Vukovar je nekada bio gospodarski jedan od najrazvijenijih manjih gradova bivše države, samo u pogonima Borova bilo je zaposleno oko 22 tisuće radnika, poljoprivreda je bila grana s kojom su se ponosili, a multikulturalnost nešto s čim se mirno živjelo u gradu na Dunavu.

Ta se slika zauvijek promijenila nakon tragedije u drugoj polovici 1991. godine i konačnog pada grada 18. studenoga kada su stanovnici prošli ratne strahote, a agresija na grad ostavila ožiljke na svakoj obitelji u gradu. Za 328 Vukovaraca i dalje se traga, 34 godine poslije, a samo ta činjenica dovoljna je da bi se shvatilo da će proći još puno desetljeća, možda i stoljeće dok se ratna sudbina grada dovoljno razvodni da svakom prosječnom Hrvatu prva asocijacija na ovaj grad ne bude rat i tragedija.

Iako u Vukovaru gotovo svake godine niču novi memorijalni centri, spomen sobe i muzeji ratne povijesti, o ratu se u svakodnevici stanovnika ovog grada rijetko govori. Pokušavaju živjeti normalan život, odcijepljen od praznih ideologija, politikanstva, a oni koji takve priče plasiraju u javnost, najčešće su ljudi koji ne žive u Vukovaru. Stvarni je problem demografija. Od 47 tisuća stanovnika prije Domovinskog rata prema zadnjem popisu, u gradu živi tek nešto više od 23 tisuće ljudi.

Nova kvalitetna radna mjesta također su na popisu onoga što nedostaje i što bi bio eventualni magnet za ostanak ili doseljavanje mladih. Unatoč tome ima Vukovar i puno dobrih priča. Razvija se infrastruktura, grade sportski, kulturni objekti, ulaže u komunalnu mrežu, a postaje i pravi studentski grad koji privlači mlade ne samo iz Hrvatske nego i okolnih zemalja.

‘Toliku toplinu i dobrotu nigdje nisam osjetio’

'Čim sam ušao u grad, nazvao sam mamu i rekao joj da ću ovdje biti deset dana dok potrošim novce koje mi je spremila, ne mora danas svatko ima završen fakultet. Već nekoliko dana poslije, doslovno mi nikada više nije palo na pamet otići ili mijenjati lokaciju studiranja', govori kroz smijeh student Josip Vrgoč iz Kupresa, danas na petoj godini fizioterapije.

Njegov prvi dolazak u grad, jesenska magla i Trpinjska cesta pobudili su mu teške osjećaje, tugu i pesimizam. Nakon pet vukovarskih godina ideja mu je ovdje možda čak i započeti vlastiti posao.

Najviše ga je oduševilo mentalitet. 'Ljudi u ovom gradu su nešto najpozitivnije što sam doživio. Toliku toplinu ljudi i dobrotu nisam nigdje osjetio. Iako mi Hercegovci težimo Zagrebu, mene ovdje privlači miran život, sve je blizu, zato bi isto možda volio ostati tu', kaže Josip. Unatoč mirnoći života ovo je mjesto savršeno za izlaske i dobru zabavu, a u šali kaže da mu je rekord četiri dana tulumarenja bez gotovo imalo spavanja.

S Prvića na Dunav: 'Vukovar ima što ponuditi turistima'

S juga na sjever zbog fakulteta fizioterapije potegnuo je i njegov prijatelj Mislav Rodin s otoka Prvića kod Šibenika. Njegova vizija Vukovara za budućnost je ulaganje u turizam jer smatra da Vukovar ima što ponuditi turistima pogotovo u pogledu vinskih priča i lokacija.

Na pitanje jesu li bolja slavonska ili dalmatinska vina ne želi dati odgovor jer kaže, ne želi povrijediti Slavonce, a opet, treba se nekada i vratiti doma. Odabirom fakulteta kao i uvjetima studiranja i stanovanja u Vukovaru je, kaže, prezadovoljan. 'Premjestili smo se na novu lokaciju u Borovu naselju i uvjeti su stvarno vrhunski, od nastave, prostora za vježbe, pa sve do smještaja u domu'.

