Varteks, Siscia, Kamensko, Orljava… Popis propalih tekstilnih tvrtki iz godine u godinu samo raste. Ipak, na tom zgarištu nekad moćne tekstilne industrije još uvijek postoje itekako žive firme, a jedna od njih je Naftalina iz zagrebačkog Botinca. Izdašni prihodi dolaze joj od poslova s velikim klijentima, od luksuznih hotela i banaka do kruzera. Koja je tajna njihove otpornosti i uspjeha, otkrile su nam osnivačica tvrtke Josipa Maslać Petričević i njezina kći Matea Pirić, direktorica prodaje i marketinga
Maslać Petričević osnovala je obrt Naftalina 1983., sa samo 20 godina. Krenula je s dvije krojačice te opskrbljivala jeans generaciju traper hlačama, jaknama i suknjama. Izbijanjem rata početkom 90-ih posao je stao i završila je u bankrotu, ali uspjela je opstati prebacivši se s trapera na izradu radne odjeće.
Danas je Naftalina lider u proizvodnji korporativne odjeće za velike kompanije – banke, hotelske kuće, zračne luke i druge velike tvrtke. Osim kćerke Matee, u firmi joj je zaposlen i sin Domagoj kao financijski direktor.
U Naftalini radi oko 70-ak ljudi u osam hala smještenih u Botincu.
vezane vijesti
Ime Naftalina zvuči jako 'retro'. Kako ste se dosjetili tog naziva?
Josipa Maslać Petričević: Da, priznajem da je čudno ime (smijeh). Naftalina je 80-ih bio jedan od najpoznatijih butika u Trstu, a prodavali su spitfajerice američke vojske. S tim smo krenuli. Radili smo spitfajerice i za Torcidu i za Bad Blue Boyse. Imali smo dućane u Splitu i Zagrebu, a traperice i spitfajerice bile su naši prvi proizvodi. Mladi su 80-ih bili ludi za tim.
Niste iz tekstilne struke, studirali ste pravo. Jeste li završili studij?
Josipa Maslać Petričević: Nisam. Na drugoj godini fakulteta rodila sam sina.
Jeste li imali nekog u obitelji tko se bavio krojenjem i šivanjem?
Josipa Maslać Petričević: Ne. Nas je u obitelji bilo četvero djece. S nama je živio i moj bratić, tako da nas je ustvari bilo petero. Bili smo radnička obitelj, a roditelji su se doselili iz Hercegovine u Botinec početkom šezdesetih godina. Otac Jozo radio je kao zidar. Htjela sam im olakšati financijsku situaciju i plan mi je bio studirati i nešto raditi. Naftalinu sam otvorila s 20 godina, na prvoj godini fakulteta.
Klijentima nude brojne usluge
Uz proizvodnju korporativne odjeće, Naftalina nudi usluge tapeciranja starog namještaja te šivanja posteljine, zavjesa, jastuka i stolnjaka. Pružaju i usluge pranja zavjesa i servisiranja vodilica za zavjese. Također imaju inovativnu uslugu 'Naftalina to go'. U sklopu nje poseban tim izlazi na teren te radi popravke, tapeciranje i šivanje na licu mjesta, za čime su najveću potražnju iskazali kruzeri.
Kupovali ste robu u Trstu i preprodavali?
Josipa Maslać Petričević: Ne, ne. Odmah smo počeli šivati. Tekstil smo većinom kupovala u Trstu i angažirala sam dvije susjede iz Botinca za krojačice. Od starta nam je jako dobro krenula prodaja.
Kad to pričate, sve zvuči jako jednostavno. Kako ste uspjeli nagovoriti susjede da rade s vama? Ipak ste tad imali samo 20 godina.
Josipa Maslać Petričević: To su bile žene koje su živjele u mojoj ulici. Zvala sam ih teta Zdenka i teta Jela. Nije ih bilo teško nagovoriti i do mirovine su bile uz mene. Stvarno smo dobro radili. To je bilo vrijeme i drugih butika s jeansom. Sjećam se Škorpiona, Mister X-a… Dolazili su nam kupci iz Slovenije, BiH i Srbije. Subotom je u dućanima bila strašna gužva.
Ali onda stiže rat i odlazite u bankrot. Kako ste preživjeli to razdoblje?
