'Ako je ovo najbolji mali grad u državi, kakvi li su, majko mila, oni s dna popisa?' logično će se upitati putnik namjernik kada nogom kroči na tlo naselja u Zadarskoj županiji s nešto manje od šest tisuća stanovnika, ovjenčanog slavom u izboru portala gradonačelnik.hr i jednog dnevnog lista. Podatak da je Biograd na Moru već četvrtu godinu u finalu istog natjecanja još više strši u opreci s lokvama koje preskačemo i pustoši na koju nailazimo na gradskim ulicama.

Nema ovdje žive duše, barem na prvi pogled; nešto je užurbanije tek oko vrtića i škole, gdje roditelji dovoze i odvoze svoju djecu, te u kafićima s pokojim zauzetim stolom.

No kad čovjek bolje razmisli, sve je zapravo normalno: mjestašce na obali nalazi se u svom uobičajenom zimskom snu, odmarajući se od ljetne gužve i najezde svih vrsta te se pripremajući za novu rundu istoga, evo već za koji mjesec.

A čak i da nije tako, koji bi manijak uopće lunjao ulicama Biograda na Moru bez jasnog cilja i svrhe na dosadni zimski dan i po ovakvom kijametu?

Kako to, kako to…

Kako bilo, reporteri tportala učinili su upravo to: pronjuškali smo po ovom mjestu da bismo pokušali proniknuti kako se, zaboga, iz godine u godinu ono kiti kao jedno od najpoželjnijih mjesta za život i što doista stoji iza toga. Biograd na Moru definitivno nije ni najrazvijenije, ni najuređenije, a bogme ni najljepše naselje ni u svojoj županiji, kamoli u Hrvatskoj. Jest uz more i jest nasred Jadrana, ali ima ih i strateški bolje lociranih i perspektivnijih.

Dio odgovora ponudilo je samo istraživanje portala gradonačelnik.hr s nekoliko znakovitih statističkih podataka: Biograd na Moru troši 21 posto svog proračuna na zaštitu okoliša, a 18 posto na gospodarenje otpadom. S 428 zaposlenih na tisuću stanovnika nalazi se među prvih deset gradova u Hrvatskoj po zaposlenosti, kao i sa 66 obrtnika na tisuću svojih ljudi, a istraživanje nabraja i desetak ključnih beneficija koje uživaju njegovi stanovnici – besplatni vrtići i školske knjige, solidne stipendije studentima, božićnice i uskrsnice, ali i besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje umirovljenicima, fond za medicinski potpomognutu oplodnju i slično. Zvuči zgodno.

Vlast u kontinuitetu drži HDZ, a još preciznije – jer to je u ovoj priči očito dosta važno – gradonačelnik Ivan Knez. Na izborima pobjeđuje već dvadeset godina, zadnji put s ogromnih 68 posto glasova.

Dnevni raspored: Bolnica, dom zdravlja… sve plaća HDZ

'Gradonačelnik nije ovdje, a njegova tajnica ne želi ni pričati s novinarima', otpravio nas je u startu čovjek u biogradskoj gradskoj upravi i tako nam dao do znanja da otvorenost možda i nije najveća vrlina ove lokalne vlasti. Ipak smo se nekako dočepali Knezova broja mobitela – 'a kako ćeš drugačije doći do mene, pa neće valjda tajnica trošiti vrijeme na svakoga?', šali se on – i u tili čas upali smo u njegov dnevni raspored. A on izgleda ovako:

'Ajde, u deset postavljamo jednu ploču ispred bolnice, u deset ipo ispred doma zdravlja, a u jedanaest smo na kazanu. Idete s nama, HDZ plaća', smije se gradonačelnik.

Smojina humoreska

'Ploče' koje to jutra postavlja zapravo su zahvale dobrovoljnim darovateljima krvi u obliku velike crvene kapi, vidio je on to negdje u Hrvatskoj i mrtav hladan prekopirao, a sama ceremonija izgledala je dostojno kakve Smojine humoreske. Gradonačelnik je naredio da se donese veliki bijeli lancun i najprije se on teatralno povukao kako bi, po baš nevjerojatnom prolomu oblaka, uslijedili kratki govori.