'Ovdje je neka totalno druga klima'

Oduševljena Vukovarom je i studentica prve godine fiziotrapije Emili Sušić iz Ljubuškog. 'Moj je cilj bio završiti tu prvu godinu pa se prebaciti u Zagreb, no ipak ću ostati ovdje. Najviše su mi se svidjeli ljudi, svi su ljubazni i ovdje je neka totalno druga klima', kaže Emili.

Kao Mislav i Josip vjeruje da Vukovar zaslužuje budućnost za mlade jer nudi puno. 'Ne treba samo gledati Vukovar kao mjesto prošlosti, već kao mjesto budućnosti. Ljudi se ovdje, čini se, trude da se makne fokus samo s 18. studenog', dodaje studentica.

Da studenti doista žive u Vukovaru puno manje opterećeni ratom i nacionalnostima govori i činjenica da nitko od njih u gradu nije doživio neugodnosti jer su Hrvati, a međusobno se druže, izlaze i zaljubljuju bez obzira na nacionalnost.

21-godišnji Karlo Nikolić njihov je studentski kolega koji ipak od ratne priče ne može pobjeći. Iako je rođen 2004. godine, ne može zaboraviti svoju obiteljsku prošlost i činjenicu da mu je otac s 18 godina otišao u rat, branio Vukovar te čak devet mjeseci proveo u logoru.

'Otac mi ovih dana u godini više priča o ratu i onome što je prošao. Ja danas volim biti u svom rodnom gradu i nisam želio otići negdje dalje studirati', kaže Karlo.

Uz studij fizioterapije aktivni je sportaš, koristi fitness dvoranu, bazene, a donedavno je aktivno igrao rukomet. Danas mu je želja ostati u Vukovaru i tu nastaviti svoju karijeru. 'Imam svoj mali prostor i želim po završetku studija otvoriti svoju fizikalnu ordinaciju. Najviše volim individualni rad s ljudima i kada im vidiš na licu da im pomažeš', ističe Karlo.

Studenti stizali čak iz Gruzije

Studenti izvan Vukovara mogu se pohvaliti da imaju jedan od najmodernijih studentskih domova u Hrvatskoj. 'Leopold' je otvoren prije sedam godina, njegova je izgradnja financirana većinom iz EU fonda za regionalni razvoj i u njemu trenutno boravi 108 studenata iz svih krajeva Hrvatske i šire, a prije nekoliko godina imali su studente čak i iz Gruzije.

Ravnatelj doma je Matija Stojanović iz Sotina. Rođen je u izbjeglištvu 1992. no vratio se u rodni kraj s roditeljima odmah nakon mirne reintegracije.

'Smatram da je najljepša strana života u Vukovaru u tome što je to grad koji okuplja ljude iz svih krajeva, njeguje zajedništvo, čuva svoju povijest i daje svakome priliku da svojim doprinosom učini život u njemu boljim. Na nama je dužnost da Vukovar napreduje i razvija se, jer je simbol otpornosti, hrabrosti i ponosa. Kako je i sam Siniša Glavašević rekao: 'Grad, to smo mi', istaknuo je ravnatelj vukovarskog doma.

Što se tiče studentskog života tiče vukovarski studenti poprilično su zadovoljni brojem i izborom klubova i kafića. Prostora ima i za odlazak na kulturna događanja, a uživaju i u uređenoj šetnici uz Dunav koja je uz dane obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, puna turista. Zbog toga što je grad posebnog pijeteta no i zbog ostalih turističkih lokacija Vukovar bilježi porast dolazaka i noćenja.

Prema podacima Turističke zajednice Grada Vukovara u prošloj godini zabilježili su gotovo 87 tisuća noćenja, a kako brojke rastu računaju na nastavak pozitivnih trendova. Samo u 2025. godini najavljeno je gotovo 400 turističkih kruzera koji će uploviti u vukovarsku luku. Ipak brojni će gospodarstvenici i vlasnici lokala u centru potvrditi da od tih gostiju s kruzera nemaju previše ekonomske koristi pa se i tu brojni žale da treba bolje razraditi turističku strategiju.

