Kad je u srijedu, 26. kolovoza, u svojoj kući u zabačenom mađarskom selu Gombosszeg u 83. godini mirno preminuo Péter Nádas, srednjoeuropska kultura ostala je bez jednog od svojih najvažnijih autora.

Pisac, fotograf, dramatičar i esejist, autor raskošnih modernističkih proznih ostvarenja – njegovi romani zastrašujući su fizički i intelektualni spomenici, poput Knjige sjećanja (1986.), koju je klesao punih dvanaest godina, ili gigantskih Paralelnih pripovijesti (2005.), koje se u hrvatskom prijevodu Xenie Detoni rastežu na nevjerojatne 1564 stranice – Nádas je jedan od najvećih munumentalista svjetske književnosti.

Desetljećima smatran jednim od glavnih favorita za Nobelovu nagradu, ovaj je mađarski literarni gigant ujedno i čovjek koji je dosljedno čuvao i sačuvao svoju intelektualnu i umjetničku neovisnost: odbio je služiti režimu, povukao se u provinciju i ondje, rečenicu po rečenicu, istraživao povijest, njezine traume i ljudsko tijelo, od struka naniže. Dok mediji negovu smrt oplakuju kao kraj jedne od najutjecajnijih era u suvremenoj mađarskoj i europskoj prozi, a političari poput mađarskog premijera Pétera Magyara pišu prigodne oproštaje na društvenim mrežama, moramo se zapitati: tko je zapravo bio taj čovjek, pisac kojega je velika Susan Sontag proglasila autorom najvećeg književnog djela našeg doba?

Čovjek koji je tajnoj službi rekao Ne!

Nádas nije bio salonski intelektualac. Njegov život bio je obilježen ožiljcima povijesti – rođen usred Drugog svjetskog rata u židovskoj obitelji, preživio je opsadu Budimpešte pod lažnim dokumentima, a njegovo najranije sjećanje, kako je sam ispričao za švicarski SRF Kultur, bilo je ono na savezničko bombardiranje Budimpešte kad je imao samo dvije godine.

U velikom, intimnom razgovoru u povodu svojeg sedamdesetog rođendana, Nádas se prisjetio kako su mu roditelji bili u komunističkom pokretu otpora, a otac László u tajnom podrumu krivotvorio dokumente za spas progonjenih. No, mirnodopsko razdoblje donijelo je nove, razorne tragedije. Majka mu umire od bolesti kada je imao samo 12 godina, a poratni komunistički režim oca je slomio montiranim optužbama, što je rezultiralo njegovim samoubojstvom 1958. godine.

Očevo pismo iz pakla i spašavanje vlastite duše od cenzure i doušništva

Tinejdžer Péter, koji je nakon smrti roditelja odrastao uz tetu, pronašao je očevo oproštajno pismo sa stravičnim priznanjem: otac je prvotno planirao u smrt povesti i svoju djecu, Pétera i njegova mlađeg brata, ali je od tog nauma odustao u posljednji čas, stojeći pred krevetom mlađeg sina. Peter je šok tog otkrića, kako je rekao, nosio u sebi čitav život, no on je istodobno imao i jedan duboko paradoksalan utjecaj na njegovu sudbinu: pomogao mu je u borbi s vlastitim suicidalnim mislima – shvatio je da takvu traumu ne smije prenijeti onima koje voli.

Nakon što je napustio srednju školu, Nádas završava tečaj fotografije te počinje raditi kao fotoreporter i novinar. Međutim, nakon invazije snaga Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968. godine, Nádas donosi radikalnu odluku: daje otkaz i napušta sustav. "Otišao sam i okrenuo leđa sustavu kako bih spasio svoju dušu", zapisao je kasnije.

Kako piše New York Times, kad mu je sedamdesetih godina mađarska tajna policija ponudila da postane doušnik u zamjenu za prekid cenzure nad njegovim debitantskim romanom Kraj jednoga obiteljskog romana (Egy családregény vége, objavljen 1977. nakon pet godina cenzorske blokade), no Nádas ih je glatko odbio.

Urbani intelektualni balon je sterilan, dajte nam malo pravih seoskih psovki

Nakon odlaska iz Budimpešte, Nádas odlazi u radikalnu izolaciju – prvo na dunavski otok, a potom u selo Gombosszeg blizu slovenske granice, gdje će provesti više od pola stoljeća. Gostujući u Zagrebu na Frakturinu Festivalu svjetske književnosti 2023. godine, Nádas je pred zagrebačkom publikom objasnio da je dolaskom na selo morao "ponovno naučiti mađarski": shvatio je da je gradski intelektualni jezik sterilan i da, kako bi razumio ljude, mora ovladati seoskim psovkama, pučkom etimologijom i mitskim govorom.

Jezik je za njega bio živi organizam i prva etička granica pisca na kojoj se prelamaju društveni konflikti i borba za moć između sela i grada. Ni selo za njega nije bilo pastoralna idila ili sociološka apstrakcija, nego živi organizam – upravo je iz tog suživota s provincijom proizašlo njegovo duboko razumijevanje kolektivne svijesti, a odnos individualnosti, koju je smatrao velikim, ali ograničenim izumom 20. stoljeća, prema kolektivnom rezervoaru iz kojeg svi crpimo jezik i povijest postao je temelj njegova cjelokupnog opusa.

Iz tog suživota nastao je i njegov posljednji, mračni roman Strahotne priče (2022.), polifoni seoski triler o praiskonskom zlu koje čuči u svakome od nas.

