'Novinarstvo je u većini slučajeva posao u kojem se kopa po tuđem smeću', rečenica je koju sam kao mlad novinar često znao čuti od starijih kolega. Osim što može biti kopanje po tuđem smeću, zna biti doslovno i po tuđem – izmetu.

Posebno kad sami predložite obilazak javnih WC-a u Zagrebu, od kojih neki nose epitete 'zlatnih' i 'srebrnih' jer je cijena kvadrata njihove gradnje/obnove iznosila 11, odnosno 10 tisuća eura za četvorni metar.

I očekivao bi čovjek da će, kad nešto nosi naziv 'javno', stanje biti kriminalno, ali baš suprotno!

U 'inspekciju' smo pošli u ponedjeljak ujutro. Siv, hladan dan, kiša lagano rominja, prve stanice Dubec i Dubrava.

Dva od tri najpoznatija zagrebačka WC-a. Ne po nekom osobitom sadržaju koji nude, iako su u oba slučaja u pitanju tzv. samoispirajući WC-i koji se čiste svakih 15 minuta u slučaju da korisnik sam ne povuče vodu, već po cijeni za koju su sagrađeni. Prije deset godina bila je to jedna od afera koja je punila medije. Šesnaest kvadrata u Dubecu i Dubravi sagradio je kum za 1,55 milijuna kuna.

Na vratima je pisalo push, a prema tvrdnjama gradonačelnika Milana Bandića, Barica iz Čučerja nije znala što je to i nije mogla ući, pa se to odlučilo promijeniti.

Push odavno ne stoji na vratima, na njima je danas natpis na hrvatskom, ali jedan od dva WC-a u Dubecu je zaključan. Drugi je čist, kao i dva u Dubravi, ima papira i vode, a da je netko bio u njemu, podsjeća tek 'unučić' pelinkovca odložen na polici.

Put nas vodi do parka Maksimir. Jutro bez posjetitelja, kiša pada, susrećemo tek zaštitara. WC odmah na ulazu u park, ispred njega odbačena klupa za presvlačenje beba. Donacija AK Maksimir od sredstava prikupljenih u humanitarnoj utrci otprije nekoliko godina. Od svih zahoda ovaj je ostavio dojam da je u najlošijem stanju. Oronuo, razvaljenih bočnih vrata, ali funkcionalan.

Problemi s narkomanima i oznakama

Na Kvatriću u razmaku od stotinjak metara nalaze se čak dva. Prvi, na samom trgu, nećete lako naći osim ako ne uđete autom na -1 etažu garaže jer na ulici nema oznake za njega. Drugi je pak nešto južnije ispod tržnice.

U garaži zatječemo Antu Tadića. Brine se da mjesto na koje 'i kraljevi idu pješice' bude po pravilima službe. U mirovini je, a ona je mala, pa za razliku od svojih vršnjaka iz Njemačke ili Austrije, koji putuju svijetom, umirovljeničke dane, odnosno četiri sata dnevno, provodi pod zemljom u WC-u.

'I prije mirovine 18 godina radio sam na održavanju WC-a. Po cijelom Zagrebu, od pothodnika na Glavnom kolodvoru pa nadalje. Znaš, bilo bi normalno da ovo što zaradim ovdje s penzijom bude zapravo penzija. Onda bi se moglo živjeti. Ali samo s penzijom - ne može', pojašnjava nam.

Radio je prije rata u tvornici posuđa Gorica u Dugom Selu. Kad se iz njega vratio, tvornica je po poznatom hrvatskom modelu već bila upropaštena.

Ali nema u njegovu glasu rezignacije. Tako je, kako je, kazuje i dodaje da se nagledao svega.

'Narkomani ostave igle, bilo je i predoziranja, a ima i svakakvih ljudi. Gdje god se radi s ljudima, nije lako, a posebno na javnim mjestima', napominje.

Pitamo ga bi li bilo bolje, s obzirom na to da je ulaz besplatan u sve zahode, da se on naplaćuje. Potvrdno kima glavom.

'Ne bi onda dolazile skitnice koje tu spavaju, jer ovaj je otvoren od 0 do 24, a možda ne bi bilo ni narkomana jer bi morali platiti ulaz', mišljenja je.

Život u podzemlju u kojem nitko ni kune da ostavi

Pozdravljamo se i odlazimo u 'katakombe' ispod tržnice. Četiri oznake dovest će vas do željenog mjesta, a tamo nalazimo dobro raspoloženu i nasmijanu Reziju Sejdinović.