Povratnici iz Australije očekivali grad u puno gorem stanju

Turisti tijekom cijelog studenoga preplave Vukovar pa se na ulicama i u kafićima rjeđe može sresti lokalca nego gosta. Mladi bračni par Sabljak iz Rijeke lijepo vrijeme iskoristio je za uživanje na suncu s djetetom i nećacima koji su Vukovarci. Povratnici su iz Australije, prije šest mjeseci vratili su se u Hrvatsku. Posjet Vukovaru i sudjelovanje u Koloni sjećanja, nisu željeli propustiti.

'Imamo tu obitelj tako da ćemo boraviti u gradu cijeli tjedan. Želimo se prisjetiti svih koji su dali svoje živote za slobodu i samostalnost Hrvatske. Suprugovi roditelji su iz Lovasa tako da je i nas dotaknuo rat. Vukovar je inače predivan, očekivala sam da će biti u puno gorem stanju, ali ima se puno toga za vidjeti. Sinoć smo uživali i u večeri, prekrasnom čobancu uz tamburaše', kaže Marija koja je ovih dana, kaže, doživjela iz prve ruke pravu slavonsku atmosferu i ugođaj.

Zbog obilježavanja vukovarske tragedije u grad gdje je nekada studirao na jednodnevni izlet došao je i Patrik Pankas iz Pitomače.

'Studirao sam ovdje pet godina i rado se ovdje vraćam jer mi je ovo mjesto priraslo srcu. Očekivao sam razrušen i prazan grad, a iznenadio me sa svime, od toga da je izgrađen do toga kakvi su ljudi ovdje. Danas mi nedostaje studentski život, jutarnje kave, šetnje niz Olajnicu, a i društvo', kaže Patrik koji je od studenta postao vukovarski turist.

Tri muzeja, ratni turizam…

Uz tri muzeja - Gradski, Franjevački i Muzej vučedolske kulture u Vukovaru i okolnim mjestima raste i ratni, memorijalni turizam. Ono što mu nedostaje su smještajni kapaciteti, ima tek jedan veliki hotel, a nekada kultni 'Dunav' u samom centru grada pretvorio se zadnjih 15 godina u gradsko ruglo i simbol standardne hrvatske priče o mijenjanju vlasnika i propadanja. Zadnja u nizu odluka je ona Grada Vukovara da se 'Dunav' ruši i na tom mjestu gradi novi suvremeni hotel i poslovni centar.

U Vukovaru se vole pohvaliti i bogatom kulturnom ponudom, od predstava, koncerata do gostovanja uglednih koncertnih ansambala i izvođača, a kvalitetne programe priređuje u gradu i Srpski kulturni centar. Infrastruktura se obnavlja i raste, Vukovarci danas imaju zatvorene bazene, sportske terene, ono za čim žale je nogometni stadion koji bi, kažu, mogao biti centar različitih okupljanja pa i primjerice nacionalnih kupova, završnica događanja koji bi se počasno događali baš u Vukovaru.

Budućnost u malim poduzetničkim pothvatima

Jedna od onih koja jako dobro poznaje krvnu sliku grada je izvršna direktorica vukovarskog Europskog doma Dijana Antunović Lazić. Rođena je Vukovarka, a kroz posao koji radi nastoji sa svojim timom poboljšati razvoj života u zajednici.

'Kada čovjek ima unutarnji mir, onda može dalje razvijati i širiti sličnu ideju. Mi smo ovdje zaglavili u području koje nosi trauma iz 90-ih godina i često to bude faktor koji možda usporava razvoj cjelokupne zajednice', ističe Dijana i dodaje kako u gospodarskom smislu kao manji hrvatski grad Vukovar ne treba patiti od velikih megalomanskih projekata.

Ona viziju budućnosti gospodarstva vidi u malim inicijativama pojedinaca. Smatra da gradu i dalje nedostaje cjelovita razvojna strategija, a uteg koji otežava život i poslovanje su stalna politička previranja.

