'Migranti ne, turisti da', dočekat će vas natpis ispod cestovne oznake koja sugerira da ste ušli u Željavu, samo što nećete znati da ste u njoj jer se ime mjesta od naljepnica ni ne vidi. Lički duhovi uzburkali su se proteklih tjedana jer se pročulo da država u nekadašnji vojni kompleks planira smjestiti centar za migrante. Organiziran je prosvjed, narod je rekao svoje i sada je na potezu Zagreb, iz kojega poručuju da se sve još razmatra.

Ličanin može biti nacionalist, ali ne i rasist

Ponedjeljak je, iako je zima pri kraju, temperatura je proljetna, lička priroda još se nije zazelenila, a oblačno vrijeme pridonosi sumornosti. Hrvatske ceste krpaju rupe po D1, a kad skrenete prema Ličkom Petrovom Selu, prizori koje gledate kao da su zamrznuti u devedesetima. Dio kuća srušen je i spaljen, zarastao u korov, a na jednoj od njih natpis kakvih je nekad na potezu od Karlovca do Vrlike bilo mali milijun. 'Hrvat, zauzeto' ili, u ovom slučaju, 'MUP RH, zauzeto – ne diraj'.

U svojevrsnom slijepom crijevu Hrvatske prema granici s BiH većinsko stanovništvo je srpsko. Neke su kuće na prodaju, ali kupaca očito nema jer su i natpisi o prodaji toliko izblijedjeli da se oglasi teško razaznaju. Policijske patrole, zbog granice preko koje svako toliko netko pokuša ilegalno prijeći, na svakom su koraku.

'Aoj Liko, voli li te iko', dođe čovjeku da zavapi tradicionalnu ličku tužbalicu koju su proslavili Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić. Ali nije sve tako. Ima po putu i više obnovljenih kuća, pa one za odmor uz obronke Plješevice niču kao zgrade sa stanovima za rentanje pod krinkom aparthotela u Makarskoj.

'Ličanin može biti nacionalist, ali rasist nikada. Pa mi se turizmom bavimo odavno', kazao je u ožujku 2005. godine Mile Čančar (HDZ), tadašnji načelnik Općine Plitvička Jezera, u diktafon Igora Lasića, novinara Feral Tribunea. Povod je bila, pogađate, najava države da će na istom mjestu kao i danas sagraditi centar za azilante. Narod se pobunio, skupljali su se potpisi za peticiju protiv centra i na kraju se nije sagradilo ništa.

Dva desetljeća kasnije povijest se ponavlja jer se nije naučila. No sada s nekoliko razlika. Tada je u kompleksu bila Hrvatska vojska i u njega se nije moglo, a i Hrvatska nije bila u EU. MORH ga je napustio 2011. godine i prepustio Ministarstvu kojim danas upravlja Branko Bačić. Od tada se u njemu događa spontani turizam. Čančar je bio za centar, a današnji načelnik Hrvoje Matejčić (nezavisna lista STOP), do prije godinu dana novinar HRT-a, organizirao je prosvjede protiv njega.

Iako će natpis na ulazu u Željavu s početka teksta sugerirati ksenofobiju, Matejčić tvrdi da nije tako.

'Ne bih htio da se misli da smo mi nehumani ili rasisti. Migrantske sudbine su užasne i njihova stradanja su strašna, ali rješenje treba biti adekvatno prostoru. Hrvatska je u svijetu prepoznata po Dubrovniku, Plitvičkim jezerima i Zagrebu. Gradnjom centra zatvorit će nam se turistički aspekt jer, prema neslužbenim podacima, godišnje ovdje dođe između 50 i 100 tisuća ljudi. Moji prethodnici i ja već 10 godina od države smo tražili da nam ustupe Željavu i da je pomalo pretvorimo u ono što ona već jest, a to je turistička atrakcija, i da s nekom minimalnom cijenom ulaznice možemo i nešto uložiti', pojasnio je Matejčić.

A Željava je impresivan kompleks, jedinstven u ovom dijelu Europe. Piste i tuneli ukopani duboko u utrobu Plješevice protežu se na gotovo 600 hektara i tek kad dođete na tu lokaciju, doživite njezinu veličinu.

Jugoslaviju - briši

Sonja Leka poznato je lice svima koji su turistički obilazili ovaj kraj. Kao turistički vodič najbolje osjeća bilo turista, bilo da ih vodi kroz tunele, bilo da priča kako se izrađuju nakurnjaci iz Deriguza.

'Suluda je ideja graditi centar za migrante. Svjedočim turistima svaki dan, a ovdje dolazi hrpa stranaca i domaćih gostiju. Željavu nitko ne oglašava kao turističko mjesto, a u nju zbog vojnog kompleksa dolazi više od 50 tisuća ljudi. Ova cesta ljeti je zakrčena motoristima. Snimale su se u njoj reklame, Mate Rimac s Neverom je bio. Pretpostavljam zašto oni u državnoj vlasti ne žele Željavu kao turističko mjesto', govori nam. 'Zašto', pitamo je.

