Iako zauzima gotovo mitski status u hrvatskoj kolektivnoj memoriji, o kralju Tomislavu zapravo znamo vrlo malo. Povjesničar Hrvoje Gračanin, redovni profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, kaže da je većina onoga što se danas smatra općeprihvaćenim znanjem o prvom hrvatskom kralju rezultat kasnijih konstrukcija i nacionalnog romantizma, a ne stvarnih povijesnih činjenica
Prošli tjedan u Biogradu na Moru, nekadašnjoj kraljevskoj prijestolnici, održane su svojevrsne bakanalije u čast kralju Tomislavu. Četiri dana ića, pića i domoljubnih pjesama zavrtjela su se oko tek otkrivenog spomenika prvom hrvatskom kralju u čast 1100. obljetnici Hrvatskog Kraljevstva.
Šareni spomenik izrađen od epoksi smole, rad kipara i dizajnera iz Vancouvera Gorana Miškovića i poklon hrvatskog građevinskog poduzetnika Joška Vukića iz tog kanadskog grada Biogradu, trebao je krasiti trg na kojem se nalazi gradska uprava. No kip kralja koji sjedi na postolju s hrvatskom šahovnicom zgrozio je struku pa je završio, navodno privremeno, u skladištu muzeja, sve dok se ne prikupi potrebna dokumentacija za to da bi se šareni Tomislav mogao ustoličiti u vječnosti ispred zgrade gradske uprave.
vezane vijesti
I dok se s podsmijehom gleda na njegov hiperrealistični prikaz, mi smo se odlučili pozabaviti pitanjem zašto se Tomislava uopće smatra prvim hrvatskim kraljem.
Kada biste od prosječnog Hrvata zatražili da odgovori na to pitanje, većina bi bez razmišljanja rekla – Tomislav. U školama učimo da je okrunjen 925. godine (neki bi dodali da se to dogodilo na Duvanjskom polju), da je imao velebnu vojsku kojom je uspješno obranio Hrvatsku od Bugara i Mađara te postavio temelje hrvatske državnosti. No što o Tomislavu doista znamo?
Vrlo malo, kaže povjesničar Hrvoje Gračanin, u čijem je fokusu znanstvenog i istraživačkog rada ponajviše proučavanje hrvatskih krajeva u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku.
Za svoj rad primio je nekoliko priznanja, između ostalih 2012. godine nagradu HAZU-a za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća za područje društvenih znanosti te Državnu nagradu za znanost za područje humanističkih znanosti.
U razgovoru za tportal Gračanin govori o manjkavostima povijesnih izvora i mitovima koji su s vremenom izgrađeni oko kralja Tomislava.
Pretpostavljam da ste vidjeli spomenik kralju Tomislavu u Biogradu. Što kažete na njega?
Vidio sam samo sliku, nisam uživo vidio kip.
Ne možete ga sad ni vidjeti. Sklonili su ga u skladište muzeja, a ne znamo kad će i hoće li ga uopće vratiti.
S obzirom na to kakvu je sprdnju izazvao, ne čudi me. A i vjerojatno ga neće vratiti. Eventualno ako ga preimenuju u Chucka Norrisa. Malo me čak i podsjeća na njega s tom bradom i ozbiljnim, mrkim pogledom.
Imamo li ikakvih opisnih zapisa o fenotipu kralja Tomislava?
Ne, imamo samo ime. Svi slikovni prikazi posljedica su imaginacije. Ali treba imati na umu to da se lik ranosrednjovjekovnih vladara općenito prikazuje idealno jer trebaju predstavljati ono što bi on morao biti – praktički Božji zastupnik koji dobiva pomazanje i zastupa Božju vlast na zemlji. Postoje stereotipi o tome kako se zamišlja vladar - u ranosrednjovjekovnom vremenu ključan je kršćanski, biblijski kontekst, a u njemu je bradatost simbol snage i muževnosti. Ta što je muškarac bez brade? To je ta predodžba i, polazeći od nje, možete zamisliti što vas je volja.
Možemo li reći da se njegov izgled u likovnim prikazima zapravo mijenja ovisno o potrebama vremena u kojem nastaje?
Tako je.
Rekli ste da imamo samo ime. Kako znamo da je Tomislav doista bio prvi hrvatski kralj?
Možemo reći da je uvriježeno mišljenje da je prvi hrvatski kralj i da ga povjesničari prihvaćaju kao prvog vladara s kraljevskim naslovom. A možemo dodati i to da se smatra prvim hrvatskim kraljem ponajprije zbog toga što je za neke njegove nasljednike potvrđen taj naslov.
Sve što zapravo znamo o kralju Tomislavu dolazi iz zapisa splitskog klerika, povjesničara i kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća ili...?
