S druge strane, kod brojnih vrsta ptica, kukaca i gmazova događa se upravo suprotno: mužjaci često nadžive ženke.

Istraživači koji su proučavali podatke o životinjama iz zooloških vrtova otkrili su da na dugovječnost ne utječe samo genetika, već i pritisci povezani s parenjem te upravo to može odlučiti koji će spol živjeti dulje, prenosi portal Popular Mechanics.

Jedno od mogućih objašnjenja leži u genetici. Dva kromosoma X koja imaju ženke sisavaca – i koji ih čine monogametnima – zapravo ih mogu štititi od štetnih genetskih mutacija. Heterogametni mužjaci, s jednim X i jednim kromosomom Y, nemaju toliku zaštitu. Kod ptica je situacija obrnuta: mužjaci su monogametni, a ženke heterogametne. No genetika vjerojatno nije jedini razlog zbog kojeg ženke sisavaca (a mužjaci ptica) imaju tu prednost.

Kako bi rasvijetlili ostatak zagonetke, međunarodni tim znanstvenika, predvođen Johannom Stärk iz Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu u Njemačkoj, istraživao je koji čimbenici mogu produžiti ili skratiti životni vijek mužjaka i ženki.

Hipoteza o spolu

Podaci iz zooloških vrtova o više od tisuću vrsta ptica i sisavaca potvrdili su ono što je poznato kao hipoteza o heterogametnom spolu, a slični su se obrasci pokazali kod divljih populacija. No ta hipoteza i dalje nije mogla objasniti iznimke, primjerice zašto ženke ptica grabljivica žive dulje od mužjaka.

Pokazalo se da bi spolna selekcija mogla biti ključni faktor koji određuje tko će živjeti dulje. Jedan spol u određenoj vrsti može doslovno 'potrošiti' svoj životni vijek koristeći previše resursa za razvoj i održavanje osobina koje im pomažu privući partnera. Moguće je i da sama reprodukcija skraćuje život jednom spolu. Stres uzrokovan trudnoćom, porodom, polaganjem jaja ili brigom za mlade može smanjiti stopu preživljavanja, iako se čini da to ne utječe značajno na prosječni životni vijek žena.

Stärkov tim usredotočio se na podatke iz zooloških vrtova jer životinje ondje nisu izložene dodatnim opasnostima poput predatora, bolesti, ozljeda ili gladi.

'Vrste često žive znatno dulje u zoološkim vrtovima nego u divljini, a obilje resursa i kontrolirana reprodukcija mogu smanjiti pojedinačne troškove preživljavanja povezane s rastom i razmnožavanjem', navodi se u studiji nedavno objavljenoj u časopisu Science Advances. 'Naprimjer, utjecaj spolnog dimorfizma veličine na preživljavanje mužjaka obično je manji, a trošak proizvodnje potomstva čini se da nema utjecaja na preživljavanje ženki u zoološkim vrtovima.'

Zanimljivi rezultati

Rezultati su zanimljivi: u zoološkim vrtovima ženke sisavaca imale su još veću prednost: živjele su u prosjeku 16 posto dulje od mužjaka, a mužjaci ptica živjeli su šest posto dulje od ženki. Još je zanimljivije to da su mužjaci ptica u divljini živjeli pet puta dulje, a ženke sisavaca oko jedan i pol puta dulje.

Unatoč tome, postojale su i iznimke: oko pet posto mužjaka sisavaca u zoološkim vrtovima i sedam posto u divljini nadživjelo je ženke, a četiri posto ženki ptica u zoološkim vrtovima i nešto više od dva posto u divljini nadživjelo je mužjake svoje vrste. Prednost ženki bila je posebno izražena kod kopitara poput nilskih konja, nosoroga, antilopa i zebri, a kod mesoždera su prednost češće imali mužjaci.

Način parenja utječe na duljinu života

Na duljinu života utječe i način parenja – monogamija ili poligamija. Mužjaci poligamnih vrsta sisavaca često se suočavaju s intenzivnom konkurencijom za partnerice, zbog čega im veća tjelesna masa i oružje poput zuba ili kandži mogu dati prednost, ali i značajno iscrpiti energiju i tjelesne resurse, što u konačnici može skratiti život. Ptice su, s druge strane, češće monogamne i pod manjim pritiskom da impresioniraju partnerice, pa mužjaci ptica koji nisu spolno dimorfni često žive dulje.

Ipak, postoje zanimljivi izuzeci. Mužjaci rajskih ptica, primjerice, imaju raskošno perje i izvode složene plesove parenja, a većina tih vrsta je poligamna; sve to faktori koji mogu skratiti životni vijek. Unatoč tome, mužjaci općenito dulje žive među vrstama ptica, a ženke prednjače među sisavcima.

'Naši nalazi mogu pomoći objasniti zašto su razlike u prosječnom životnom vijeku između muškaraca i žena toliko postojane kroz vrijeme i različite kulture', rekao je Stärk. 'Konkretno, pristranost prema ženkama (prosječni životni vijek) čini se uobičajenom za čimpanze i gorile, što sugerira da je dulji životni vijek ženki duboko ukorijenjen u našoj evolucijskoj povijesti.'