Josipa Maslać Petričević: Da… Do početka 90-ih posao je cvjetao. Imali smo dućane u Zagrebu, Splitu, Vinkovcima i Dubrovniku. Kad je izbio rat, više nitko nije trebao tekstil. Sve se počelo urušavati kao Lego kockice. Uz sve to, jer nevolja nikad dolazi sama, raspao mi se brak, a majka mi je doživjela moždani udar i ostala nepokretna. Ostala sam praktički sama s dvoje djece i našla se na dnu. Obiteljsku kuću htjela je zaplijeniti banka, ali mi je pomogao divan čovjek, odvjetnik, kasnije sudac, iz Osijeka. Što je najčudnije, uopće ga nisam poznavala. On je bio moj anđeo izbavitelj. Za mene je to bila Božja providnost.
Jeste li u tim trenucima razmišljali o tome da zatvorite Naftalinu i nađete posao u nekoj firmi?
Josipa Maslać Petričević: Ne. To mi nikad nije bila opcija. Jedino sam s tekstilom znala raditi i tu sam tražila izlaz. I našla sam ga u security firmama. Počela sam krojiti uniforme za zaštitarske tvrtke - Sokol Šafarić, kasnije Sokol Marić, Zvonimir security, AKD, Tigar Cikatić i druge. To je bio početak zaštitarskog biznisa u Hrvatskoj. Uz njih je rasla i Naftalina. S vremenom smo širili krug klijenata i usluga koje im pružamo.
Još bih se malo zadržao na vašim počecima u vremenu Jugoslavije. Privatno poduzetništvo nije bilo dopušteno, a vi kao mlada žena krećete sa šivanjem tekstila. Kako je na vas gledala okolina?
Josipa Maslać Petričević: Iz ove perspektive i s ovim iskustvom uopće ne znam otkud mi hrabrost da krenem u tu priču. Bila sam uvjerena da ja to mogu. Imam sam viziju i željela sam je ostvariti. Imala sam veliku odlučnost i niti u jednom trenutku nisam sumnjala u sebe. To vam je poduzetništvo. Morate se odvažiti i skočiti. Valjda imam taj gen između ludosti i hrabrosti. (smijeh)
Treba imati i dozu sreće. Kao što ste je imali kad vam je pomogao čovjek iz Osijeka.
Josipa Maslać Petričević: Istina. Opet u životu vrijedi ona: kako siješ, tako žanješ. Ako ideš pozitivno kroz život i daješ sve od sebe, nekako će se ta energija kad-tad vratiti. Iskušenja uvijek ima. Ona su tu jer kroz njih jačamo. Najviše naučimo kad padnemo.
Matea, kad ste se vi uključili u biznis s majkom?
Matea Pirić: Prije 17 godina. Diplomirala sam ekonomiju i niti jedna druga opcija nije dolazila u obzir osim rada u Naftalini. Ništa drugo ne bi me ispunjavalo ni u profesionalnom ni u karakternom smislu. Nisam tip koji bi osam sati sjedio i gledao tablice u Excellu. Obožavam modu i obožavam rad s ljudima. A opet, kad se umorim od toga, imam i taj operativni dio posla s kalkulacijama, mailovima i narudžbama. Svaki dan nam je drugačiji i nikad nije monotono. Svaki naš klijent, banka, hotel, restoran ili zračna luka, ima svoje zahtjeve.
Josipa Maslać Petričević: Svaki dan nam je novi početak.
Više od 70 posto prihoda donosi vam izrada korporativnih odijela za banke, hotelske kuće, zračne luke i druge. Koliko često uopće banke mijenjaju uniforme svojih zaposlenika?
Matea Pirić: U prosjeku svake dvije godine. S time da ne mijenjaju tako često dizajn, već obnavljaju uniforme. Radimo za gotovo sve najveće banke u Hrvatskoj. Banke su posebne. Imaju dva sakoa, dva gornja, dva donja dijela, četiri košulje, remen i marame na dvije do tri tisuće zaposlenih. To su nam najveći korporativni poslovi.
Zašto su propale velike domaće tekstilne tvrtke?
Josipa Maslać Petričević: Za mnoge firme bilo je pogubno to što su bile usko specijalizirane. Orljava je šivala samo košulje, Kamensko ženske kostime i odijela, za što je bio specijaliziran i Varteks. Neki su radili samo zavjese. Kad ste usko specijalizirani, kao naš turizam, ne možete cijelu godinu normalno odraditi. Uvijek upadnete u neku rupu koju je jako teško pokriti. Ekipirali smo se tako da možemo odgovoriti na više različitih poslova i zadataka. Svi naši šivači mogu se lako prebaciti s jednog posla na drugi. Nekad se znam našaliti je da jedino što ne radimo to da vikendom pjevamo (smijeh). U tekstilu ne možete biti super uspješni. Ili ste živi ili vas nema.
