Distopijski koncept o 'prevenciji zločina' zapravo je preuzet iz priče Philipa K. Dicka iz 1956. godine, a za potrebe filma je, dakako, prerađen i nadograđen, pa u dramatičnom razvoju događaja otkrivamo da naoko savršeno postavljen sustav ipak može imati glitch, i tehnološki i ljudski: s jedne strane može se pojaviti bug koji tvorci ne prepoznaju, nego i dalje slijepo slijede pravila postupanja uvjereni u njegovu nepogrešivost.

S druge strane, dakako, sustav na koncu ipak održavaju ljudi, a oni znaju biti pokvareni i manipulativni, pogotovo kada se na kocki nađe njihov vlastiti – pa u kulminaciji filma stiže spoznaja da 'pretkriminalni' koncept više nema stopostotnu pouzdanost. Program se stoga gasi, a svi dotad osuđeni 'budući kriminalci' puštaju se na slobodu.

Hrvatsko pravosuđe nikada neće smjeti, moći i biti sposobno uvesti koncept iz 'Minority reporta' te svoj posao odrađivati unaprijed, niti se to od njega očekuje. No da bi se napokon moglo dovesti na malo pristojniju razinu na kojoj prosječni građanin ove zemlje neće morati osjećati fizičku ili egzistencijalnu ugroženost zbog njegova (ne)rada – e, to je bogme onaj dosadni film koji bismo morali svakodnevno gledati.

Iza svakog sustava stoje ljudi

Samom 'pravosuđu' u Hrvatskoj se znaju pripisivati gotovo pa ljudske karakteristike i promatra ga se kao autonoman organizam koji živi neki svoj život i samo što ne progovori. Slično 'turizmu', i s njime ljudi vole raspravljati i polemizirati, hvaliti ga i kuditi, kovati ga u zvijezde ili nabacivati se na njega drvljem i kamenjem, gotovo nesvjesni da, kao i uvijek, iza svakog sustava uvijek stoje obični ljudi.

I da svaki sustav može imati neki svoj glitch ili bug, što ne mora biti problem ako se na vrijeme prepozna i barem pokuša promijeniti. No ako taj sustav iz godine u godinu i iz desetljeća u desetljeće kašljuca i trokira, opravdano je zapitati se radi li se zapravo o namjeri, o svjesnoj i planiranoj nefunkcionalnosti. Ostavka o kojoj je 'razmišljao' ministar pravosuđa Damir Habijan, svjestan da ubijeni osamnaestogodišnjak Luka Milovac iz Drniša nije žrtva obične jednokratne greške nego dugoročno krivo nasađenog represivno-pravosudnog aparata, pritom ne predstavlja ništa drugo nego pokušaj kamufliranja stvarnih problema.

Ne trebaju nam ostavke, trebaju nam ljudi – prije svega političari – koji imaju sposobnost i snagu garantirati da se ubuduće možda može dogoditi bug, ali da se prosječan hrvatski građanin neće morati bojati sustava.

Odvjetnik Ljubo Pavasović Visković u jednome jest u pravu: nije moguće da se svi zločini preveniraju i svi psihopati na vrijeme sklone s ulica, nije razumno očekivati da se svi teški prijestupnici zauvijek drže u zatvorima ili u psihijatrijskim ustanovama, nije životno vjerovati da doista postoji 'pretkriminalni' odjel koji će hapsiti ljude zbog nedjela koja će počiniti nekad u budućnosti.

Pavasović Visković možda je – ali samo možda – u pravu i kada tvrdi da čak i da je sustav na vrijeme djelovao i osudio psihopata Kristijana Aleksića za izradu nelegalnog oružja, po optužnici protiv njega koja se skoro tri godine kiselila u ladicama šibenskog suda, to vjerojatno ne bi spriječilo da počini ovaj, ili bilo koji drugi monstruozni zločin. Tko zna kako bi se situacija dalje razvijala da je pravna država Aleksića barem malo klepnula po prstima, pa barem simbolično.

No ako prihvatimo njegov zaključak da u formalnom smislu ni zdravstveni, ni socijalni, ni pravosudni sustav u ovom slučaju ništa nisu mogli napraviti kako bi spriječili gubitak divnog, mladog i nevinog života, onda je to valjda znak da treba intervenirati i u zdravstveni, i u socijalni, a pogotovo u pravosudni sustav.

