'Apartmani, beton, more, gužvovite plaže, sunce i pizza-cutovi!? Ako bi to trebao biti doživljaj s ljetovanja na moru, onda takvo što možete doživjeti bilo gdje. Ali ako stvarno želite doživjeti Jadran, ljude, obalu i osjetiti tu posebnost zbog koje ćete im se vraćati, onda vam domaći svijet mora pružiti priliku da se otisnete i zavirite u posebne i skrovite kutke i ponuditi vam doživljaj koji se pamti... '

Tako u isprekidanim rečenicama, dok odrješuje konope svoje barke, priča Tonči Skroče, rođeni Zadranin, bivši nogometaš, menadžer s diplomom čikaškog univerziteta, koji je u tridesetoj okrenuo novu stranicu života, odustao od posla trgovca bojama i otvorio Spearhunter.

Pod tim engleskim nazivom za lovca s kopljem krije se osobita mala, reklo bi se obiteljska, turistička tvrtka koja svoj program temelji, kako Tonči kaže, na personaliziranim morskim đitama, s naglaskom na posebnim i prilagodljivim programima ronjenja i podvodnog ribolova.

'Prodaja boja, unatoč hrvatskoj birokratskoj džungli kroz koju sam se probijao nakon povratka iz SAD-a, funkcionirala je više nego dobro, sve dok mi nije postalo jasno da bez obzira na solidnu zaradu, ne želim život podrediti poslu koji ne volim. Za razliku od trgovine piturom - more obožavam. Moji su rodom s otoka Iža u blizini Zadra i od malena sam s didom, starim i ostalom familijom, koja je zapravo živjela od mora, naslijedio tu ljubav. Kako je moja djevojka Nikolina Stepan magistrica arheologije i strastveni ronilac (usput i jedna od boljih hrvatskih trkačica dugoprugašica, nedavno je sudjelovala na SP-u u Londonu op. a) odlučili smo pokrenuti priču koja bi u sebi spojila tradicionalni mediteranski suživot s morem i drugačiju viziju turizma. Vjerovali smo da upravo tako nešto nedostaje današnjem industrijskom, često stihijskom pristupu 'bez duše', koji se ogleda i kad je plovidba posrijedi', govori nam Tonči dok gliser polako iza sebe ostavlja vizuru Svetog Donata.

'Aktivni turizam ili pustolovina s lokalnim morskim svijetom u Hrvatskoj je još uvijek relativna nepoznanica. Mi smo krenuli od ideje da maknemo ljude iz priobalne gužve i pokažemo im otoke, ali ne tako da se tamo ubace u neki apartman iz kojeg odlaze samo do plaže. Želimo im na prijateljski način pokazati dio lokalne povijesti koja se proteže od Ilira preko Rima sve do današnjih dana. Vodimo ih na mjesta koja će ih ostaviti bez daha. Mnogi od njih su upravo na ovom odmoru s nama prvi put skočili sa stijena, prvi put zaronili na dah, iskušali se u lovu i prije svega – dobro se zabavili na moru', objasnio je Tonči i istaknuo da podjela poslova između njega i Nikoline izvrsno funkcionira i na kopnu i pod vodom.

Tonči i Nikolina goste vode na skoro sve otoke zadarskog arhipelaga kao što su Pašman, Rava, Iž, Rivanj, Sit, a njihova  najdraža lokacija vanjska je strana Dugog otoka, još uvijek netaknuta ljudskom rukom, bogata ribljim vrstama i florom zbog koje i zaboravite da ste u lovu. Gosti su im većinom strani ljudi srednjih godina koji žele novo morsko iskustvo.

'Ovoga ljeta na našem brodu bilo je stvarno raznih nacija i dobnih grupa. Imao sam klinca od 11 godina iz Francuske koji je bolji ronilac na dah od mene, ali i alpinista iz Slovačke od 57 godina koji je, između ostalog, osvojio Mt. Everest, no do sada nije pokušao roniti na dah. Posebno je lijepo što s većinom njih i dalje ostajem u kontaktu preko maila, Facebooka, Instagrama… i već se raspituju za sljedeće ljeto', rekao je Tonči, dodavši da je podvodni ribolov posebna priča.