Što se tiče izvora o Tomislavu, nema ništa sačuvano baš iz njegova ili bliskoga doba, ali to je karakteristično za gotovo sve povijesne ličnosti iz hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, jer su izvori, različite isprave i pojedine kronike, bilo sačuvani, bilo potječu iz kasnijeg vremena. Dakle izvori u kojima se spominje kralj Tomislav potječu iz 13. stoljeća ili su sačuvani u prijepisima iz 16. stoljeća.
Na čemu se temelji povezivanje Tomislava i kraljevskog naslova?
Kad je u pitanju povezivanje Tomislava i kraljevskog naslova, o tome doznajemo iz zbornika iz 16. stoljeća, a on sadržava dio povjesnice Tome Arhiđakona s određenim dokumentima – aktima splitskih sabora iz 925. i 928. i papinskim pismima, između ostalog tim pismom pape Ivana X. Tomislavu, u kojem je nazvan kraljem.
Koje je značenje riječi kralj, odnosno latinski rex u tom povijesnom kontekstu? Imali smo i kneza Trpimira u 9. stoljeću, kojeg se oslovljava tom titulom, pa njega ne smatramo kraljem.
U 9. stoljeću franački duhovnik Gottschalk, izgnanik iz Franačke, koji je zbog učenja o predestinaciji morao pobjeći iz Franačke, završio je u kneževini kneza Trpimira. U spisu, u kojem se bavi teološkim razmatranjima, ima i dijelova koji se dotiču tadašnje Dalmacije i Trpimirova vremena, i tu ga naziva kraljem. To nam s jedne strane može govoriti o tadašnjoj percepciji mogućega Trpimirova utjecaja, da je samostalan vladar ravan kralju, ili je to možda bio Gottschalkov pokušaj ga uzdigne na taj način.
Ali zašto cijela ova mitologizacija počiva na kralju Tomislavu, za kojeg nemamo nikakve konkretnije dokaze da je to uistinu bio. Što je s kraljem Stjepanom Držislavom s kraja 10. stoljeća, za kojeg su dokazi puno konkretniji?
Za Stjepana Držislava, na svu sreću, postoji i spomenik, kao i natpis, koji ga doduše spominje kao velikog kneza, dux magnus, prijestolonasljednika, a zahvaljujući Tomi Arhiđakonu i njegovoj povjesnici imamo podatak da je od bizantskih careva Bazilija II. i Konstantina VIII. dobio znakove kraljevske časti. A budući da je Držislav dobio ime i Stjepan (grčki stéfanos: ovjenčan, okrunjen), to bi moglo upućivati na to da je doista bio okrunjen. Pritom ne znamo je li se održao kakav službeni ceremonijal. No možemo zapaziti i to da su hrvatski vladari i prije Držislava nosili kraljevski naslov, poput njegove majke, kraljice Jelene, poznate s natpisa, što pak ukazuje na to da je njezin suprug Krešimir također morao biti kralj.
Službeno su tu titulu mogli dodijeliti samo papa i bizantski carevi. Jesmo li dali možda 'prednost' Tomislavu jer ga je papa nazvao kraljem, a ne Bizant? Što da je bilo obrnuto, da je Držislava papa naslovio tom titulom, a Tomislava Bizant?
To ne bi bio problem jer su na koncu konca i neki drugi primali naslov i krunu iz Bizanta. Glavni razlog zbog kojeg je Tomislav prvi hrvatski kralj je to što je prvi za kojeg možemo utvrditi da je nosio titulu jer se ona pojavljuje i kod njegovih nasljednika.
A bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet nije imao zapisa o Tomislavu?
Tako je, on uopće ne spominje Tomislava. Porfirogenet čak ima drukčiji niz hrvatskih vladara od onog koji danas prihvaćamo i koji je rekonstruiran znatnim dijelom temeljem isprava i spomeničke građe, natpisa pojedinih knezova s datumima, pa ih stavljamo u točniji vremenski kontekst.
Što je sa sintagmom '1100 godina hrvatskog kraljevstva'? Je li to marketinška sintagma ili doista možemo reći da je 925. nastalo hrvatsko kraljevstvo?
Ova obljetnica je nastavak na obljetnicu otprije sto godina, tisućljetnice hrvatskog kraljevstva. Dakle možemo reći da je 1925. godine postavljen presedan.
A tad su ipak bile drukčije okolnosti.