Živimo u nesigurnim vremenima. Osjeća li se to u vašem poslu?
Josipa Maslać Petričević: Naravno. Naši klijenti ne ulažu kao prije. Čim je okruženje nestabilno – rat u Ukrajini, kriza na Bliskom istoku – svi se malo zatvore. Ali niti jedna kriza nije dovijeka. Nadam se da će konačno doći mirnije vrijeme u kojem bih se možda povukla iz operative i prepustila posao djeci. Htjela sam prije covida otići u mirovinu i planirala sam savjetodavno ostati u Naftalini. Međutim baš 19. ožujka, na sv. Josipa, mog zaštitnika, kad sam planirala slavlje, proglašena je pandemija.
Matea Pirić: Tko kod te pozna, zna da ti nikad nećeš otići u mirovinu. (smijeh)
Kad ste spomenuli koronu, kako ste prebrodili to razdoblje?
Josipa Maslać Petričević: Prvenstveno šivajući maske.
Matea Pirić: To vam je zanimljiva priča. Jednog dana dobili smo poziv iz ureda gradonačelnice Pariza, a tražili su da šivamo maske za njihove beskućnike. Bili smo uvjereni da je to totalna prevara. Prva narudžba bila je 10.000 komada i bojali smo se počeli raditi dok god nije sjela uplata, toliko nam je to bila nelogična priča. Na kraju smo izvezli oko 150.000 komada i sve je bilo plaćeno. Uz maske smo šivali kirurške kute, medicinske nazuvke i jednokratnu posteljinu.
Kako je Pariz baš vas zvao?
Josipa Maslać Petričević: Na preporuku kolegice iz Splita koja je nešto radila u Francuskoj. Bilo je to grozno razdoblje, sve narudžbe bile su nam otkazane. Druge tekstilne tvrtke su otpuštale radnike, mi nismo htjeli. To su ljudi koji su s nama 20, pa i 30 godina. Kao i mnoge druge firme, spasila nas je pomoć Vlade.
Preživjeli ste bankrot pa koronu. Kako se nosite sa stresnim situacijama?
Josipa Maslać Petričević: Kad je najgore i najteže, ne osjećam nikakvu paniku. Smirim se i krenem analizirati situaciju. Ne osjećam strah. Znate kad me hvata strah? Kad je dobro. Kad je sve mirno. Tad se u meni pale alarmi. (smijeh)
Matea Pirić: Posljedice bankrota i teške financijske situacije iz 1993. godine ipak su ostavile posljedice na tebe. Ta ti je trauma uvijek ostala.
Josipa Maslać Petričević: Sigurno je i to imalo posljedica. Ali stvarno mislim, kao što sam već rekla, da je svaki dan novi početak, novi izazov. Danas ste uspješni, a već sutra se sve može okrenuti. Sjetim se svih predivnih firmi koje su propale. Evo, sad me zovu kolege – završila je sezona – da su Nijemci, Austrijanci i Švicarci našim manjim tvrtkama počeli otkazivati ugovore. Velika kriza je u cijeloj Europi. Zašto smo mi toliko diversificirali proizvodnju? Ako ne idu uniforme, ići će zavjese. U našoj branši to vam je stalno čarobiranje. Nema opuštanja.
Josipa, osim kćeri i sina, s vama u Naftalini rade još i vaš brat i nećak. Kako uspijevate to da se svi ne posvađate?
Josipa Maslać Petričević: Jedina eksplozivna bomba tu je Matea. Ona uvijek burno reagira (smijeh). Šalim se. Svi mi sjednemo za stol i sve dogovorimo.
Matea Pirić: Nismo dosad imali nijednu veliku svađu. Nama su stvarno, uz neke druge kolege, najbolji djelatnici članovi obitelji. Moj ujak, koji se bavi dostavom, bez problema će se dignuti u nedjelju u 5 ujutro i otići na autobusni kolodvor po neki uzorak. Svi živimo ovaj posao i oko njega smo strastveni. I, najvažnije, svi se međusobno poštujemo.
Josipa Maslać Petričević: Ključno je što nemamo problem s egom. Ego je veliki neprijatelj svakoga, to kad mislite da ste najpametniji i da sve mora biti po vašem. Toga kod nas nema. Pametan čovjek okruži se pametnijima od sebe i uči. Sretna sam kad netko ima bolja rješenja od mene. Ista takva su moja djeca, a ona nisu u prvoj liniji upravljačke strukture. Imam izvršnu direktoricu, s kojom Matea surađuje i koja je mentorira. Sin Domagoj preuzeo je kompletne financije, ali uz sebe ima kolegicu koja je sa mnom preko 30 godina. Ne može on nju preskočiti. Prije svega, mi smo dobar kolektiv. I svi smo tu jedni za druge.