Sam Knez navukao je kapuljaču i sa strane gledao sve sa smiješkom na licu.

Pokisao i promrzao prilazi javiti nam se ravnatelj Specijalne bolnice Mate Kutleša, očito zna s novinarima pa pretpostavlja naše prvo pitanje:

'Najviše mi na živce idu četiri riječi: ustaše, partizani i zdravstveni turizam', smije se i Kutleša, ravnatelj ustanove koja je u Dalmaciji stekla dobru reputaciju jer je privukla dosta iskusnih i cijenjenih liječnika, prije svega ortopeda iz Splita. Medicinski zahvati ondje se obavljaju stručno i, što je možda još važnije, brzo.

'Da, dvoje liječnika odlazi nam u privatnu bolnicu u Solin, ali već smo našli dvoje koji će ih zamijeniti', hvali nam se ravnatelj. Okolo primjećujemo intenzivne građevinske radove na jednom krilu bolnice, ali to je kap u moru Kutlešinih planova – ima, kaže, projekte za cijelu novu ortopedsku bolnicu i stacionarne sadržaje u rangu čuvene Biokovke u Makarskoj. Samo za početak treba negdje naći oko šest milijuna eura.

'Imamo više rođenih nego umrlih i među rijetkima smo kojima broj stanovnika raste', hvali nam se u hodu gradonačelnik Knez, s kojim smo učinili đir gradom kad se nebo napokon smilovalo. Radi se očito o osebujnom 61-godišnjaku dobroćudnog ponašanja i pogana jezika, kojega je katkad nemoguće uokviriti u standardan novinarski tekst.

'Znaš šta ću ti odmah reći: nije normalno da pune tri godine čekam građevinsku dozvolu za novi trg ispred gradske uprave ili da petnaest godina čekamo papire za jednu cestu. Ljut sam, ali ne na ljude, nego na organizaciju posla: mi takvu kilavu i nesposobnu Hrvatsku ne trebamo. J..e mi se i za stranku i za sve ostalo: ja jesam član HDZ-a, ali nema problema i da me izbace, na izbore mogu i bez njih. Imam svoj stil i ne odričem ga se', slušamo bujicu iz gradonačelnikovih usta dok ispijamo kavu u jednom od kafića.

Ljudi prilaze i javljaju se, pada pokoja šala, a reportersku ekipu uglavnom predstavlja kao 'ljevičare', mada evidentno tako ne misli. Ali zna što dobro prolazi.

'Nemojte me puno hvaliti, nije to dobro. Stavite mi kvasine, soli i papra, ne treba mi ulje', slikovit je Knez.

Sve džaba

S ozbiljne strane, problem je čak i taksativno nabrojati sve argumente koje nam je istresao u prilog tvrdnji da njegov Biograd doista jest najbolji mali grad za život u Hrvatskoj. Ako si podstanar, nudi ti se subvencija za plaćanje podstanarstva od 60 eura po glavi kućanstva, a uskoro i prioritet na listi za stanove POS-a. Vrtići su mukte, pomažu se programi osnovne škole, a ako si student, ide ti 200 eura stipendije bez obzira na imovinski status – bilo bi bezvezno, a bogme i neisplativo zapošljavati činovnike koji bi to dokazivali i svako malo skupljali potvrde i druge papire. Liječnicima se nude kadrovski stanovi, a umirovljenicima, uz uskrsnicu i božićnicu, polica dopunskog zdravstvenog osiguranja.

'To zapravo nije veliki trošak jer država plaća osiguranje za trećinu od naših 1400 umirovljenika, a mi ćemo za ostale. Dosad je to bilo 110 eura godišnje, vidjet ćemo kako će biti dalje', govori nam Knez. U proračunu raspolaže s otprilike 25 milijuna eura godišnje, makar ga često napuca raznim željama i planovima i u teoriji predvidi čak 50 milijuna.

