Dijeli ih tek 500 metara, a žive u dva različita svijeta. Stanovnici Slavonskog Broda i Broda u Bosni i Hercegovini nekada su bili jedan grad, jedno srce. Granica se prelazila i nekoliko puta dnevno, bez dokumenata – jedni su svakodnevno putovali zbog osobnih potreba jer su imali kuće i vikendice s obje strane, drugi zbog posla.

Građani Slavonskog Broda masovno su radili u Rafineriji Brod, a oni iz Bosanskog Broda u tvrtkama Đure Đakovića i nekadašnjih velikih firmi koje su tada u Slavonskom Brodu zapošljavale stotine, neke i tisuće radnika, poput drvne industrije ili poljoprivrednog kombinata.

Ruža Križić iz Slavonskog Broda radila je 11 godina u bosanskobrodskoj Rafineriji. Prvo je svakodnevno pješačila 10-ak kilometara do posla i natrag, a kako se broj radnika povećavao, firma je čak nabavila dupli autobus za njihov prijevoz iz Slavonskog Broda, prisjeća se Ruža.

'Radilo se ležerno, plaća nam je bila dobra, nije bilo stresa na poslu kao danas, bila su druga vremena. Više smo se družili, bili smo divan kolektiv', kaže Brođanka.

Danas, na temelju 11 godina staža, dobiva dodatnih 240 eura bosanske mirovine. Njezina je obitelj iz Bosne, a tamo se, kaže, nitko nije vratio. Dio ih je ostao u Slavonskom Brodu, no najviše ih je u Zagrebu. Danas prelazi granicu rjeđe nego prije, ali kada dođe u Bosnu, ipak joj je tamo, ističe, dom.

'Bez obzira na sve, meni je tamo ljepši zrak, ljepša priroda, sve. Gdje si rođen, tu se valjda i najbolje osjećaš', priznaje Ruža. No u Slavonskom Brodu joj je kći s djecom, prijatelji, kuća i cijeli život, pa o povratku u BiH nikada nije ni razmišljala.

Deseci tisuća ljudi preko noći prebjegli u Hrvatsku

Bezbrižnost života s jedne i druge strane rijeke Save prekinuo je krvavi Domovinski rat ostavivši dubok jaz između dva Broda i ožiljke koji nikada neće zacijeliti. Kuće Hrvata u Bosanskom Brodu i okolnim selima masovno su uništavane i opljačkane, na stotine branitelja Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane izgubilo je živote u pokušaju obrane Bosanske Posavine, no sve je bilo uzalud.

Početkom listopada 1992. godine Posavina je pala. Više od 200.000 Hrvata u čamcima, pod okriljem mraka ili uz prijetnju oružjem, spasili su život i odlučili ga nastaviti u Slavonskom Brodu, ostatku Hrvatske ili u nekoj od zemalja EU-a.

Bosanski Brod preko noći više nije bio bosanski, već Srpski Brod. Tek 12 godina poslije Ustavni sud BiH vratio mu je 'bosanski' u naziv, pa ga ponovno, ovaj put trajno, ukinuo 2009., od kada je službeni naziv samo Brod. No za Brođane s hrvatske strane zauvijek će ostati 'bosanski', bez obzira na to kako se zvao u budućnosti.

Pogled preko Save kod velikog dijela stanovnika Slavonskog Broda i okolice i danas budi podijeljene emocije. Primjerice, mnoge generacije djece neće nikada zaboraviti strah koji su im izazivali s druge strane rijeke, odakle su 1992. godine gotovo svakodnevno slijetale granate.

Iako je za mnoge do tada sinonim za Bosanski Brod bila velika robna kuća Beograd, u kojoj je bilo odjeće, igračaka, kao i veliki klavir, na kojemu su mnogi prvi put zasvirali; osim toga, u sportskoj dvorani organizirani su koncerti, a mnogima su motiv bili dobri ćevapi, kakvi se prave jedino u Bosni, ili posjet prijateljima i rodbini s druge strane rijeke – sve je to preko noći zamijenila slika straha i jeze koju je nemoguće zaboraviti i danas, više od tri desetljeća poslije.

Teško je Brođanima zaboraviti i tužnu činjenicu da je Slavonski Brod grad u kojemu je poginulo najviše djece u Domovinskom ratu, njih čak 28, a podsjetnik na to je veliki spomenik 'Prekinuto djetinjstvo', podignut 2016. godine u spomen na gotovo 400 najnevinijih žrtava brutalnog rata u Hrvatskoj.

U proljeće 1992. gotovo svakodnevno granate iz mjesta pokraj Bosanskog Broda padale su na Slavonski Brod, a do tada bratski gradovi postali su poprište sukoba koje niti najveći pesimisti do tada nisu predviđali.

Dva smo svijeta različita

Za Ivu Đogaša iz Bosanske Posavine, koji je već 30 godina stanovnik Slavonskog Broda, pogled preko rijeke uvijek je emotivan. Najčešće je to sjećanje na poginule suborce. Iz njegove 101. bosanskobrodske brigade HVO-a njih više od 400 je poginulo, a ranjenih su, kaže, brojali preko tisuću. Unatoč boli koja ga veže za rodni kraj, obnovio je kuću i gotovo svakodnevno prelazi granicu.