Onaj u kojemu su suci zasluženo i demokratski ispravno dobili potpunu neovisnost i autonomiju, a bogme su im i primanja narasla na respektabilne razine, no istovremeno teško ili nikako možemo mjeriti njihovu učinkovitost i kvalitetu rada. Onaj sustav u kojemu se hvalimo sve bržim rješavanjem sporova, a ročišta se u prosječnim i nezahtjevnim predmetima, jednom kada rasprava uopće započne, bez ikakvog razumnog objašnjenja sazivaju u šestomjesečnim intervalima.

Taj se sustav navodno uvodi u digitalno doba – što je u paketu s podatkom da taj proces traje desetljećima školski primjer za oksimoron – iako i dalje izostaju osnovna umreženost institucija, javno objavljivanje presuda koje bi bile lako dostupne i još lakše pretražive, a da ne govorimo, recimo, o konačnom sređivanju katastarskih i zemljišnih knjiga.

Radi se o napornom, ali zapravo krajnje jednostavnom pothvatu koji je, valjda samo kod nas, dosegao status svetog grala, kao da živimo u nekadašnjem gigantskom Sovjetskom Savezu, a ne u državici koju je, pogotovo uz suvremene tehnologije, moguće snimiti, premjeriti i digitalno urediti u valjda godinu dana.

Sporost pravosuđa generator nepravde

Da, hrvatsko pravosuđe nepodnošljivo je sporo – sjetimo se desetaka tisuća obitelji s kreditima u švicarskim francima koji već dulje od desetljeća čekaju da se provede ono na što evidentno imaju pravo, dakle da se s dokazano ništetnim odredbama i ugovorima postupi onako kako se s ništetnim poslovima i inače postupa, pa da dobiju svoj novac natrag – a sporost je, znamo, jedan od najučinkovitijih generatora nepravde. Vrh sudbene vlasti pritom se ponaša poput upravitelja na kakvom pazaru, pa u najtežim pravosudnim slučajevima, doduše prije svega onima koji nemaju politički karakter, sebe uglavnom svodi na procjenitelja koliko tko vrijedi.

I pritom, što je neobično, upravo počiniteljima teških ubojstava i ostalih kaznenih djela neobično često i neobično revno ublažava kazne: Davidu Komšiću pet godina zatvora manje, Draganu Paravinji 20 umjesto prvotno dosuđenih 40 godina, Luki Juretiću četrdeset umjesto pedeset, Ivanu Bulju 22 umjesto 27 godina, Željku Đekiću vratili su tri godine života na slobodi, ubojici na cesti smanjili kaznu s deset na sedam godina, onome koji je silovao kćerku, mentalno zaostalu maloljetnicu, skratili su je s 20 na 16 godina 'jer je star', i tako dalje, da ne spominjemo prastaro antologijsko obrazloženje olakotne okolnosti jer divljak koji je ubio dvije djevojke 'potječe iz ugledne obitelji'…

Zašto je to tako? Nemamo pojma, kao što ne znamo ni zašto je, recimo, objedinjena kazna za više kaznenih djela uvijek manja od zbroja kazni za svako djelo pojedinačno, umjesto da logikom stvari bude viša, zašto je braniteljski status na sudu olakotna umjesto otegotne okolnosti čak i za najteža i najgnjusnija djela te zašto na djelu ne vidimo umreženost institucija umjesto toga da čak ni suci nemaju mogućnost provjeriti elementarni podatak o tome je li netko od optuženika ranije kazneno osuđivan.

Kad dobijemo odgovore barem na neka od ovih pitanja, odnosno kad nam se ponudi vizija sustava u kojemu se ljudi neće osjećati egzistencijalno i fizički ugroženima od njega samoga – ne mora biti kao na filmu, nego naprosto zdravorazumski posložen – neće nam trebati ni pooštrenje zakona, ni izmišljanje novih kaznenih djela, ni jahanje na populističkom valu kojim svjetina, kako to uvijek biva, u trenucima velike emotivne angažiranosti uvijek refleksno traži linč i čvrstu ruku. Išla bi i na smrtnu kaznu, ako može.

Ne, treba nam uredan i funkcionalan sustav, ni manje ni više od toga.