Da, i upravo zbog tih okolnosti taj je događaj poprimio takvu važnost. Bez njih on ne bi imao tu dimenziju. Već je ranovjekovna historiografija, ponajprije ona koja se bavila crkvenom poviješću, poznavala Tomislava kao kralja u ranom novom vijeku. S druge strane, neki su odbacivali navode iz pisma pape Ivana X. i uvodnog dijela akta Prvog splitskog crkvenog sabora 925. godine, u kojima se navodi njegova kraljevska titula, jer bila bi riječ o falsifikatima, ponajprije u kontekstu crkvenih sabora u Splitu 925. i 928., gdje ga se navodi kao kralja, pa neki to osporavaju smatrajući da je to dodatak koji nema nikakve veze i da on nije bio kralj. Neki to prihvaćaju, a tek je hrvatska historiografija druge polovice 19. stoljeća tome pridala snagu činjenice, s time da su se neki malo opustili i dopustili da im se zaigra mašta.
Mislite li tu na krunidbu na Duvanjskom polju?
Da. To je bila ideja Ivana Kukuljevića Sakcinskog, pa onda Vjekoslava Klaića. Oni su konstruirali cijelu pripovijest o krunidbi, možemo reći izmislili tradiciju koja se zasniva na tzv. Ljetopisu popa Dukljanina, djelu koje pripada kasnom razdoblju srednjeg vijeka, možda 14. stoljeću. U tom spisu spominju se krunidba i sabor na Duvanjskom polju, ali to je povezano s kraljem Svetopelekom (Svetopelegom), a on imenski vrlo vjerojatno ima veze s poznatim moravskim knezom Svatoplukom.
A što je famoznom bitkom u kojoj su Hrvati pod Tomislavom navodno porazili Bugare?
Konstantin Porfirogenet govori o tome da je bugarski car Simeon, za kojeg znamo da je preminuo 927. godine, poslao vojsku protiv Hrvatske, na čelu s Alogoboturom, i da su Hrvati porazili Bugare. Uzima se da je to bilo pod Tomislavom jer se smatra da je on bio vladar i s Drugog splitskog crkvenog sabora 928. godine, iako se njegovo ime ne spominje, pa je moguće da je već riječ i o njegovu nasljedniku.
A velebna Tomislavova vojska?
Tu se opet vraćamo na Porfirogeneta, koji je u djelu 'O upravljanju carstvom' napisao da je hrvatska vojska u tom vremenu, a zapravo se spominje Krešimir, imala veliku snagu, zadržavši je sve do Krešimirova vremena. Dakle, ako je Hrvatska zadržala silnu vojnu snagu sve do Krešimirova vremena, imala ju je i prije. I za Tomislava.
Što je s kraljevskim insignijama, krunama, nekim kovanim novcem? Zašto ništa nije sačuvano iz tog vremena?
Novac ranosrednjovjekovnih hrvatskih vladara ne postoji jer ga nisu ni kovali, već se koristio bizantski novac. Kovali su ga i franački vladari, a pojedini primjerci franačkog novca pronađeni su i u Hrvatskoj. Međutim, uz bizantski novac, prava ranosrednjovjekovna valuta bio je arapski novac.
A što je s grobnicama?
Zna se da su hrvatski vladari, što spominje Toma Arhiđakon, imali svoj mauzolej u Solinu, u crkvi sv. Stjepana, a u crkvi sv. Marije bio je grob kraljice Jelene. Naposljetku je Zvonimir prepustio oba zdanja splitskoj Crkvi na molbu splitskog nadbiskupa. Poznato je i iz te tzv. Zvonimirove zavjernice papi da je prepustio i samostan sv. Grgura u Vrani s inventarom – među ostalim i dvjema krunama. Konsenzus je među istraživačima da su to vladarske krune, iako je bilo i mišljenja da je riječ o liturgijskim predmetima.
U nedavno predstavljenom dokumentarno-igranom filmu 'Kralj Tomislav' spominje se da je toj velikoj bitki prethodila bitka Srba i Bugara te da je srbijanski knez Zaharija po njenom gubitku pobjegao u zaklon kod kralja Tomislava.
Povijesna pripovijest o Zahariji postala je vrlo bitna u prvom i drugom jugoslavenskom razdoblju i upravo je zbog nje Tomislavova uloga postala još važnija. Kako je zabilježeno u djelu 'O upravljanju carstvom', bugarski vladar Simeon najprije je omogućio Zahariji da postane srpski knez jer je želio zaštititi zaleđe i ojačati svoju poziciju u sukobu s Bizantom. No nakon što je Zaharija pristao uz Bizant, uslijedio je bugarski napad. Zaharija je zapravo bio prisiljen napustiti Srbiju i sklonio se na hrvatsko područje. Podrazumijeva se da ga je primio hrvatski vladar, a kako događaji prihvaćeno odgovaraju kontekstu Tomislavova vremena, smatra se da ga je primio upravo on.