'Ostalo je skoro sve isto, infrastruktura, ceste, sve to treba održavati s tako malo ljudi. Još doprinosimo tom kraju, izgradili smo kuće, plaćamo paušale, struju i vodu', kaže Ivo.

Prije rata je u Bosanskom Brodu živjelo 35 tisuća ljudi, sada ih je manje od 10 tisuća, a u cijeloj općini, koja broji 23 naselja, tek 15-ak tisuća.

I Nikola Gavrić, bivši branitelj, obnovio je rodnu kuću u mjestu Kričanovo u općini Brod. Kada prelazi s jedne na drugu stranu rijeke Save, i dalje ima dojam da su to dva neusporediva svijeta.

'Preko 300 ljudi samo iz Bosanskog Broda danas radi u Slavonskom Brodu – da je dobro, ne bi dolazili raditi u Hrvatsku. Ipak smo mi u Europskoj uniji. Mi koji imamo rodne kuće tamo, odlazimo u taj kraj jer ga volimo. Ali uvjeti života su nemogući. Pola sela je zaraslo, tamo gdje su nekada bile kuće izrasla je šuma, a svaka deseta kuća je naseljena', govori Nikola.

Prazna sela, puna groblja i šoping centri

Slika mjesta u Bosanskoj Posavini, tvrde mnogi koji ih povremeno posjećuju, prazna su sela i puna groblja. 'Stariji ljudi dolaze da umru na svojoj djedovini, omladine nema, a tko tamo živi, radi u Hrvatskoj ili negdje u Europi, jer u Bosanskoj Posavini nema uvjeta za život', dodaje Nikola.

Zauvijek se promijenila i etnička struktura: prije rata Bosanski Brod imao je podjednak broj Hrvata i Srba te nešto manje Bošnjaka, a danas je, prema zadnjem popisu, više od 70 posto Srba, manje od 20 posto Hrvata i oko osam posto Bošnjaka.

Unatoč svim naporima hrvatske Vlade, stranih donatora i akcija, masovni povratak stanovništva u Bosansku Posavinu nije se dogodio. Građani Slavonskog Broda nakon rata idu preko granice prije svega zbog šopinga, a pogotovo je to bilo popularno početkom 2000-ih, kada su masovno prenosili šećer, duhanske proizvode, odjeću i obuću jer su cijene bile višestruko niže nego u Hrvatskoj. Prije 10-ak godina bilo je i zlatno doba za vozače jer su cijene goriva bile znatno niže, a benzinske postaje nicale su u Bosni kao gljive poslije kiše.

Danas stanovnici Slavonskog Broda rado preko granice kupuju tepihe i zavjese, a od vremena covida posebno su popularne ljekarne, u kojima bez recepta možete nabaviti sve, pa čak i tablete za smirenje, antidepresive ili antibiotike. Naravno, bez računa i samo za gotovinu, jer ipak je to siva zona. Ono što se najviše promijenilo je dolazak kupaca iz Bosne u Slavonski Brod jer se u njemu u zadnjih 15-ak godina otvorilo nekoliko trgovačkih centara s poznatim svjetskim brendovima, pa su se stvari u smislu šopinga gotovo izjednačile.

Od sporta do zvijezde Granda: Dva Broda povezuju - mladi

Pogled u budućnosti donosi niz nedoumica, a odgovor kako će za 10 ili 50 godina izgledati život u Bosanskoj Posavini nitko ne može dati. No mostovi koji grade budućnost su mladi. Trkači iz Bosanskog Broda sudjeluju u slavonskobrodskim natjecanjima i utrkama, mladi igrači u Slavonskom Brodu treniraju kuglanje, rukomet, nogomet i zbog treninga bez problema prelaze granicu nekoliko puta tjedno.

21-godišnja Ivona Guberac spojila je dva zavičaja pjesmom. Iako je rođena u Hrvatskoj, bosanskohercegovačko porijeklo od malih nogu puno joj znači. Članica je Zavičajnog kluba Žeravac i HKUD-a Tamburica Koraće, izvorne skladbe Bosanske Posavine su joj u srcu, a prvu pjesmu snimila je s pet godina na CD-u. Priznaje da su je zbog toga u školi znali i zadirkivati, smatrajući da to nije dovoljno kul aktivnost za mladu i lijepu djevojku. Danas je izvorna i narodna pjesma postala njezin profesionalni životni odabir pa nastupa diljem Bosne i Hercegovine, no najviše u Posavini.

'Slavonski Brod je moj rodni grad i, kao i svakome, najljepši na svijetu, ali kada idem u Bosnu, nekako sam opuštenija, a mislim da je to vjerojatno zato što su tamo ljudi puno opušteniji. Na nastupima je uvijek bolja atmosfera u Bosni nego u Hrvatskoj, iako se i ovdje ljudi znaju veseliti', kaže Ivona.