'Vukovar još uvijek nije došao do razine da se u političkom smislu pozitivno razmišlja. Ako je na lokalnoj razini sve u redu, onda s nacionalne razine dođu prijepori i to se jako reflektira na ljude. Ono što bi doista bilo dobro za grad je da stvorimo kvalitetnu viziju Vukovara, a onda i jaku razvojnu strategiju koja će biti temelj za svaku političku opciju koja dođe', zaključuje direktorica Europskog doma Vukovar.

'Kao da me je Vukovar oduvijek zvao'

Upravo malu poduzetničku inicijativu u Vukovaru pokrenula je Našičanka Ivana Lovrić. Nakon završenog studija fizioterapije otišla je iz Vukovara no taj grad, priznaje, kao da ju je oduvijek zvao. Tu se zaljubila i upravo je suprug prevagnuo u odluci da se ponovno vrati. Nakon godina iskustva i edukacije odlučila je otvoriti vlastiti centar za fizoterapiju u Vinkovcima, no spletom okolnosti Vukovar je ponovno prevagnuo.

'Otvorila sam centar 2020. godine jednog petka, a pandemija COVID-a zatvorila mi je salon već u ponedjeljak. Ipak, izdržali smo, rasli s godinama i danas smo jedina privatna praksa fizikalne terapije u ovom području pa mi klijenti dolaze iz brojnih gradova pa i susjedne Srbije i Bosne i Hercegovine', ističe Ivana koja je upravo u novom investicijskom ciklusu pa će uz pomoć 100.000 eura kredita sljedećih mjeseci nabaviti nove aparate za liječenje ozljeda, kralješnice i oporavak sportaša.

Voli svoj današnji život u Vukovaru, djeca imaju sadržaja za bavljenje sportom, bazene, a ono što nedostaje, kaže, je pravi nogometni stadion.

'Svi koji Vukovar poštuju i cijene to im se vrati trostruko. Tko je imalo ozbiljan u svom poslu, mislim da može biti zadovoljan', zaključuje svoju priču o poslovanju Ivana. Ono što ju smeta je to što je grad i dalje centar političkih previranja. 'Ne ulazim u politiku i ne bih htjela, ali mislim da su neke negativne situacije koje se događaju u Vukovaru gotovo uvijek pod utjecajem politike li nekoga kome je u interesu da se dalje u ovome gradu osjete razlike', ističe Ivana.

Smeta ju i kriva percepcija dijela ljudi o Vukovaru koji smatraju da je to mjesto gdje su ljudi tek izašli iz rata. 'Svake godine sam u Koloni sjećanja i jednom prilikom ispred mene su bile djevojke koje su komentirale da su žedne, ali ne bi kupile vodu jer misle da mi u Vukovaru sutra nećemo imati što piti. Želim samo reći da mi ovdje lijepo živimo. I da je normalnim ljudima stvarno preko glave političkih prepucavanja, pustite nas da živimo i da se razvijamo', poručuje Ivana.

Duh grada koji ni rat nije uspio ubiti

Nažalost u Vukovaru je premalo ovakvih uspješnih poduzetničkih priča kao što je Ivanina. Kao i u drugim slavonskim mjestima brojni su poslovni prostori prazni, a pad broja stanovnika stalan bez obzira na činjenicu da se zadnjih godina dio obitelji ipak vraća iz inozemstva u rodni grad. U vukovarskom rodilištu nekada se rađalo godišnje oko 1200 djece, danas ih je tek oko 400. I teško je dati jednostavno rješenje koje bi riješilo vukovarske, slavonske i hrvatske ključne probleme.

Bilo da su tu zbog studija, posla ili ljubavi, jedna je stvar poveznica svim mladim ljudima koji su odlučili svoje živote nastaviti u Vukovaru. Privukla ih je lakoća života u malom pitomom mjestu u kojemu je vrtić, bolnica, bazeni i glavni gradski trg na 15-ak minuta pješke.

Ipak najviše od svega ističu mentalitet ljudi, gostoljubivost, osmijeh prodavača u trgovini, ljude koji će vam na ulici dati svoju prakirališnu kartu jer ju nisu iskoristili do kraja, taj duh kojega ne mogu zatrti ni ratovi, ni podjele, ni životni standard daleko od europskog. On živi i vraća neke nove generacije te gradi priču o budućnosti ponosnog malog, ali velikog Vukovara.