'Pa zato što ih ona podsjeća na Tita i Jugoslaviju, a sve što na to podsjeća oni bi najradije izbrisali, kao i vrijeme u kojem za to da se kompleks napravi nisu bile potrebne strane firme. Bosanci su od bunkera u Konjicu napravili atrakciju, Slovenci u Pivki, a nama to smeta', uvjerena je Leka.

Dodaje da su kompleksom najviše oduševljeni Amerikanci te se čude kako to da ga država nije pretvorila u neko atraktivnije mjesto.

'Fascinantna je Željava i treba je staviti u turističku funkciju. Ljudi su počeli obnavljati kuće i baviti se turizmom. Bude li tu centar, vrijednost nekretnina će im pasti, a neće biti ni turizma jer se u kompleks neće moći ući', kaže nam Leka.

A bit će problema i s prodajom nakurnjaka koji su po svijetu proširili ime ovoga kraja.

'Desetkovan je broj nas koji ih danas izrađujemo. Odlučile smo da nećemo plesti nijedan manji broj od Ličanina. Pa kome paše, paše', smijući se objašnjava i dodaje da za grupe koje noće u obližnjem hotelu drži prezentacije o ličkoj tradiciji i na kraju im pokazuje nakurnjake. A Ličanin je pandan veličini XL. Ništa XS, S, M ili L. Samo Ličanin.

Lokacija bez struje, vode i kanalizacije

A autentičan Ličanin je Slavko Crnković. Iako je odavno u trećoj životnoj dobi, pun je energije. Jake, radničke ruke sugeriraju da su motika, lopata, čekić i francuski ključ u njegovim rukama čest alat. Kuća mu se nalazi pred ulazom u kompleks, a ispred nje su dva šlepera s prikolicama za prijevoz trupaca.

'Nije takav centar nigdje dobrodošao. A ponajmanje ovdje. Tu je blizu Nacionalni park Plitvička jezera i nije mi jasno zašto oni nisu malo dignuli glas. Ako se sagradi centar, ja ću se odseliti odavde. U selu živi dvadesetak obitelji, a ljeti ih bude puno više. Trebate doći sjesti pod onu krušku i pratiti. Ljeti bude toliko turista da ne možete cestom hodati. I svi posjećuju nešto što se jedva vidi, a zamislite da se malo uložilo. To bi bilo posjećeno k'o i Nacionalni park. Trebalo je malo doraditi i naplaćivati ulaz', mišljenja je.

U šikari pored njegove kuće nekad su bile kasarne, vešeraj, kinodvorana, hangari, skladišta... Od njih put vodi prema nekoliko kilometara udaljenim pistama i tunelima u planini.

A tu, do Slavkove kuće, bio bi, kako nam je pojasnio Matejčić, u drugoj fazi postavljen niz modularnih objekata.

'Privremeni kamp s kontejnerima bio bi pored jedne piste, a paralelno bi se rušili postojeći objekti na ovoj lokaciji i onda bi se napravile stacionarne modularne kuće i maknuo bi se taj privremeni kamp s kontejnerima. Na lokaciji za njega nema ničega – ni struje, ni vode, ni kanalizacije – a tu bi bilo oko 1700 ljudi, jer uz 1500 migranata, bilo bi i 50 ljudi iz civilnog sektora i 150 iz policije', pojasnio je Matejčić, kojem u cijeloj priči jako smeta to što su za sve doznali iz medijskog upita, dodajući da s njima nitko nije komunicirao.

Kad se saznalo da se sprema prosvjed, država je brže-bolje organizirala sastanak s lokalnim vlastima, na kojem im je rečeno što se planira.

'Da se nas pitalo, možda bismo nešto predložili. Dovelo nas se pred gotov čin i ljudi su ogorčeni i ljuti. Kroz razgovor se može doći do cilja. Ima prostora u Ličko-senjskoj županiji u kojima se ovo može napraviti. Ne mora biti na ovoj lokaciji koja ima turistički potencijal i već formiranu turističku priču', smatra Matejčić.

Crnković navodi da je imao problema s migrantima i da su mu provalili u kuću.

'Niže dolje imam apartmane. Počeli smo se baviti turizmom i takav centar ne ide s njim. Neka ih odvedu na Goli otok ili negdje gdje je nenaseljeno. Ovo su pitomi narod i selo', ogorčen je gospodin Slavko, kojeg muči i prvi susjed, čija je dvokatnica ruševna, a živi u Las Vegasu i nije ga briga.

'Oni se očito ne misle vratiti. Ja bih je kupio da sve oko kuće mogu urediti, ali ne možemo do vlasnika', kaže nam.

Švicarci u tour busu i problemi s HEP-om

Kod aviona Douglas C-47, što su ga Amerikanci darovali Titu nakon Drugog svjetskog rata, vjerojatno najprepoznatljivijeg eksponata kompleksa koji se službeno vodi pod nazivom Klek – objekt 505, zatječemo obitelj Zebić iz Splita. U turističkom su obilasku Like.