'To je sport koji zahtijeva odličnu fizičku pripremljenost, mirnoću i predanost. Ozbiljniji ribolovac treba svakoga dana biti na moru, treba voljeti more i od njega uzimati samo onoliko koliko je potrebno. Svojim gostima odmah kažem: na našim turama podvodnog ribolova ne postaje se podvodni ribolovac, nema instant pristupa. Ali jako se trudimo da im približimo taj sport, objasnimo zakone, regulative, pravila, kao i pojedine tehnike i osnove. Najbitnija stvar je da shvate da ljudsko tijelo reagira drukčije pod vodom, da treba znati svoje granice i ne ići preko njih te da nijedna riba nije vrijedna ljudskog života', objasnio je Tonči, čiji je posao na dan intervjua ipak bio bitno jednostavniji.

Ekipi koja se tog dana ukrcala objašnjavao je kako koristiti masku i disalicu na dva metra dubine. Kaže, jedna od najtežih operacija bila je kad je pokušavao navući mokro odijelo na klinca od 1,95 m i 150 kg, za kojeg ne postoji konfekcijska mjera.

'Naše ture podijeljene su u nekoliko dijelova, u prvom uvodnom dijelu upoznajemo ljude s opremom, zakonskim regulativama, načinima lova, zatim u drugom dijelu dajemo neke općenite praktične upute koje idu uz apneju i podvodni ribolov. Iskusne ribolovce koji dolaze i ne trebaju neki općeniti uvod u sport, vodimo direktno na neke od naših dobrih lokacija na kojima se lovi kvalitetna riba koju, naravno, po završetku ture ispečemo na gradelama. Kad je 'školica' posrijedi, u njoj tek na kraju gosti u manjim grupicama isprobaju lov i sve to što su naučili u praksi, naravno, uz prismotru voditelja', rekao je Tonči i dodao da je i sam ostao iznenađen onom - 'prva sreća'.

'Događali su se neki izrazito dobri i sretni ulovi, kao npr. orada od 1,7 kg ili kaval od 2 kg koje su ulovili apsolutni početnici. No da ne bi bilo da pričam ribičke priče, iskreno, većinom to završi s dvije, tri perge ili sipe i neizostavnom plazuljom. Najbolji ulov ove godine bio je definitivno gof od preko desetak kg koji je gostu iz Slovenije odnio strijelu u dubinu na jednoj od naših lokacija na Dugom otoku, a tog smo istog dana morali propustiti kirnju od 6-7 kg radi lovostaja. Sutradan smo se vratili na istu lokaciju i imali odličan dan za ribolov, našli smo izgubljenu iskrivljenu strijelu, naravno, bez ribe koja je ovog puta bila bolja od nas', prisjetio se Tonči. 

Nadalje, za svakog gosta uredno su nabavljene dnevne dozvole. Dobar dio gostiju dođe sa svojim godišnjim dozvolama, a i domaći gosti uglavnom imaju uredne godišnje dozvole za sportski ribolov, pa u tom slučaju ne bude nikakvih problema.

'O podvodnom ribolovu u javnosti je tu još uvijek prisutna jedna vrsta predrasude – u stilu: pobit će nam svu ribu. To je najselektivniji oblik ribolova, gdje se uvijek pazi na dopuštenu veličinu ribe i lovostaj te da svaki podvodni ribolovac uglavnom lovi ribu za konzumaciju u svojem vlastitom domaćinstvu. Podvodni ribolovac nikada neće uloviti nedoraslu oradu ili minijaturne arbune koje ostali ribolovni alati love na tone i tako uništavaju riblji fond Jadrana.

Isto tako, dnevna količina ribe koju smije uloviti jedan podvodni ribolovac određena je zakonom i to su stvarno minorne brojke koje se gotovo nikada ne dostignu jer je ribe sve manje i sve teže ju je uloviti', istaknuo je Tonči, dodavši da u priči Spearhuntera veće veselje od ulova bude kad turisti otkriju bogatstvo hrvatske pomorske kulture i povijesti te lokalnih običaja. I da ne bi bilo zabune, nije ovo priča koja poput mnogih standardnih turističkih završava rekordnim brojkama i svotama. Od svih dana u tjednu u maloj posadi Spearhuntera, samo je jedan dan vezan uz veliki novac: to je petak, dan kad Tonči i Nikolina - čekaju izvlačenje Eurojackpota.

Ostali dani su prije svega veselje - sa zrnom soli.