se vijore golemi američki barjaci, poruke podrške američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i zastave MAGA-e. Čini se i da je pitanje časti da svaka obiteljska kuća ima američku zastavu na pročelju. Mijenja se i ljudska slika: prevladavaju bijelci, a u pejzažu postaju uočljivije crkve te svjedoče o drukčijem sustavu vrijednosti i drukčijem načinu života.

Jackson – prozor u privilegiranu Ameriku

U sklopu putovanja odlučila sam provesti nekoliko dana u blizini nacionalnih parkova Yellowstone i Grand Teton, dvaju prirodnih čuda koja sam dugo željela vidjeti. Kao polazišnu točku za istraživanje izabrala sam gradić Jackson u Wyomingu, mjesto koje ekonomisti dobro poznaju po godišnjem okupljanju guvernera središnjih banaka i vodećih svjetskih ekonomista, koje se ondje održava svakog ljeta, a tako i ove godine, prije svega nekoliko tjedana. No Jackson mi je pružio i prvi snažan kontrast u odnosu na Zapadnu obalu. Gotovo svi stanovnici i posjetitelji tog turistički popularnog mjesta bili su ne samo bijeli, nego i vidljivo imućni. Ulice su bile besprijekorno uredne, prepune luksuznih trgovina, restorana, galerija i nezaobilaznih crkvi. Sve je odavalo dojam bijele, privilegirane i daleko religioznije Amerike.

U isto vrijeme, ono što je na Zapadnoj obali gotovo nemoguće izbjeći, prizori beskućnika, prisutnih u gotovo svakom većem gradu, a možda najviše u San Franciscu i Los Angelesu, ondje su potpuno izostali. U Jacksonu nisam vidjela nijednog jedinog. Kasnije sam u razgovoru s kolegama Amerikancima drugih rasa doznala da ovakva mjesta u pravilu i ne posjećuju jer se u toj estetici bogatstva i bjeline često osjećaju nelagodno i kao uljezi u tuđem dvorištu. Jackson je, barem za mene, bio prva jasno uočljiva slika podijeljene Amerike, u kojoj bogatstvo i privilegije stvaraju zidove jednako čvrste kao što su i oni fizički.

Bijeli i religiozni Srednji zapad

Vožnja se nastavila kroz Nebrasku i Iowu te mi otkrila Ameriku drukčijeg ritma, poljoprivrednu srž zemlje. Očekivala sam ravnicu bez kraja, no umjesto toga dočekali su me beskrajni valoviti brežuljci, gotovo pa mekano more poljoprivrednih kultura i farmi. Iowa mi se pogotovo usjekla u pamćenje kao neočekivano lijepa, kao neka američka verzija poljoprivredno orijentirane Toskane. Po rasnoj strukturi ove su države također dominantno bijele, ali po svemu drugome još se više osjeti razlika u odnosu na obale. Za početak, one su siromašnije, što se jasno vidi već po osjetno nižim cijenama, ponekad i upola manjim nego u velikim obalnim gradovima.

No ono što najviše upada u oči jest religioznost stanovništva na tim prostorima. Crkve su posvuda, u tolikoj gustoći da sam nešto slično vidjela tek u Poljskoj. I nisu to samo klasične građevine s tornjevima, već ponekad i gigantske građevine nalik tvorničkim halama ili skladištima. Vjera se ondje ne skriva u sakralnim objektima, već se razlijeva kroz cijelu svakodnevicu: centri za planiranje obitelji različitih kršćanskih denominacija, centri za mlade, religijski vrtići i osnovne škole i pro-life plakati su posvuda. U Nebraski i Iowi osjetiš da je religija duboko utkana u tkivo zajednice, gotovo kao nerazdvojiv dio krajolika.

Doista ravničarski pejzaži Sjedinjenih Država dočekali su me tek u Indiani, a nastavili se kroz vidno više industrijalizirane krajeve Illinoisa i Ohia. No brežuljci su se vratili na scenu čim sam ušla u Pennsylvaniju, i ta mi je savezna država bila možda najveće iznenađenje cijelog puta. Iskreno, nisam imala nikakva očekivanja, pa me tim više zatekla njezina ljepota, osobito sjevernog planinskog dijela kroz koji sam prolazila, a koji me mjestimično podsjetio na Englesku. U Pennsylvaniji se, kao i u mnogim državama na Istočnoj obali, osjeća težina povijesti. Kuće izgledaju starije, crkve podsjećaju na one kakve viđamo u Engleskoj ili Njemačkoj, a cijeli kraj odiše povijesnim kontinuitetom koji se na Zapadnoj obali ili na Srednjem zapadu tek rijetko može osjetiti.

Pennsylvania – podijeljena država

Ovo je uostalom i jedna od saveznih država u kojoj se krojila identitetska sudbina Amerike te se odlučivalo o tome kakva će nacija ta zemlja postati. Igrom slučaja završila sam u okrugu Lancaster, poznatom po najvećoj populaciji amiša u SAD-u, ali i po drugim zajednicama koje su ondje stoljećima nalazile utočište. U 17. i 18. stoljeću u Europi su i katoličanstvo i protestantizam bili strogo propisani, pa oni koji su željeli slobodu vjerovanja i svoj način života nisu imali izbora nego otići u Novi svijet.

