Od dječjeg hobija do državnog skloništa

'Je li ovo dobrota ili čista ludost?' pitanje je koje su si Mirko i njegova obitelj tijekom godina često postavljali. Briga za toliko životinja traži gotovo svo slobodno vrijeme, ali i velik dio obiteljskog budžeta. Unatoč tome, nikada nisu odustali.

'Prilikom jednog nadzora tadašnji glavni inspektor za zaštitu prirode u Državnom inspektoratu Željko Vuković, danas državni tajnik Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, predložio je da postanemo suradnici ministarstva. To sam objeručke prihvatio jer za sve što radimo imamo pomoć struke. Postali smo državni azil za životinje i nadam se da ćemo to još dugo ostati', kaže vlasnik centra Mirko Milec.

Posjetiteljima njihovo dvorište izgleda poput malog zoološkog vrta, no riječ je o Centru za zbrinjavanje zaštićenih životinja, jednom od 11 službenih oporavilišta za divlje životinje u Hrvatskoj. Njegova je zadaća privremeno zbrinjavanje oduzetih divljih životinja, invazivnih stranih vrsta te ugroženih i rijetkih životinja koje se, nakon oporavka, mogu vratiti u prirodu.

U Ruščici su odavno naučili da je najteži dio posla upravo rastanak. Koliko god se zbližili sa životinjama, njihov je cilj vratiti ih u prirodno stanište čim budu sposobne za samostalan život.

U centar stižu zaplijenjene životinje koje su ljudi nezakonito držali, ali i brojne ozlijeđene jedinke koje građani pronađu u prirodi. Nakon prijave Ministarstvu, Mirko preuzima brigu o njihovu liječenju i oporavku.

'Svake godine u prirodu pustimo na desetke životinja. Prije dva mjeseca vratili smo 20-ak bijelih roda, a ovih dana pustit ćemo i dva orla štekavca koja su se uspješno oporavila', kaže Milec.

Posao koji ne poznaje godišnji odmor

Mjesto poput prihvatnog centra u Ruščici jedinstveno je u Hrvatskoj, a možda i šire. Dok se jedni čude kako Milecovi izdržavaju svakodnevne izazove, drugi se dive njihovoj požrtvovnosti, a treći misle da na svemu tome dobro zarađuju. Istina je ipak drukčija. Cijela priča nastala je iz volonterstva i ljubavi prema životinjama.

Otkako su prije dvadesetak godina postali državni azil, najveći donator hrane je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije. Posjetiteljima se ulaz ne naplaćuje, ali mogu ostaviti dobrovoljne donacije. Pomažu i Brodsko-posavska županija te klaonica Vindije u Slavonskom Brodu, koja redovito donira svježe meso.

Od centra nema zarade. Prihodi su dovoljni tek za hranu i povremena ulaganja u nove nastambe i uređenje prostora. Najveći teret svih ovih godina nosio je upravo Mirko koji, uz pomoć sina Josipa i povremenih volontera, obavlja najveći dio svakodnevnog posla.

Većini životinja može prići bez ikakvog straha jer ga doživljavaju kao svog. Tako je bilo i dok su u centru odrastali mladi vukovi.

'Najveći problem kod vukova, kao i kod većine životinja, je kada dobiju mlade. Jednom sam, ne znajući što se dogodilo, ušao u njihovu nastambu, a vučica Bella krenula je na mene. Supruga je još to jutro mirno čistila kavez. Tada smo shvatili da se u međuvremenu vučica okotila i da je zbog mladih promijenila ćud. To je sve zakon prirode', napominje.

Nema stajanja

U domu Milecovih nema dana kada se može ostati u krevetu, nema bolovanja, a višednevni godišnji odmor odavno je postao zaboravljen pojam. Svako jutro počinje pripremom hrane, hranjenjem i čišćenjem nastambi.

Mirko po svježe meso koje donira Vindija odlazi nekoliko puta tjedno, a u hladnjačama se uvijek nalazi zaliha od oko dvije tone. U skladištima su i kukuruz, žito te stotine kilograma suncokreta potrebnih za prehranu više od 570 životinja.

No hranjenje je tek dio posla. Nastambe treba održavati i obnavljati, cijeli se posjed redovito kosi i uređuje, a svakodnevica uključuje odlaske veterinaru i brigu o ozlijeđenim životinjama. Mirkov telefon gotovo svakodnevno zvoni jer građani prijavljuju pronađene divlje životinje, pa su odlasci na teren sastavni dio njegova posla.

Baviti se ovim poslom nije uvijek lako. S osmijehom se danas prisjećaju epizode s 'bijegom' kraljevskog pitona, koju su pojedini mediji pretvorili u pravu senzaciju. Nakon nekoliko neprospavanih noći pokazalo se da zmija nije pobjegla. Jedna ju je posjetiteljica ukrala, a tjedan dana poslije vratila ostavivši je u kutiji ispred ulaza u centar.