Matea Pirić: Važna nam je dobra radna atmosfera. Posao se mora odraditi, ali izuzetno nam je bitno da se ljudi ugodno osjećaju.
Za dobru radnu atmosferu važan faktor su plaće. U tekstilnoj industriji prosječna neto plaća je tek nešto viša od 1000 eura, što je stvarno malo. Kakva primanja imaju vaši radnici?
Josipa Maslać Petričević: Slažem se da su plaće u našem sektoru jako niske. Nažalost, ne bismo mogli biti konkurentni ako bismo, primjerice, imali plaće od 2000 eura. Tako da smo prisiljeni na balansiranje. Zbog toga mi je jedino iskreno, ljudski i profesionalno, žao što sam u industriji u kojoj ljude za njihovu odanost i trud ne mogu adekvatno nagraditi. Priznam to. Borimo se i balansiramo. Iznad prosjeka smo tekstilne industrije i plaće nam se kreću od 1200 do 1500 eura.
Sin Domagoj nedavno vam se pridružio. Prije toga imao je uspješnu karijeru financijaša u korporativnom sektoru. Kako ste ga nagovorili da vam se pridruži?
Matea Pirić: Brat je sam to htio. Zasitio se korporativnog posla, stresa i poduljeg radnog vremena. On je mirniji, skromniji. Rekao je da nije sve u novcu, već se želi vratiti doma.
Josipa Maslać Petričević: Domagoj je završio ekonomiju, magistrirao je na Bocconiju. Radio je u Londonu, bio je revizor i financijski direktor. U jednoj velikoj korporaciji vodio je kontroling i planiranje za 18 zemalja. Za vrijeme korone radio je po cijele dane, subote i nedjelje. I jednog dana odlučio je da je dosta i da bi nam se pridružio. Moram priznati da me iznenadio. Gdje ćeš u tekstil!? (smijeh) Rekao mi je: 'Mama, 15 godina radim u korporaciji, dokazao sam se. Mislim da je vrijeme da se vratim. Ne želim svoj život dati korporaciji, već obitelji.'
Dobili ste veliko pojačanje, profesionalca koji je radio u velikim sustavima.
Josipa Maslać Petričević: On nas je spustio na zemlju. Posložio nas je kao nikad (smijeh). Preeduciran je za ovaj posao, ali tu je našao svoj mir.
Matea Pirić: Ustvari smo nas troje odličan tim. Svatko ima svoje vještine i interese. Opet, jednako gledamo na daljnji razvoj tvrtke.
Ukupni prihodi vam se zadnjih godina kreću oko pet milijuna eura. Hoćete li to ponoviti ove godine?
Josipa Maslać Petričević: Iako se osjeti mali pad narudžbi, opet ćemo imati taj promet. Guramo. Za budućnost je važno da smo uložili u nove strojeve. Sad je bitno da pokrivamo troškove, isplaćujemo plaće i da naš brod mirno plovi. Sve ovo što nas trenutno okružuje, nadam se, smirit će se.
Zbog čega ste odlučili ući u nekretninski biznis? U Botincu gradite čitavo novo naselje.
Josipa Maslać Petričević: Vidim to kao krunu svoje karijere, a razvijam taj projekt s velikim poslovnim partnerom. Na 35 tisuća kvadrata zemlje u planu je izgradnja 14 stambenih zgrada s oko 300 stanova, dječjim igralištem i vrtićem. Tri zgrade se rade. Možda ćemo revidirati plan i umjesto zgrada izgraditi obiteljske kuće s po četiri stana. Želja nam je da se novo naselje prirodno sljubi s postojećim.
Kako vidite budućnost Naftaline?
Josipa Maslać Petričević: Voljela bih da zadržimo trenutni obim poslovanja. Umjesto širenja, da se fokusiramo na dizanje kvalitete i jačanje veza sa strateškim partnerima. Treba se zadržati u ovim okvirima jer tekstilna industrija trenutno nema prostora za širenje.
Matea Pirić: Kao što mama kaže, želimo jačati kvalitetu, dizajn i individualan pristup. Tu vidimo svoje mjesto pod suncem. Ne možemo se boriti s tvrtkama iz Kine ili Turske. Tu smo bitku već izgubili.
