Rijetki su glumci koji s lakoćom prelaze put od sapunica do ozbiljnih umjetničkih projekata, a da pritom ne ostanu zaglavljeni u stigmi početaka. Janko Popović Volarić upravo je jedan od tih rijetkih, glumac koji je znalački iskoristio svaki korak kao odskočnu dasku prema slojevitijim ulogama. Poznat po karizmi i prisutnosti na malim ekranima, sustavno je gradio glumačku reputaciju prepoznatljivom kombinacijom emocionalne osjetljivosti i profinjenog zanatskog instinkta.

Posljednjih se godina sve više posvećuje kazalištu, tražeći u njemu prostor za dublji rad i uloge koje zahtijevaju potpunu koncentraciju. Uskoro ga, tako, gledamo u Čehovljevu Galebu, čija je premijera zakazana za 20. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Janusza Kice, njegova prva suradnja s ovim redateljem i prva prilika da se uhvati u koštac sa svijetom velikog ruskog dramatičara.

U razgovoru koji slijedi, Janko Popović Volarić otkriva kako je pristupio Čehovljevu tekstu, govori o svojem putu od televizijskih početaka do slojevitih filmskih i kazališnih uloga, te otvoreno progovara o stanju domaće kinematografije, političkoj klimi u zemlji, polariziranom društvu, antifašizmu, političkoj korektnosti i javnom prostoru u kojem se sve češće relativiziraju povijesne činjenice. Nakon dvadesetak godina karijere, govori i o tome što mu danas daje nadu, gdje crpi optimizam te koliko mu znači raditi u ritmu koji mu omogućuje potpunu posvećenost projektima do kojih mu je zaista stalo.

U posljednjih nekoliko godina sve vas češće gledamo u psihološki suptilnim filmskim ulogama i zahtjevnim kazališnim projektima. Je li to bila svjesna odluka da se udaljite od komercijalnijih formata i usmjerite prema ulo­gama koje traže dublju unutarnju obradu?

Zapravo, sretan sam što sam još od Akademije uspijevao kombinirati komercijalnije projekte i one možda manje komercijalne, ali meni i draže i bliže. Posljednjih godina mogu si "priuštiti" mirniji tempo. Dugo sam ga želio usporiti, dovesti se u situaciju da ne radim više projekata paralelno i da im mogu biti posvećeniji. Isto tako, htio sam se malo povući iz tog vrtloga televizije i baviti se u većoj mjeri stvarima koje me ispunjavaju i traže više vremena i pažnje, a nije mi odgovarala ni tolika medijska pažnja koju donose tako gledani projekti. Uz to, nekako se poklopilo i da me u posljednje vrijeme pomalo zaobilaze snimanja, a više radim u kazalištu – i imam osjećaj da bi baš tako trebalo biti u ovoj fazi života. Zadovoljan sam i volio bih da ovako mogu i dalje nastaviti raditi.

Rekla bih da ste jedan od rijetkih glumaca koji je počeo u sapunicama i uspio se osloboditi stigme tog formata. Je li vas ikada bilo strah od ukalupljivanja? Kako se općenito borite protiv upadanja u šablone – i u umjetnosti i u životu – i uspijevate li u tome?

Zahvalan sam na sapunicama s kojima sam krenuo. Naravno, nisam upisao Akademiju s idejom da radim sapunice, ali one su mi dale dobru školu – natjerale su me na disciplinu kojoj nisam bio osobito sklon, i naučile me mnogim zanatskim stvarima. To je jedan veliki trening. Istina, velik te broj ljudi pritom gleda kako treniraš pa ima i boljih i lošijih dana, ali, kažem, puno sam dobio na tim projektima. Nisam blistavo krenuo na Akademiji – paralelno sam radio i kao grafičar – i zapravo sam prvi put iskusio slobodu upravo na tim televizijskim projektima.

Možda zvuči paradoksalno, s obzirom na tempo snimanja i količine teksta, ali meni su dali neki mir i sigurnost. Malo smo tržište i brzo nas se stavlja u ladice, ali nakon dvadesetak godina karijere i različitih projekata čini mi se da me taj početak nije dramatično obilježio. Općenito, trudim se živjeti po nekim pravilima do kojih sam sam došao. Makar, ponekad shvatim da sam napravio puni krug i opet završio u šabloni; koji put je to neizbježno.

Uskoro vas gledamo u Čehovljevu Galebu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kod vas kao da se sve odvija drugačijim tempom od uobičajenog – ovaj angažman uopće mi se ne čini ni poklonjenim ni okašnjelim, nego zasluženim. Kako doživljavate ovu priliku da testirate sebe u jednom zahtjevnijem, drugačijem registru?