Materijala za pet muzeja

'Vidi ovo, tu imamo materijala za pet muzeja, samo što se zbog Europe ne mogu tako zvati, nego su 'interpretacijski centri' i slično', pokazuje nam gradonačelnik mračnu prostoriju u novom i blještavom domu kulture, izgrađenom u zadnjih nekoliko godina s osamdeset posto gradskog i dvadesetak posto državnog novca. Tu je prostor koji se iznajmljuje privatnom Veleučilištu Baltazar i praktikum u kojemu se obučavaju polaznici njegova gastronomskog smjera – treba stvarati kadar koji gradu fali, kaže nam Knez – a dolje je bogata knjižnica s oko 55 tisuća naslova.

'Divan je Biograd, mada ja ovdje dolazim na posao iz Zadra', smije se šefica knjižnice Tihana Jurišić dok nas gradonačelnik upozorava da hodamo na prstima jer osnovci uče u svojim učionicama, gdje su zapravo izmješteni. Uskoro će ispred doma kulture postaviti nekoliko kontejnera, u koje će se i preostali osnovci preseliti na godinu dana jer počinju radovi na biogradskoj školi, vrijedni preko 13 milijuna eura.

'Da, Županija radi na tome, ali vraga bi se išta dogodilo da mi nismo pripremili projekte i papire za školu', sad se već hvali Knez pa spominje novu tržnicu i ribarnicu, otvorene prije nešto više od godine dana.

A na tržnici…

'Znaš šta, sinko, nije ovo čovik radija, pa vidi kako kisnemo i stojimo u vodi', žali nam se Jeka Srdarević koja iz Sikova dolazi u Biograd već desetljećima i na štandu prodaje svoje jabuke, luk i salatu. I nešto slanih inćuna i ukiseljenog motara svojih poznanika.

'Navrate mi domaći ljudi, a ima i Splićana koje svitujem di otići i koji je likar u bolnici najbolji', smije se Jeka, čineći nam zgodnu pauzu od kiše podataka kojima nas zasipa gradonačelnik Knez. Evo opet njega:

'Evo, sad smo prvi u Hrvatskoj osigurali fond za pomoć poduzetnicima kod uvoza radne snage: plaćamo trošak agencije i refundiramo njihove povratne avionske karte, ali samo za Hrvate ili njihove potomke. Neka dođu, neka rade, sigurno će neki i ostati, pa neka ovdje potroše i te pare za kartu', zadovoljan je Knez i već se prebacuje na novu temu:

'Pitao si me – kojih pet muzeja? Evo, bit će muzej potopljenog broda, na kojemu radimo punih petnaest godina, pa muzej glagoljice, pa muzej hrvatskih kraljeva, pa…', govori nam gradonačelnik, a nama se već lagano manta. U šetnji biogradskom rivom skrećemo pogled na fascinantan niz skulptura: od Franjine do Papine, od spomenika armenskom začetniku biogradskog turizma do kipa u čast bratskom japanskom narodu, od ploče posvećene ratnim razaranjima mjesta do dosta figurativne Majke Hrvatske. Među njima u laganom slalomu šeće se bračni par Filipi, ona Lili, a on Slaven. Umirovljenici.

Ništa im neće ovaj kišni dan pokvarit

'Čuj, Biograd najbolje mjesto za život? Pa naravno da jest, evo mi smo doselili iz Zadra ima točno 49 godina', smiju se njih dvoje i nastavljaju svoju ritualnu mirnu šetnju do obale i omiljenog kafića. Ništa ih neće poremetiti, za razliku od nas, kojima gradonačelnik pokazuje hotel u centru mjesta.

'Skoro smo ga kupili, ali nismo se našli s vlasnicima za nekih 200 tisuća eura. Nema veze, napravit ćemo mi naš gradski hotel', kaže nam, a na naše čuđenje kaže da će Biogradu baš hotel uvijek dobro doći – za radnike kojih nedostaje, tko zna za što još.

'Ajmo pojist, triba proslavit otvaranje ploča za darovatelje krvi, HDZ časti', poziva nas Knez, ali mi ga ipak odbijamo.

'Šta će svit reć da HDZ časti ljevičare', vraćamo mu njegovu lopticu.