Slučaj se dogodio u španjolskoj pokrajini Albacete, a kaznu je izdao Centar za automatiziranu obradu prometnih prekršaja španjolske Glavne uprave za promet, DGT-a. Vozilo je zabilježeno pri 139 km/h na dionici s ograničenjem od 120 km/h, zbog čega je vozaču izrečena kazna od 100 eura.

Vozač, međutim, nije osporavao samo izmjerenu brzinu. Tijekom postupka zatražio je podatke o radaru, njegovoj provjeri i tolerancijama, sve fotografije snimljene prilikom mjerenja te informacije o tome je li uređajem u tom trenutku upravljao policijski službenik. Njegov glavni argument bio je da dokumentacija ne sadrži dvije različite fotografije snimljene u različitim trenucima, što je smatrao nužnim za uređaj koji je zabilježio njegov automobil.

Dvije fotografije ipak nisu bile dvije fotografije

U spisu su se naizgled doista nalazile dvije slike. Prva je prikazivala automobil u širem kadru, dok se na drugoj jasno mogla pročitati njegova registarska oznaka.

Međutim, Visoki sud Kastilje-La Manche utvrdio je nešto sasvim drugo - druga slika nije nastala novim okidanjem kamere. Bila je samo povećani izrez prve fotografije, napravljen tako da se jasnije vidi stražnji dio automobila i registarska pločica.

Na to nisu upućivale samo vizualne karakteristike fotografija. Panoramski kadar sadržavao je podatke o datumu i vremenu mjerenja, dok ih navodna druga fotografija nije imala, što je sud ocijenio sukladnim zaključku da se zapravo radi samo o izrezu originalnog snimka.

Za konkretni radar to je bilo presudno.

Uređaj kojim je izmjerena brzina bio je EYPSCAP RAI 2002, stacionarni Dopplerov radar postavljen u kućištu na portalu. U spisu nije bilo dokaza da je njime u trenutku mjerenja neprekidno upravljao službenik niti je DGT dokazao da uređaj pripada kategoriji radara koji mogu samostalno i nedvosmisleno pratiti i identificirati isto vozilo tijekom cijelog postupka mjerenja.

Sud: Jedna fotografija i njezin izrez nisu dovoljni

Upravo zato primjenjivala su se pravila prema kojima su za takvo mjerenje potrebna najmanje dva snimka vozila napravljena u različitim trenucima. Jedan treba prikazivati širi kadar vozila, a drugi omogućiti njegovu identifikaciju.

Sud je zaključio da fotografija i naknadno povećani dio te iste fotografije taj uvjet ne ispunjavaju. Drugim riječima, koliko god na dokumentu izgledalo da postoje dvije slike, u tehničkom smislu postojao je samo jedan snimljeni trenutak.

Sud pritom nije prihvatio argument da se radi tek o beznačajnom formalnom nedostatku. Fotografije su bile ključni dokaz na kojem je počivala sankcija, pa dokaz generiran automatskim sustavom mora zadovoljiti propisane uvjete kako bi mogao biti temelj za kažnjavanje vozača.

DGT tijekom postupka nije dostavio ni podatke kojima bi dokazao da je u trenutku mjerenja postojao operater čija bi prisutnost mogla promijeniti zahtjeve vezane uz fotografije. Sud je zato zaključio da vozaču nije omogućeno dovoljno jasno utvrditi kako je dokaz protiv njega nastao ni učinkovito se od njega braniti.

Visoki sud Kastilje-La Manche na kraju je prihvatio njegovu žalbu, preinačio raniju odluku koja je bila u korist prometnih vlasti i poništio kaznu od 100 eura. Odluka je donesena 20. srpnja, a prema objavljenim informacijama još je bila moguća kasacijska žalba španjolskom Vrhovnom sudu.