Nisam do sada radio s redateljem Januszom Kicom, a ovo su mi ujedno prve Igre i prvi Čehov, kojeg sam oduvijek priželjkivao i posebno volio još prije Akademije, ali nikada nisam radio po njegovom tekstu. Volim atmosferu njegovih komada, rečenice koje, ma koliko na prvu djelovale površno, uvijek skrivaju nekoliko slojeva i značenja ispod izgovorenog. Svaki je lik u njegovim dramama zanimljiv, živ i "bogat".

Sve u svemu, strašno sam sretan i zahvalan što imam priliku raditi ovu predstavu. I da, ponekad me frustrira što imam možda netipičan profesionalni put, ali me s druge strane baš to motivira. Na neki način sam si ga i sam "zakuhao" – od ranog roditeljstva, do kasnog upisa na Akademiju… puno toga kod mene nije išlo po klasičnim uzusima, ali ne mogu se požaliti. Stvari se lijepo slažu, a kad znam da ništa nije bilo po špranci ni servirano, užitak je možda i veći.

U tom komadu gotovo svi likovi traže nešto izvan sebe – potvrdu, priznanje, ljubav, publiku, pripadnost. Kao da su trajno u raskoraku između onoga što jesu i onoga što bi htjeli da im svijet vrati. Jeste li se ikad i sami prepoznali u tom traženju vanjske potvrde – i što vam danas znači priznanje, ako ga uopće još trebate?

Naravno da ponekad tražim potvrdu. Svjestan sam koliko to može biti površno i koliku ulogu u tome igra taština, ali nisam stroj pa da budem imun na pohvalu, a još manje na kritiku. Naravno, postoji više vrsta pohvala. Ima ona usputna, površna, koja ponekad godi – neizbježno je – ali postoji i ona iskrena, koja stvarno ima svoju težinu i čini razliku. Moj posao zna biti prilično apstraktan i često ovisi o subjektivnom dojmu; malo je tu egzaktnih parametara po kojima se ocjenjuje glumca. Osnovni bi trebala biti neka istinitost, ali nisi uvijek objektivan prema samom sebi i zato je potvrda od ljudi kojima vjeruješ često putokaz kad si nesiguran u ono što radiš.

Čini mi se da prilično pažljivo birate uloge – kompleksne karaktere u art-house ili društveno osjetljivim filmovima, uloge u kojima se "izlažete" emocionalno i izvođački. Što je to što vas privlači; što očekujete od uloge da biste joj rekli 'da'?

Strašno mi se sviđa i izazovno mi je kada imam priliku kopati unutar sebe za nečim novim. Odbijam neke uloge, ali nije da kod nas, na ovako malom tržištu, postoji brdo ponuda pa da ja prihvaćam samo poneku. Ladica u koju sam ponekad smješten nažalost je cijena površnosti i malog broja projekata što ih nameće život u manjoj zemlji. Ipak, dobre me prilike nekako nađu, pa mi se često poklopi da mogu raditi na zanimljivim karakterima, i to je inspirirajuće. Volim kad mogu dati nešto sebe, ali i kad postoji zanimljiv pomak koji mi otvara novi prostor za igru ili traži veći angažman od tipičnih uloga koje sam već igrao.

Kako se taj kriterij prenosi na kazališne daske? Što tražite u kazalištu? Galeb nije dramaturški strog ni jasno strukturiran – rasipa se u valovima emocija, prešućenih čežnji i neizgovorenih sukoba. Kako kao glumac funkcionirate unutar tog "nereda", na što se oslanjate?

Na tekst, prije svega. Puno toga se kod Čehova na prvu ne može iščitati, ali Kica je izuzetno pedantan i posvećen, a predstavu radimo po novom prijevodu i dramatizaciji Lade Kaštelan. Ideja je maksimalno poštovati pisca, njegove rečenice i njegov komad. Pokušavamo ga detaljno iščitati i shvatiti, i prenijeti što se krije iza svake rečenice. To je krasan način rada i vjerujem da ćemo time dobiti dobru i vrijednu predstavu.

Ove godine bili ste u žiriju Pule, festivala koji svake godine otvara pitanje što hrvatski film danas jest. Kad birate što podržati, što je za vas ono bez čega film ne vrijedi?