Tamo gdje se ni Proust ni Joyce nisu usudili

Zapadna kritika voljela je Nádasa uspoređivati s Proustom i Joyceom, no on je išao tamo gdje se oni nisu usuđivali. Njegov monumentalizam očitovao se u neumoljivom seciranju ljudske tjelesnosti. Paralelne pripovijesti šokirale su javnost scenama seksa koje se protežu na više od stotinu stranica, zbog čega je britanski pisac Tibor Fischer u Guardianu napisao da je čitanje tog romana "poput guranja lica u tuđe prepone".

U jednom razgovoru, Nádas je ponudio genijalno objašnjenje za svoju eksplicitnost: smatrao je da književnost mora stvoriti prostor refleksije između sterilnog, hladnog kliničkog jezika i jeftine pornografije. Njegova ključna teza, razvijena tijekom pisanja Knjige sjećanja pod komunističkim režimom, bila je da u diktaturi čovjek u krevetu nije ništa slobodniji nego u politici. Krevet je za njega bio "bojište" na kojem se prelamaju sve društvene traume, odgoj, klase i predrasude.

Kako je doista izgledalo to mukotrpno klesanje tjelesnosti, Nádas je ogolio u seriji intervjua za danski Louisiana Channel, priznavši da mu je uvjerljivo najveći autorski izazov u karijeri bio prelazak rodnih uloga pri pisanju intimnih scena iz ženske perspektive, zbog čega je "besramno ispitivao" sve žene koje je poznavao kako bi proniknuo u njihovo osjetilno iskustvo. Bez tog istraživanja i rušenja vlastitih mentalnih granica, tvrdio je, pisanje bi bilo posve uzaludno.

Filozofija pisanja: Umjetnik kao 'puž'

Nádas je bio pisac stare škole. Do samog kraja odbijao je pisati na računalu jer je vjerovao da mehaničko tipkanje stvara iluziju dovršenosti i savršenstva tamo gdje ga još nema – računalo je koristio isključivo za redigiranje, dok je prve verzije uvijek pisao rukom jer rukopis, tvrdio je, zorno prenosi piščevo trenutno fizičko i mentalno stanje. U jednom drugom intervjuu, istaknuo je da pisac nema odgovornost prema "blagostanju naroda" – jer to je posao političara – već ima apsolutnu moralnu dužnost prema istinitosti i moralnom naboju svake svoje rečenice.

Sebe je na FSK-u opisao kao puža koji izlazi iz svoje kućice kako bi opipao svijet, inzistirajući na tome da je dužnost pisca provesti pet sati dnevno bivajući netko drugi. Njegov životni kredo, izrečen pred zagrebačkom publikom, ostaje trajni spomenik intelektualnom poštenju: "Moram sve razumjeti, ali nije nužno da ono što razumijem moram i prihvatiti."

Zlo je smatrao monotonim i dosadnim, ali najopasnijim onda kada ostane neprepoznato i neosviješteno. Duboko je vjerovao da je nakon Auschwitza svaka filozofija i teologija koja o tome ne promišlja potpuno bezvrijedna. Zato je osjećao golemu odgovornost prema moralnom naboju svake svoje rečenice.

Čovjek koji je preživio vlastitu smrt

Nádas je bio i vrstan fotograf. Još dok je radio kao mladi fotoreporter, shvatio je razliku između čistog, neposrednog slikovnog viđenja i pojmovnog mišljenja koje dominira jezikom: njegova potresna fotografija Najsiromašniji od siromašnih iz 1963. godine bila je zabranjena jer je prikazivala golu, neuljepšanu bijedu mađarskog sela umjesto propisanog komunističkog optimizma.

Nakon što je 1993. preživio težak srčani udar i kliničku smrt, Nádas se u fotografiji okrenuo dugogodišnjem snimanju jednog jedinog stabla divlje kruške u svom dvorištu. To iskustvo bliske smrti opisao je za SRF Kultur kao stanje u kojem je vrijeme u potpunosti ukinuto, a mozak funkcionira kao golemi otvoreni kompjuterski procesor u kojem su sva sjećanja prisutna u istom trenutku, donoseći spoznaju o beskonačnosti u kojoj su rođenje i smrt jedno.

To mu je iskustvo trajno izbrisalo strah od smrti i učinilo ga, prema vlastitim riječima, neusporedivo sigurnijim i beskrajno skromnijim čovjekom.

Nije htio biti dežurni židovski pisac za europske salone

Nádas je tijekom cijeloga života bio istinski graditelj mostova u rascjepkanoj Europi, iako je priznavao da zapad i istok često ostaju tvrdoglavo ukopani u svoje predrasude i propagandu. Oštro je odbijao i jeftine etikete. Iako je bio židovskog podrijetla i preživio holokaust, u razgovoru za švicarski Tachles Podcasts odlučno je izjavio: "Ja ne osjećam da sam židovski autor. Ja sam mađarski autor. Moja kultura nije židovska, moj materinski jezik je mađarski."

Njegova obiteljska tradicija bila je ona nepokoravanja: u njegovoj se kući nikada nije njegovalo slijeđenje mase – radije su birali ilegalu i spašavanje tuđih života nego getoizaciju i deportaciju. Taj isti kod prenio je i u svoju književnost. Pisao je protiv zaborava, protiv stereotipa i lakih političkih odgovora – cijeli je život, kako je rekao, pokušavao graditi branu zaboravu i stereotipima, svjestan da kapitalizam sasvim solidno može funkcionirati i bez demokracije.

Svojim monumentalnim romanima i nepokolebljivim moralnim stavom Péter Nádas naučio nas je da promatranje mora biti temelj svake spoznaje, da intimno ne možemo odvojiti od političkog, da se povijest ne može prebrisati, a da se istina o čovjeku krije u jedinstvu njegova uma, njegova jezika i njegova napaćenog tijela. I da je najveća zadaća čovjeka nastojati razumjeti, neumoljivo, do samoga kraja.