Ipak, ni nakon takvih situacija Mirko nije razmišljao o odustajanju. Jedini trenutak kada je posumnjao dogodio se prije pet godina, nakon smrti supruge Barice, koja mu je bila najveća potpora u životu i radu. Danas su uz njega kći Martina te sin Josip s budućom suprugom Antonijom, koji su preuzeli velik dio brige o centru.

Tigar Koma bio je više od ljubimca

Centar za zbrinjavanje zaštićenih životinja ima i svoje stalne stanare – životinje koje zbog ozljeda ili drugih razloga više ne mogu živjeti u prirodi. Među njima su bjeloglavi sup koji ne može letjeti, sova bez jednog oka i orao sa slomljenim krilom.

Medvjed koji je u Ruščicu stigao na privremeni smještaj trebao je ostati tek nekoliko dana, a ondje je dočekao kraj života. Posebna atrakcija oduvijek su bili majmuni, među njima i Gogo, poznat po tome što je posjetiteljima znao ukrasti sat, mobitel ili naočale čim bi mu se za to pružila prilika.

Ipak, najveći trag ostavio je tigar Koma.

Između njega i Mirka Mileca razvilo se posebno povjerenje. Divlja životinja nikada ga nije pokušala napasti, a ulazak u njegovu nastambu bio je dio svakodnevnog rituala. Kada je Koma uginuo, obitelj kaže da Mirko danima nije mogao govoriti.

'Koma mi je ostavio poseban ožiljak. Kad je uginuo, dobio sam čir na želucu. Donio sam ga kada je imao samo dva dana. Svaki sam dan ulazio u njegovu nastambu, ležao na njemu, vukao ga za uši, čak sam ga i cijepio', prisjeća se Mirko.

Svi su znali da je Koma njegov najveći ljubimac. Na pitanje koja mu je životinja danas najdraža nema konkretan odgovor.

'Volim ih sve', kaže kroz osmijeh.

Neke je, poput papiga, naučio i govoriti.

Mjesto na koje država uvijek može računati

Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije ovaj je centar od neprocjenjive važnosti. Ovdje u svako doba dana i noći stižu životinje koje su spletom okolnosti ili ljudskom nebrigom završile ondje gdje ne pripadaju. U šali su iz ministarstva Milecovima znali reći da bi, kada bi zatrebalo, napravili nastambu čak i za slona.

Sve nastambe nastale su rukama Mirka i njegove obitelji. Godinama su ih proširivali i prilagođavali potrebama životinja, uređivali bazene, sadili zelenilo i stvarali što prirodnije okruženje. Redovite inspekcije potvrđuju da centar ispunjava sve propisane standarde.

Koliko se životinje ovdje dobro osjećaju, najbolje pokazuje podatak da se neke vrste, koje se u zatočeništvu razmnožavaju vrlo rijetko, kod Milecovih redovito pare i dobivaju mladunce.

Ovo proljeće i ljeto pravi su mali 'baby boom'. U posljednjih desetak dana obitelj je dobila petnaest novih stanara. Mladunce imaju klokani, dikobrazi, koze, alpake i sove.

Ne završavaju, međutim, sve priče sretno. Mirko se još teško prisjeća majmunice koja je okotila mrtvo mladunče i satima ga pokušavala oživjeti, noseći ga uza se kao da ne želi prihvatiti što se dogodilo.

Ljetni mjeseci ujedno su i najzahtjevniji. Posebnu brigu zahtijevaju vrste koje teško podnose visoke temperature, poput bijelih sova, kojima prijeti toplinski udar.

Među brojnim štićenicima nalaze se ptice močvarice, labudovi, koze i ovce, ali i vrste koje se rijetko viđaju u Hrvatskoj – zlatni agutiji, klokani, nojevi, krunasti ždralovi te karakal, divlja mačka koju je jedna Slovenka nezakonito držala kao kućnog ljubimca u stanu.

Više od 500 štićenika i jedna velika obitelj

Mjesta poput prihvatnog centra u Ruščici rijetka su i zato ne čudi što mu se posjetitelji rado vraćaju.

Brođanka Marija Dedić ondje je poslijepodne provela s nećakinjom Antonijom.

'Dolazimo relativno često. Obitelji Milec svaka čast. Svaki put me oduševi koliko brinu o životinjama i koliko je sve čisto i uređeno. Najdraži su mi vukovi', kaže Marija.

Životinje su se priviknule na brojne posjetitelje koji tu dolaze, no kada netko do Milecovih prolazi stazom, sve su oči 500-tinjak malih stanara uprte upravo u njih. Oni su hranitelji no i obitelj.

Kao i među ljudima imaju dobrih i loših dana, ljubomorni su kada gazda mazi kolegu do njega, sretni kada im se pokloni pažnja i maženje. Ljubav i briga za svakog stanara ove neobične zajednice ovdje se doista osjeti na svakom koraku.