'Ovo je veliki turistički potencijal za adventure park, nikakav migrantski centar. Po naljepnicama na avionu vidite otkud su sve ljudi bili tu. Probajte zamisliti da je svatko od njih platio ulaznicu', kazao nam je Bruno Zebić, s čime se složila supruga Tina. Pored aviona nekad davno bila su i dva jugoslovenska Galeba, ali njih odavno nema. Kao ni pola Douglasa C-47, na kojem grafit 'Nemar' najbolje oslikava stanje i brigu države. Kafić pored njega nije otvoren, a suvenirnica je omotana najlonom. Sezona očito još nije počela, iako svako malo prođu automobili s ljudima u obilasku.

Putem do pista i tunela prolazimo pored napuštenih kuća na prodaju, a na samom kraju usred ničega stoji autobus kakvim bendovi putuju na turneje. Registracija je švicarska, a na njemu natpis na njemačkom kojim se jasno izražava protivljenje migrantima.

Andreas i Corinna Specha taman su se vratili s piste na kojoj su istrčavali pse. U Liku su se doselili lani i to nakon što su godinu prije toga bili u Željavi kao turisti.

'Ne podržavamo ideju o migrantskom centru ovdje. To nikako nije dobra zamisao', govore nam dok nas pozivaju da uđemo u dvorište kuće na kotačima. 'Zašto nije', pitamo ih.

'Nemamo mi ništa protiv njih, ali centar treba biti negdje drugdje, a Željavu prepustiti, ako se već mora, turistima. Jer ljudi se ovdje bave turizmom', kaže nam Corinna.

Andreas se nadovezuje govoreći da im je presudna za odluku o preseljenju u Liku bila priroda, ali i ljudi.

'U Švicarskoj ne možeš naći ljude kao što su oni ovdje. Svatko ti je voljan pomoći', kaže nam Andreas, a Corinna dodaje da u Švicarskoj ne znaš ni tko ti je prvi susjed.

'Živiš u stanu i nemaš pojma tko živi do tebe', govori nam, a u busu žive već devet godina.

Kažem da to možda jest tako, ali da je Švicarska uređena država i da im se tamo zasigurno ne bi dogodilo da mjesecima čekaju priključak za struju. Kako za autobus nisu mogli dobiti kućni broj, kupili su kontejner koji su postavili u dvorište. Ali struja nikako da dođe, a sve što treba su napravili. Zašto je tako, pita nas Andreas, a mi mu odgovaramo: 'Zato što je ovo Hrvatska.'

Imaju solare na krovu autobusa, ali zimi to nije dovoljno.

'Bilo je malo zeznuto ove zime jer je bilo puno magle koja nije dopustila suncu da se probije i napuni baterije', govori nam Andreas dok nam pokazuje kuću koja ima apsolutno sve: od kuhinje koju su sami napravili, preko dnevne i spavaće sobe, do WC-a, tuša, perilice za rublje i za ličku zimu najvažnije – peći za grijanje.

'Ljudi su nam govorili da su ovdje zime iznimno hladne. Kupili smo tri tone peleta, a jedva smo pola potrošili', objašnjavaju nam.

Bus je vojne, maslinastozelene boje. Nije mu to originalna boja, ali odlično se uklopio u okolinu i područje u kojem se nalazi. 'To je jedina oko koje smo se mogli dogovoriti', smijući se prepričava Andreas. Iza njega su okopali vrt i planiraju sadnju povrća, a kupili su još jednu parcelu malo dalje i zadovoljni su.

Samo da im još HEP struju dovede, pa da zima opet ne bude na knap.

Migrant na pisti

Obilazimo tunele koji su postali i skladišta odbačenih automobilskih guma jer je street racerima Željava omiljena destinacija.

A na izlaznoj pisti radovi. Bager je iskopao jamu i nekoliko radnika betonira oko nje. Od Hrvoja Tonžetića, inženjera strojarstva iz jedne od zagrebačkih tvrtki, doznajemo da prave dilatacijsko polje, kakvo postoji na vijaduktima i mostovima, a radit će se simulacija i ispitivanje naprave u realnim uvjetima. Građevinski fakultet postavio je tzv. tenzore i onda će se kamionima raditi maksimalna opterećenja i testiranja.

Dok razgovaramo, primjećujemo da beton lopatom nabacuje radnik iz jedne od zemalja iz koje građevinari često uvoze radnu snagu. I njega je život natjerao da sreću potraži daleko od kuće. Ali za razliku od onih koji bi se trebali smjestiti do piste, on je poželjan.

'Ja vam se u tu priču ne bih miješao. Vlast je vlast, a ako je vlast odlučila da će graditi centar, vlast će to provesti. 'Ko more protiv vlasti', pita nas Ivica Vuković, jedan od radnika. 'Pa može narod koji se pobunio', odgovaramo mu. 'Eh, a što smo je onda birali? Oni moraju voditi brigu. Kako ovi ovdje, tako oni i u Zagrebu', zaključuje.

S jedne strane piste je Hrvatska, s druge BiH. U vidokrugu su pravoslavna crkva i džamija, koji kilometar dalje je katolička crkva. Miks kultura tu je stoljećima. Neki će reći – predziđe kršćanstva koje treba zaštititi, a drugi da ni u Dubrovniku ne bi bili oduševljeni time da se u Kuparima umjesto hotela gradi centar za migrante.