Trenutno je jedna od natjecateljica popularnog showa 'Zvezde Granda'. Prošla je audiciju u Banjoj Luci, a zatim i drugi krug natjecanja u Beogradu, gdje je podigla na noge publiku zapjevavši na pozornici s ocem i dečkom izvornu skladbu Posavine. Mentorica joj je, inače, pjevačica narodne glazbe Ana Bekuta.

Iako je i njezina obitelj izbjegla u Slavonski Brod zbog rata, o ratu i nacionalnosti u kući se ne govori. 'Mene su roditelji odgajali da sve ljude gledam isto i poštujem bez obzira na nacionalnost. Nikada u Bosni nisam doživjela nekakvu lošu situaciju, ja uvijek prihvaćam sve ljude, kao i oni mene', kaže mlada pjevačica.

Među mladima u oba Broda manje je zle krvi nego među starijima. Svjedoče tomu i noćni klubovi, u kojima su često gosti upravo mladi iz Broda i okolice, a njima nije problem prijeći granicu zbog dobrog provoda. Iz Slavonskog Broda u susjedni mladi idu nešto rjeđe, a razlog je slabija ponuda klubova i kafića.

'Anđeo Posavine': Bila sam sama sa svećenikom na misi

Most koji povezuje Hrvate u slavonskom i bosanskom pograničnom području je i 'novinarski anđeo Bosanske Posavine', kako su je davno nazvali. Riječ je o novinarki katoličkih medija Brankici Lukačević, a ona, iako živi u Slavonskom Brodu i vodi knjižaru slavonskobrodskog franjevačkog samostana, ide u susjednu državu gotovo svaki dan. Razlog je obnova porušenih crkvi, veliki blagdani, okupljanja povratnika, mlade mise i svi događaji koji okupljaju Hrvate i katolike u Posavini.

'I katoličkim svećenicima koji žive tamo nije lako jer vjernici dolaze tek povremeno. Svjedočila sam misi u crkvici, u kojoj sam bila sama sa svećenikom, a on je samo zbog mene održao cijelu misu', prisjeća se Brankica. Ipak, rad u dvije države, od kojih je jedna u Europskoj uniji, a druga nije, uopće nije lagan. Višesatna čekanja na granici nisu joj omiljen dio posla, no vjeruje, ponosno ističe, da radi za opće dobro.

'Kada sam radila reportažu o mjestu Kolibe, gledala sam u te kuće, iz kojih je već izraslo drveće, i došlo mi je da napišem da se i priroda pobrinula da zakloni i barem malo uljepša te porušene kuće kako ne bi obeshrabrila one koji su se odlučili vratiti. Ljudi se slabo vraćaju – pogledajte samo samostan na Plehanu, to je ogromno zdanje i pitaš se tko će tu ikada živjeti. Ne znamo to, ali sve te obnovljene crkve su nada i podsjetnik koliko je katolika tu nekada živjelo. Moj je novinarski zadatak da svaku obnovljenu crkvu, novi blagdan, okupljanje ljudi pretvorim u lijepu, pozitivnu priču, nešto što ljudima budi nadu', zaključila je novinarka.

Rafinerija i deponij kao zla kob: Svi žele čist zrak i bolji život

Slavonski i Bosanski Brod danas ne vežu gospodarske veze, nema velikih prekograničnih projekata niti suradnje oko bilo kojih važnih pitanja. Najvažnija se dogodila 2017. godine, kada je zbog velikog zagađenja zraka i višegodišnjih prosvjeda zbog smrada koji stvara rad bosanskobrodske Rafinerije, dogovorena izgradnja plinovoda koji bi je opskrbljivao hrvatskim plinom, a ona bi smanjila emisiju štetnih plinova.

Izgradnja plinovoda završena je 2021. godine, no Rafinerija se nikada nije oporavila od eksplozije u listopadu 2018., u kojoj je uslijed požara smrtno stradao radnik, pa je dio postrojenja zatvoren, a već godinu poslije odustali su od prerade nafte i okrenuli se proizvodnji stlačenog prirodnog plina.

Ipak, Slavonski Brod je u posljednje dvije godine najzagađeniji grad u Europskoj uniji, a – pokazalo je to i njeno zatvaranje – Rafinerija nije bila isključivi krivac za to. Nekoliko puta gorio je i deponij u Brodu, zadnji put u srpnju ove godine, kada su danima zatvarali prozore i stanovnici Slavonskog Broda. Načelnik općine Brod Milan Zečević pred hrvatskim novinarima ovo je ljeto najavio konačnu sanaciju deponija i trajno rješenje tog problema koji zagađuje zrak s obje strane.

Bez obzira na rat i nove ekološke probleme, stanovnici dvaju gradova danas ipak žive tihi suživot. Ljubazni prodavači na tržnicama u Brodu malo su ljubazniji prema Hrvatima, a oni koji su se vratili iz Hrvatske u Bosnu ne postavljaju teška pitanja i žele biti u dobrim odnosima sa susjedima, bez obzira na nacionalnost. Obje strane znaju za razlike, ali vole gledati u budućnost. I sanjati da će jednog dana Sava biti manje siva, zrak puno čišći, a džepovi Brođana s lijeve i desne strane rijeke puniji – jer jedino će to zadržati neke nove generacije i u jednom i u drugom Brodu na Savi.