Teško je to reći. Dragi kolege iz žirija i ja dodijelili smo dvadeset i pet nagrada, što je jako puno. Žiriranje je, iako možda tako ne zvuči, prilično naporna i odgovorna pozicija, ali bio mi je gušt pogledati sve filmove u programu. Naravno, postoji puno kriterija: ponekad u osrednjem filmu iskoči neka uloga, ponekad glazba. A što se tiče onih glavnih nagrada za film u cjelini, meni je važno da me film uzbudi, zavede i ostavi u mislima o njemu još dugo nakon gledanja.

Domaći film zna oscilirati između preambicioznih, intelektualno zasićenih projekata i onih ziheraških, prilagođenih očekivanoj festivalskoj ili televizijskoj publici. Čega po vama ima u hrvatskom filmu previše, čega premalo?

Mislim da je naš film, s obzirom na produkciju i sredstva dostupna u kulturi, dobar i uspješan. Skoro nitko u Hrvatskoj ne živi isključivo od rada na filmu jer je to jednostavno nemoguće. Volio bih da više ljudi dobije priliku raditi filmove, jer bi time oni ukupno bili još i bolji. Naravno, matematička formula snimanja filmova za festivale meni nije privlačna, a nisam ni ljubitelj prvoloptaških komedija i propagandnih uradaka. Ali teško je biti redatelj u našoj kinematografiji, imati kontinuitet snimanja i razviti neki svoj stil. Prije svega, mi nemamo publiku – sve manje i manje ljudi gleda hrvatski film – i ponekad se čini besmislenim uopće pokušavati nešto snimiti. Srećom, strast prema filmu neke izuzetne autore tjera da se njime iskreno i predano bave i dalje.

Koji vas je domaći film u posljednjem desetljeću zaista prodrmao, baš zato što je imao ono čega drugima nedostaje?

Postoji više filmova koje bih tu mogao nabrojati. Prvi mi pada na pamet Sigurno mjesto Juraja Lerotića. Ne mogu ga lako uspoređivati s drugim filmovima jer je vrlo specifičan – ali možda se upravo o tome radi. Taj film, kao i neki drugi koje volim, donosi svijet koji nikada nisam vidio ni u jednom drugom filmu, ponese te i zanese dok ga gledaš. To nije moguće ako film nije vješto, inspirirano i pametno napravljen, te ako ne ostavlja nešto kod gledatelja i nakon projekcije. Volim i Ne gledaj mi u pijat, Ustav Republike Hrvatske, S one strane… Imamo dobrih domaćih filmova, ali oni ne nastaju lako niti često. U ovim uvjetima, to i nije moguće.

Pulski se festival ove godine otvoreno pozvao na svoje antifašističko nasljeđe. Što ta riječ znači vama, danas, u kontekstu zemlje u kojoj se s jedne strane snimaju filmovi o ratnim traumama, a s druge strane stadioni pjevaju pjesme koje relativiziraju povijest?

To da antifašizam mora biti osnova svakog društva nije neka velika mudrost – to bi trebao biti zdravorazumski stav. Nažalost, zdrav razum kao da nam izmiče sve više i više, pa danas raspravljamo o podršci "državi" koja je imala logore za ljude koji su, po nekim suludim kriterijima, "drugačiji". Ne znam što bih rekao – to me ostavlja bez teksta i, naravno, plaši. Jezivo je da društvo paralelno čine dva svijeta, toliko različita i ekstremno polarizirana, svaki u svom "balonu", a teško ih je zamisliti kako se približavaju. Strahote proživljene kroz povijest pakiraju se u celofan zajedništva i vjere, a ispod toga nema ni zajedništva ni vjere, nego mržnja prema drugima, prikrivena nekakvim buntom i ljubavlju prema zemlji u kojoj živiš. Fašizam nije ljubav prema zemlji u kojoj živiš, nego mržnja.

Vjerujete li da ikakav "preokret" odozdo može stvarno doći?

A vjerujem – što drugo. Nadam se smirivanju strasti i normalnom životu, i za one s kojima se ne slažem i one s kojima se slažem. Bojim se masovne histerije i toga kamo ona može odvesti, ali naravno da ipak pokušavam vjerovati da će ljudskost prevladati.

Kazalište i film uvijek su negdje "između" – nekad nam trebaju da nas smire, nekad da nas protresu. Imate li dojam da publika danas uopće želi čuti ono što je uznemiruje, ili sve više traži samo potvrdu vlastitih uvjerenja?