Što je taj narativ značio u kontekstu prve Jugoslavije?
Ukazivao je na bratimstvo Hrvata i Srba. Srbi su u prošlosti bili u nevolji i Hrvati su ih primili i pomogli im. Hrvati su se našli na gubitničkoj strani u Prvom svjetskom ratu, pa su tada njih Srbi primili i pomogli im.
Zašto smo toliko fascinirani hrvatskim kraljevima? Nemalom broju Hrvata srce zatitra kad čuje stihove Thompsonove pjesme 'Kletva kralja Zvonimira'. Je li to karakteristično za Hrvate ili je prisutno i kod drugih naroda?
Svatko se diči onime što ima na raspolaganju, posebno u kontekstu koji je relevantan za nacionalni ponos. Za svaku je naciju svojstveno da traži zlatno herojsko doba, a najvećem dijelu današnje Europe to je srednji vijek. U hrvatskom nacionalnom imaginariju nema puno toga u povijesti čime biste se mogli podičiti na toj razini. Ne čudi to što je hrvatska historiografija 19. stoljeća uvela sintagmu 'hrvatski narodni vladari' i poznanstvenila ideju da su to 'naši' vladari, 'vladari hrvatske krvi'. To je bilo važno u različitim političkim kontekstima, osobito nakon uspostave Austro-Ugarske, odnosno u kontekstu Hrvatsko-ugarske nagodbe. Već i prije je za odnose između Hrvatske i Ugarske bilo bitno pitanje je li Hrvatska samo pripojeni dio, kao što su govorili pripadnici mađarske političke elite, ili savezničko kraljevstvo.
Znači Hrvatima je bilo bitno pokazati da je Hrvatska postojala kao moćno i samostalno kraljevstvo prije dolaska dinastije Arpadovića na vlast?
Tako je. I da postoji kontinuitet državnosti. I danas je taj nacionalni kontekst relevantan, ali s puno manjim nabojem nego prije, naprimjer, 1925. godine.
Dakle u 19. stoljeću hrvatski vladari postali su relevantni zbog Mađara, a onda u prvoj polovici 20. stoljeća zbog Srba?
Da, 1925. godine Tomislav je bio simbol povijesne hrvatske državnosti u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, buduće Jugoslavije. Konkretnije, svojevrstan znak otpora srpskom karađorđevićevskom monarhijskom okviru, a koji je potirao hrvatsku samosvojnost. S druge strane, Tomislavov lik mogao je biti privlačan i samim Karađorđevićima zbog povijesnih poveznica, interpretiranih sukladno ideološko-političkim potrebama dinastije.
Isti narativ koristio se u dvije oprečne svrhe.
Da. Trebate imati na umu to da je drugorođeni sin kralja Aleksandra Karađorđevića dobio ime Tomislav i da je u njegovu čast Duvno 1928. postalo Tomislavgrad. Tako da je zapravo bio loš manevar kad su Duvnu 90-ih godina vratili ime Tomislavgrad kao simbol antijugoslavenstva, a to je u svojoj biti bio simbol monarhijske moći dinastije Karađorđevića, koja je žestoko nastupala prema svim protivnicima, bilo Hrvatima, bilo Srbima.
Ima li prostora za to da se dozna nešto novo o Tomislavu?
Nije nemoguće to da buduća arheološka istraživanja otkriju nove nalaze koji bi se mogli datirati u to vrijeme. Ali da bi to presudno pridonijelo tome da na drukčiji način sagledavamo Tomislava, u to duboko sumnjam.
A ima li prostora da se spisi koji već postoje drugačije čitaju?
Njihova malobrojnost ne ostavlja prostora za to. Eventualno ako bi se otkrio još kakav kameni spomenik s natpisom, ali bi to bila nevjerojatna sreća.
Da se za kraj opet malo vratimo na povod našem razgovoru. Za Biograd se kaže da je kraljevski grad. Što to uopće podrazumijeva?
Pojedini gradovi, a iščitavamo to temeljem isprava koje su se izdavale u njima, bili su sjedišta vladara. To je u svakom slučaju najranije Nin, pa Klis, ali vladari u ranom srednjovjekovlju mijenjaju svoja sjedišta. A onda se nešto kasnije spominju i drugi gradovi. Šibenik se spominje u ispravi Petra Krešimira IV. iz 11. stoljeća, koja je bila falsifikat, sadržaj nije autentičan, ali isprava je, pa budući da se spominje Šibenik, pretpostavlja se da je taj grad morao postojati u 11. stoljeću. Spominju se i Knin, Biograd i Solin, dakle više tih punktova na kojima su vladari boravili, prije svega da bi držali prostor pod kontrolom.