'Joj, nemoj mene u novine. Nisam ti ja za to. Ma šta ću ti pričat'. WC k'o i svaki drugi, ali ovaj moj čist je kao Sheraton', isprva nas odbija gospođa, koju tek godina dijeli od penzije.

Kad u nju ode, kazuje nam, nema šanse da ponovno radi ovaj posao.

'Dosta je bilo. Nagledala sam se svakakvih govana', dodaje nam dok razgovaramo na hodniku, a onda pojašnjava kako ne misli samo na materijal u WC školjci, nego i na nekulturu ljudi jer neki ne znaju ni čemu služi četka.

'Iako, moram ti reći, ovdje su malo drugačiji nego gore u garaži. Radimo do 18 sati pa nema skitnica i narkomana', napominje.

Dok razgovaramo, pozdravlja se s većinom korisnika koji ulaze.

'Ma to su ovi moji s placa, prodavači. Tu sam već godinama i svi se znamo', ističe.

I ona, kao i Ante, misli da bi bilo bolje da se ulaz naplaćuje. Pitamo je ostave li ljudi koju kunu - iako je mala, kao i velika nužda besplatna - samo vrti glavom.

'Ma kakvi. Da bar za kavu dnevno skupim, bilo bi dobro', žali se.

Jer plaća je minimalac. A od njega živjeti u Hrvatskoj znači - preživljavanje.

Toaleti na gradskim grobljima Mirogoju i Miroševcu, da nisu to što jesu, mogli bi biti apoteke. U njima ćete naći i cvijeće.

No zato onaj na okretištu na Mihaljevcu nije im ni blizu. Iako je i on funkcionalan, doduše s manjkom sapuna. Na okretištu se iz nekog razloga nasred livade nalazi i WC kabina Toi-Toi. Cestom dalje stižemo na Tuškanac. Iza spomenika Vladimiru Nazoru i glazbenog paviljona u šumi je kućica. Oznake za WC ni na cesti ni na njemu. Izgleda kao skladište za alat, ali nije. Vrata otvorena i sve na mjestu. S obzirom na to da nema oznaka, pitanje je koristi li ga itko.

Dan zaključujemo na Savici. Park, kao i Maksimir, prazan. Tek dvoje srednjoškolaca u izvanškolskim aktivnostima. 'Duvaju' na obližnjoj klupici. Ovdje je riječ o potpuno novim toaletima, s posebnom rampom za invalide. Da postoji internetski vodič za javne WC-e, ovaj bi po ocjenama bio na samom vrhu.

Dame i gospoda na Britanskom trgu

Srijedu smo rezervirali za strogi centar. Prva destinacija je Britanski trg te najstariji gradski WC izgrađen 1908. godine, u koji su, kako stoji na ulazima, nekad zalazili dame i gospoda. Od 111 godina njegova postojanja 20 godina o njemu se brine Marija Krišto.

Ovdje je dočekala mirovinu, a potom se nakon godine dana pauze iz nje i vratila. Poslodavcu je falilo ljudi, njoj je trebalo novca jer mirovina nije bogznašto, pa su se našli. Svaki dan napravi osamdeset kilometara do posla i nazad od svog sela smještenog u Posavini, iza Velike Gorice.

'Navikla sam', skromno kaže i dodaje da je svašta vidjela u dvadeset godina posla čistačice.

'Ima svakakvih ljudi. Znaju biti bezobrazni i neugodni, ali ja sam smirena', pojašnjava.

Vremena dama i gospode, zaključujem, davno su iza nas, a ona se nadovezuje govoreći da radi s kolegicom do 22 sata te da održavaju i zahode kod HNK i da su narkomani najveći problem.

'Nagleda se čovjek svega, ali to je takav posao.'

Obilazimo ostale nužnike po centru. Najveća gužva je na Europskom trgu. U 180 kvadratnih metara najvećeg gradskog toaleta upravo je ušla grupa turista iz Južne Koreje. WC ima i sobu za previjanje beba. Unatoč gužvi, mjesta ima, kao i svih potrepština. Odlazimo do Kaptola, Dolca, Jezuitskog trga, Ribnjaka i Dubravkina puta. Dojam je svugdje isti. Čisto, uredno, ponegdje tek nedostaje sapuna ili papira za ruke.

Neki su u lošijem stanju i ne bi im škodili manji zahvati koji neće biti po cijeni od 10.059 eura za metar kvadratni, kako je nedavno bio slučaj na Krešimirovu trgu.

Sve u svemu, javni WC-i u Zagrebu na zadovoljavajućem su nivou, a ljudi koji ih održavaju zavređuju da im kažete barem hvala kad izađete iz njih. Nije to posao za koji se itko otima.