Da, imam dojam da je danas u većini ona publika koja ne želi ni teške priče ni dublje ulaženje u teme koje bi je mogle uznemiriti. Ili zato što su ljudi umorni od uznemirujuće svakodnevice, koju onda ne žele gledati i na sceni ili u kinu, ili zato što se, pod utjecajem različitih medija, stvari promatraju sve površnije i površnije. Smatram, međutim, da i jednostavna situacijska komedija i filozofski komad mogu biti zanimljivi, dobri i vrijedni. Ali bilo kakvo dociranje, propaganda ili fabriciranje nisu vrijedni – vrijeđaju gledatelja, a uz to mogu biti i jako štetni.

Što je s tzv. političkom korektnošću – korektnošću novog doba općenito? Imate li osjećaj da živimo u vremenu neke nove, tihe cenzure, ne nužno vanjske?

Apsolutno. Čini mi se da je ta korektnost danas samo još jedna fraza u koju se pakiraju razne stvari. Korektnost ne smije postati zabrana drugačijeg mišljenja niti uzrokovati autocenzuru. Kod ljudi postoji strah od izgovorene riječi jer su vremena usijana i nitko nije siguran koje bi mogle biti posljedice nekog komentara ili stava. Mislim da se silinom kojom se pokušavaju ispraviti nepravde ne smiju stvarati nove. To ne vodi u dobrom smjeru.

Nedavno je Thompsonov koncert u Zagrebu još jednom pokazao koliko lako u javni prostor ulaze povici i simboli koji su u ostatku Europe zabranjeni. Kako vama to izgleda, ne kao javnoj osobi, nego kao čovjeku koji ovdje živi, koji ovdje odgaja djecu – upravo čekate drugo dijete…? Što vam daje snagu i optimizam za dalje?

Te priče o zajedništvu i lijepoj atmosferi vjerojatno su mnogima privlačne i simpatične, ali mora postojati svijest da se velik dio toga odvija pod nazivnikom nacizma. To nikako ne može biti opravdano. I to nema veze s vjerom, zajedništvom ili domoljubljem. To nije domoljublje – to je jezivo. Naravno da me to zastrašuje i da se jedino mogu nadati da nismo na putu na kojem strast pobjeđuje. Treba se boriti za zdrav razum i dobrotu, i ne odustajati od njih. Ponekad je to pretiho, ali nadam se da smo iz povijesti ipak nešto naučili.

U Galebu se oštro sučeljavaju dvije vizije umjetnosti: jedna koja traži publiku, uspjeh i prepoznatljivost, i druga koja teži iskrenosti, istraživanju i riziku. Gdje vi danas vidite sebe – između te dvije krajnosti, izvan njih? I koliko ste spremni iznevjeriti očekivanja da biste ostali vjerni sebi?

Ne bih se u potpunosti složio s vama, barem ako govorimo o Trigorinu i Trepljovu. Mislim da ni Trigorin ne uživa u toj slavi, nego je možda preslab – ili, prije, jednostavno ne zna kako doći do nekog drugog svijeta. Trepljov se pak, svojim inzistiranjem na nekoj vrsti "čiste" umjetnosti također ne uspijeva izvući iz pat-pozicije u kojoj se našao sa samim sobom. Mislim da se ovdje više radi o svijetu u kojem živimo i o tome kako su stvari površno postavljene, nego o njima dvojici kao o ljudima koji umjetnost sagledavaju dijametralno suprotno.

Na neki su način vrlo slični. Ja sam se mnogo puta našao pred pitanjima vjernosti prema sebi ili vrijednosti onoga što radim, ali ponekad te život ne pita. Ne izdajem osnovne stavove do kojih držim i nastojim ostati vjeran sebi. Mala smo zemlja, teško je raditi samo izuzetne projekte, i pokušavam se u tome snaći najbolje što mogu. Drago mi je da nisam zaglibio niti zaboravio ono što mislim da je vrijedno.

Pucanj kojim komad završava samo je vanjski izraz nečega što se već dogodilo – niz propuštenih razgovora, ljubavi koje nisu stigle postati ljubavi, snova koji su ostali nedorečeni. Na kraju, što ste vi naučili da je u životu najvažnije?

Mislim da je od onoga neiskušanog uvijek bolje da se, u pokušaju nečega, nešto slomi i ostavi bol – ali često nam je teško povjerovati da su neki novi život ili iskustvo mogući. Tako je i u ljubavi i u profesiji i u prijateljstvima. Nekako mi se kroz život pokazalo – a ne otkrivam sada neku veliku istinu – da je svaki pokušaj, koliko god loše ili dobro završio, bio bolji od bježanja u sigurnost. Ta "sigurnost" uvijek je bila puna neodgovorenih pitanja i žudnji, bez mogućnosti za ikakvu promjenu ili napredak. Kairos često prođe, a pitanja i žaljenje ostanu.