Prema priopćenju objavljenom prošloga tjedna, Moskva je povećala broj transakcija sa zlatom. To označava naglu promjenu dosadašnje prakse, u kojoj je ono držano u rezervi kao siguran oslonac ruske ekonomije pod sankcijama Zapada.

Nakon što su 2022. godine zamrznute ruske devizne rezerve brojne države svijeta počele su sve više akumulirati zlato umjesto dolara ili eura kao deviznu pričuvu – jer se ono može fizički držati unutar granica i nitko ga ne može oduzeti. Taj trend, predvođen državama poput Kine (354 tone kupljene od 2022.) i Turske (244,8 tona), snažno je povisio cijenu zlata. Od početka ruskog napada na Ukrajinu cijena unce porasla je tako za oko 130 posto.

No ove jeseni trend se preokrenuo: nakon povijesnog maksimuma 20. listopada cijena zlata pala je više od deset posto. Upravo u toj fazi nesigurnosti ruska središnja banka objavila je da je proteklih godina povećala transakcije njime preko državnog Nacionalnog fonda bogatstva (NWF) te planira još više transakcija, objašnjavajući da je domaće tržište zlata, uz rast cijene i potražnje, postalo znatno likvidnije, piše Wirschaftswoche.

Likvidnost znači da se ono može brzo i bez većih gubitaka pretvoriti u novac, što je od velike važnosti za zemlju kojoj su zbog sankcija zatvoreni visokolikvidni londonski i njujorški 'tržišni centri'.

Pravi razlozi prodaje

Ruska središnja banka navodi da obavlja i kupnju i prodaju zlata, odražavajući transakcije državnog fonda. U NWF se slijevaju i prihodi od nafte, a taj fond služi za financiranje državnog proračuna, čiji se deficit dramatično povećao zbog rastućih vojnih troškova. Istodobno, zbog pada cijene nafte u njega ulazi sve manje novca.

Na dan 1. studenoga u njemu je bilo kineskih juana i zlata u vrijednosti 51,6 milijardi dolara, a ta sredstva Vladimir Putin može iskoristiti za pokrivanje proračunskog manjka. Ranije je fond prodavao zlato središnjoj banci i dobivao rubalj, a njime se financirala kupnja tenkova, dronova i isplata vojnika. Zlato se pritom nije pojavljivalo na slobodnom tržištu, već je samo prelazilo iz jedne državne ladice u drugu.

Sada je situacija drukčija: po svemu sudeći, doista se prodaje na tržištu, iako ostaje nepoznato kada i u kojim količinama.

Za sada bez potresa na tržištu zlata

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Rusija raspolaže s oko 2330 tona zlata. U kolovozu 2024. godine prijavljene rezerve pale su za 3,1 tonu, odnosno ukupno 6,2 tone tijekom godine – što iznosi oko 707 milijuna eura, dakle tek manji iznos na globalnoj razini.

Oporbeni Moscow Times navodi da je NWF 2022. godine posjedovao 406 tona zlata, no od početka rata predao je 233 tone središnjoj banci, odnosno 57 posto početnog iznosa, da bi se zatvorile proračunske rupe. Trenutno se u fondu nalaze 173 tone, vrijedne oko 20 milijardi dolara.

Unatoč tome, ti potezi nisu značajno utjecali na globalnu cijenu zlata. Kako ističu analitičari, količine su premale, a tržište dovoljno likvidno da ih apsorbira. Uz to, druge središnje banke nastavljaju ga kupovati.

Stručnjaci: 'Ovo je tehnički potez'

Roland Peter Stöferle, jedan od najpoznatijih stručnjaka za zlato na njemačkom govornom području, smatra da ruske najave ne predstavljaju prijelomni trenutak.

'Ovo nije gamechanger za tržište zlata', kaže Stöferle. 'Riječ je prije svega o tehničkom procesu preusmjeravanja portfelja, internom preslikavanju transakcija državnog fonda preko sada likvidnog domaćeg tržišta', rekao je.

Dodaje da se s više od 2300 tona rezervi ne može govoriti o strateškom zaokretu niti o agresivnoj politici snižavanja cijene zlata, pogotovo jer nema informacija o volumenu prodaje, a sankcije ograničavaju Rusiju na domaće tržište.

Zlatna groznica u istočnoj Europi – nepovjerenje prema euru?

Dok Rusija rasprodaje dio svojih zlatnih zaliha da financira rat, neke druge zemlje u Europi čine upravo suprotno. Od sredine 2023. godine Poljska je kupila gotovo 287 tona zlata, podižući njegov udio u svojim deviznim rezervama na 30 posto, a taj je cilj ranije najavila.

Uz Poljsku, velike kupnje zabilježile su i Češka te Mađarska. Analitičari njihove akvizicije tumače dijelom i kao izraženo nepovjerenje prema euru kao stabilnoj rezervnoj valuti, ali i prema ekonomskoj snazi ključnih država eurozone, Njemačke i Francuske. Iako su sve tri zemlje članice EU-a, zadržale su svoje valute.