Prošlog tjedna na internetu su se pojavile videosnimke turskih aviona F-16 kako polijeću i slijeću u međunarodnu zračnu luku u somalijskoj prijestolnici Mogadišuu. Prema navodima somalijskih dužnosnika, u toj afričkoj državi trenutno se nalaze tri turska F-16 te nekoliko helikoptera namijenjenih podršci operacijama protiv Al Šababa diljem južne i središnje Somalije.

Iako nije potvrđeno da su turski zrakoplovi izveli aktivne zračne napade, sama njihova prisutnost uvodi novu geopolitičku dimenziju, smatraju analitičari. Riječ je, naime, o prvom raspoređivanju borbenih zrakoplova s posadom u Somaliji jer su Turci dosad koristili samo dronove i transportne avione te pružali savjetodavnu podršku.

Kontinuitet turskog angažmana i ekonomski interesi

Bitno je znati da je Turska prisutna u Somaliji od 2011. godine te pomaže u izgradnji nacionalne vojske, osiguravajući obuku, vozila, opremu i financijsku potporu. Isto tako, ovo nije prvi put da razmješta svoje F-16 Vipere. Naime poslala je 2020. godine njih šest u Azerbajdžan nakon sukoba te zemlje s Armenijom.

Službena Ankara ističe da raspoređivanje borbenih aviona u Somaliji ima cilj pojačati turske operacije dronovima protiv islamističke skupine povezane s Al Kaidom. Dobri poznavatelji bliskoistočnih prilika pak ukazuju na to da je Turska prisutna u Somaliji ne samo vojno, već i gospodarski, jer je zainteresirana za energetsku industriju te zemlje i želi povećati međusobnu trgovinu.

Mineralno bogatstvo i energetska budućnost

Valja podsjetiti da Somalija ima ogromno neiskorišteno mineralno bogatstvo, posebice ključne elemente kao što su aluminij, bakar, željezo, titan i druge rijetke rude. Upravo su ti minerali ključni za tehnologije čiste energije poput baterija, električnih vozila i sustava za pohranu energije za civilnu i vojnu upotrebu, što su samo neke od brzorastućih turskih gospodarskih grana.

No analitičari vjeruju da postoji još jedan motivirajući faktor za to da Turska rasporedi svoje lovce u Somaliji. Novinska agencija Reuters podsjeća da je Izrael, turski regionalni rival u mnogočemu, postao prva zemlja koja je priznala Somaliland, sjeveroistočni dio Somalije koji se desetljećima bori za neovisnost. Reuters je prisnažio svoju ocjenu nedavnom najavom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u kojoj je najavio hitnu suradnju sa Somalilandom u poljoprivredi, zdravstvu, tehnologiji i gospodarstvu.

Turska i Izrael dugo se bore za utjecaj na Bliskom istoku, a sada se čini da se ta konkurencija proširila na Afrički rog, regiju u kojoj Ankara nastavlja širiti svoj utjecaj. Somalija je strateški smještena, s dugom obalom Adenskog zaljeva nasuprot Jemena, kao i obalom duž dijela Indijskog oceana koji se nalazi na Arapskom moru.

Povijesni kontekst tursko-izraelskih odnosa

Odnosi između Turske i Izraela predstavljaju jedan od najsloženijih i najdinamičnijih bilateralnih odnosa na Bliskom istoku. Premda obje države dijele određene strateške interese, poput sigurnosne suradnje i povezanosti sa Zapadom, njihovi odnosi obilježeni su snažnim oscilacijama, uvjetovanima regionalnim sukobima, unutarnjopolitičkim promjenama i širim geopolitičkim okolnostima.

Turska je, inače, bila prva država s većinskim muslimanskim stanovništvom koja je priznala Izrael, učinivši to 1949., godinu dana poslije uspostave te države. U prvim desetljećima odnosi su bili relativno stabilni, premda često niskog intenziteta i ograničeni diplomatskim okvirom, osobito zbog osjetljivosti turskog položaja u arapskom svijetu. Ipak, značajan pomak u tursko-izraelskim odnosima dogodio se 1990-ih godina, kada su dvije zemlje razvile strateško partnerstvo potaknuto zajedničkim sigurnosnim interesima, osobito percepcijom prijetnji iz Sirije, Irana i Iraka, kao i potrebom za modernizacijom turske vojske.

Vojna suradnja i uspon AKP-a

U tom razdoblju potpisani su sporazumi o vojnoj suradnji, razmjeni obavještajnih podataka i modernizaciji turskih vojnih sustava, uključujući zrakoplovstvo i bespilotne platforme. Izrael je imao važnu ulogu u modernizaciji turskih zrakoplova F-4 i F-16, čime su odnosi dobili snažnu vojno-tehničku dimenziju. No dolaskom Stranke pravde i razvoja (AKP) na vlast 2002. godine, turska vanjska politika postupno se počela udaljavati od strogo sekularne i prozapadne paradigme.

Pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdoğana, Ankara je zauzela aktivniju i ideološki obojenu ulogu na Bliskom istoku, što je uključivalo otvoreniju podršku palestinskom pitanju. Odnosi su se znatno pogoršali nakon izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze, osobito nakon incidenta na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2009. godine i, još izraženije, nakon incidenta s flotilom Mavi Marmara 2010. godine, kada su izraelske snage ubile turske državljane. Taj događaj doveo je do prekida vojne suradnje i snižavanja diplomatskih odnosa.

Kontrolirana nestabilnost u međunarodnim odnosima

Nakon višegodišnjeg zastoja Turska i Izrael postigli su sporazum o normalizaciji odnosa 2016. godine. Iako su diplomatski odnosi formalno obnovljeni, suradnja je ostala ograničena i oprezna, a ekonomske veze, osobito trgovina i turizam, pokazale su veću otpornost na političke krize u odnosu na vojno-sigurnosnu suradnju. Dodatni pomak u stabilizaciji odnosa zabilježen je početkom 2020-ih, uključujući razmjenu veleposlanika 2022. godine. Ova faza obilježena je pragmatičnim pristupom, potaknutim regionalnim energetskim pitanjima, odnosima s Europskom unijom i promjenama u regionalnom poretku.

Međutim, unatoč povremenim pokušajima normalizacije, odnosi Turske i Izraela i dalje su izrazito osjetljivi na eskalacije izraelsko-palestinskog sukoba jer retorička i politička podrška Ankare Palestincima, osobito Hamasu, ostaje ključna točka prijepora. Istodobno Izrael s oprezom promatra turske regionalne ambicije na istočnom Mediteranu i u Siriji.

Strukturno gledano, bilateralni odnosi dviju zemalja karakterizirani su paradoksom jer visoka razina ekonomske međuovisnosti koegzistira s dubokim političkim nepovjerenjem, čime se tursko-izraelski odnosi svrstavaju među primjere tzv. kontrolirane nestabilnosti u međunarodnim odnosima.