Tako su ondje nastale zatvorene i vrlo konzervativne zajednice te i danas svjedoče o toj težnji za slobodom: amiši kao vizualno najupečatljiviji, sa svojim kočijama i farmama zamrznutima u vremenu, te menoniti i moravijanci, jednako predani i često još stroži u svojim religijskim pravilima, premda manje vidljivi široj javnosti. Promatrati njihove živote, usporedno s modernom Amerikom koja buja svuda oko njih, bilo je iskustvo koje još jednom potvrđuje da je to zemlja kontrasta: modernog i arhaičnog, industrijaliziranog i ruralnog, globalnog i zatvorenog u vlastiti mikrokozmos.

Pennsylvania se pokazala i kao politički kontrast, gotovo laboratorij u kojem se isprepliću različiti identitetski simboli. Dok na Zapadnoj obali prevladavaju zastave duginih boja i poruke woke kulture, a u unutrašnjosti zemlje golemi američki barjaci i crkve u tvorničkim halama, u Pennsylvaniji se sve to miješa u neobičan mozaik. U istom gradu mogla sam naići i na crkve koje podsjećaju na europsku arhitektonsku tradiciju te na restorane, prodavaonice i kafiće s istaknutim liberalnim simbolima. Upravo ta izmjena simbola, konzervativnih i progresivnih, podsjeća zašto je Pennsylvania klasična swing država, politički prostor u kojem se vodi odlučujuća bitka između crvene i plave Amerike.

Kršćanstvo kao važna američka životna potka

Ono što me najviše iznenadilo u ovom dva i pol tjedna dugačkom pokušaju da bolje upoznam Ameriku jest koliko su kršćanska vjera i religijske institucije duboko utkani u svakodnevni život čim se makneš iz velikih i liberalnih gradova. Taj kontrast između unutrašnjosti i obala toliko je snažan da odmah otvara pitanje: kako pomiriti taj identitet s onim koji oblikuju Istočna i Zapadna obala, s njihovim bogatim i kozmopolitskim metropolama, liberalnim politikama i kulturnim eksperimentima? Upravo u toj stalnoj napetosti između konzervativnog i progresivnog, tradicionalnog i eksperimentalnog skriva se dinamika Amerike; zemlje koja se neprestano mijenja, propituje samu sebe i iznova preslaguje svoje temelje.

To preslagivanje nije slučajno: u temelju američkog identiteta stoji činjenica da su se u nju doseljavali ljudi koji su željeli istraživati, eksperimentirati i graditi nove vjerske i društvene izričaje. Bježali su od europskih kraljeva, crkvenih vođa, nametnutih autoriteta i strogih pravila, tražeći priliku da započnu život i društvo ispočetka, onako kako su ga sami zamišljali. Nigdje mi to nije bilo očitije nego baš u Pennsylvaniji, u gradiću Ephrata, u kojem je još uvijek sačuvan kompleks zgrada iz polovice 18. stoljeća.

Iz američke perspektive, to su građevine jednako stare kao što je nama u Hrvatskoj stara Dioklecijanova palača. Izgradila ih je i u njima živjela zajednica njemačkih iseljenika koji su u Europi bili sputani strogim pravilima protestantizma, a u Americi su dobili priliku istraživati svoje tumačenje Evanđelja i graditi eksperimentalni oblik zajedničkog vjerskog života. Za razliku od zgrada, njihova se vjerska zajednica s vremenom raspala, ali su zato druge, poput već spomenutih amiša i menonita, uspjele preživjeti i do danas ostati vidljiv dio američkog religijskog i kulturnog pejzaža.

Tradicija stvaranja i eksperimentiranja

Upravo se u Pennsylvaniji jasno vidi to da je religijsko i društveno poduzetništvo utkano u samu srž američke kulture kao prirodan nastavak tradicije stvaranja i eksperimentiranja. Europljanima je taj fenomen često teško razumljiv jer dolaze iz društava oblikovanih čvrstim institucijama i uskim prostorom za istraživanje. Američko društvo, naprotiv, s lakoćom se prepušta slobodnim procesima koji na prvi pogled mogu izgledati kaotično, ali zapravo nose unutarnju logiku evolucije.

Današnja polarizacija samo je još jedna etapa tog stalnog kretanja te bi (baš kao i mnoge prijašnje) mogla iznjedriti nove ideje i prakse i ponovno pogurati zemlju naprijed. Upravo zato, unatoč svim kontrastima i podjelama koje sam doživjela, moj instinktivni dojam o Americi ostaje nepromijenjen. Štoviše, još se snažnije potvrđuje: to je i dalje zemlja u kojoj se horizonti neprestano šire, u kojoj postoji prostor za istraživanje i eksperiment, u kojoj je osjećaj osobne slobode gotovo opipljiv i u kojoj, usprkos svemu, i dalje lebdi onaj neuhvatljivi dojam da je sve moguće.