Radije biste nenadano naletjeli na bivšeg supruga, osobu s kojom ste u parnici na sudu, napornu susjedu ili rođaka s kojim ste prestali komunicirati prije godinu dana nego nju - zmiju. Tako prema statistici razmišlja čak jedna trećina ljudske populacije. Obična je to životinjska vrsta, plaha i bojažljiva, koja ne napada, ne grize ako ju se ne dira no ipak - pogled na jedinku iz grupacije gmazova najčešće izaziva strah, šok, nekima i gađenje.

Znanost na to ima odgovor. Ofidiofobija je jedna od najraširenijih ljudskih fobija od koje pati čak trećina stanovništva u razvijenim zemljama, a razloga je puno, od onih evolucijskih, bioloških pa do vjerskih jer zmija se i u samoj Bibliji prikazuje kao sotonska životinja zbog koje smo potjerani iz Edenskog vrta što, prema kršćanskom vjerovanju, skupo plaćamo i danas.

No je li panični strah od zmija doista realan? Pitate li to Darka Karamazana, s osmijehom na licu reći će da nije. Za njega je zmija od kada se rodio pa do danas prijatelj, suradnik, životinja koju gleda s respektom i koja njemu i njegovoj obitelji donosi kruh na stol.

Deset maraka po riđovki

Darko je rođen u Šumeću pokraj Slavonskog Broda, gdje su sedamdesetih i osamdesetih godina mnogi mještani živjeli od lova na zmije otrovnice. Farmaceutske tvrtke – Galenika, Krka, Pliva i Imunološki zavod – gotovo su svakodnevno otkupljivale riđovke. Svaka je vrijedila deset njemačkih maraka.

"Oko 30 posto ljudi u selu skupljalo je zmije. Tko bi u jednom danu ulovio petnaest riđovki, zaradio bi 150 maraka, što je tada bila izvrsna dnevnica", prisjeća se Karamazan.

Prvu riđovku ulovio je s osam godina. Kaže da mu nije bilo svejedno stati joj nogom na rep, ali toga je dana kući donio dvije zmije i prvih 20 maraka.

Riđovke su tada bile znatno brojnije nego danas. Karamazan pad njihove populacije povezuje sa širenjem divljih svinja, koje uništavaju njihova staništa i hrane se njima. Njihov otrov nije služio samo za proizvodnju protuotrova. Prisjeća se i narudžbi francuske kozmetičke industrije, koja je tražila sušeni zmijski otrov za proizvodnju skupih ruževa.

Kao električar prema struji

"Meni je zmija kao glista, naviknuo sam na njih. Ali prema njima se odnosim kao električar prema struji – s poštovanjem. Znam kako joj prići, prepoznajem kada je mirna, a kada uznemirena. Najnezgodnije su u svibnju, u vrijeme parenja", kaže Karamazan.

Tri otrovnice

U Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, a samo su tri otrovnice – riđovka, poskok i planinski žutokrug. Godišnje se zabilježi petnaestak ugriza, no zahvaljujući dostupnom protuotrovu smrtni su ishodi iznimno su rijetki. U posljednjih 25 godina zabilježena su tri.

Karamazan kaže da otrovnicu najlakše prepoznaje po okomitoj zjenici, zdepastijem tijelu i kraćem repu, ali građanima savjetuje da se u takve procjene ne upuštaju.

"Najbolje je zmiju ne dirati i pustiti je da ode svojim putem", kaže. Većina hrvatskih zmija strogo je zaštićena, pa je njihovo hvatanje ili ubijanje zakonom zabranjeno.

Poziv stiže preko 112

Otprilike četrdeset godina nakon što je ulovio prvu riđovku Karamazan je osnovao udrugu Zmijolovac. Danas je, zajedno s potpredsjednikom Vladom Lađarevićem i nekoliko kolega, među rijetkima u Hrvatskoj koji s odobrenjem Ministarstva hvataju zmije i vraćaju ih u prirodu.

Građani ih zovu izravno, a često ih na teren šalje i Centar 112. Jedan dan uklanjaju zmiju iz trgovačkog centra, drugi iz dječjeg vrtića, treći iz obiteljske kuće. Najteže im je, kažu, nagovoriti prestrašene vlasnike da im pomognu pomaknuti kauč ili pridržati kantu dok hvataju životinju.

Adrenalin i povjerenje

Vlado Lađarević, potpredsjednik Udruge Zmijolovac i magistar specijalne zootehnike, Darkov je najčešći partner na zahtjevnijim intervencijama.

"Za mene je uloviti zmiju veliki adrenalin. To je osjećaj kao kada se planinar popne na vrh. Pomogneš čovjeku, spasiš životinju i na kraju si zadovoljan", kaže.

Uvijek im je, dodaje, cilj isti – sigurno uhvatiti zmiju, a da pritom ne strada ni životinja ni čovjek.

Većinu straha ljudi, smatra, izaziva neznanje.

"Ljude su oduvijek učili da su zmije opasne pa ih mnogi i danas ubijaju. A one su važan dio ekosustava jer se hrane glodavcima i tako smanjuju mogućnost širenja zaraza", kaže.

Iskusni zmijari pravi su spas za sve koji se nađu u zmijskoj nevolji pa su tako do sada rješavali krizne situacije diljem zemlje i u institucijama, objektima i dvorištima bez obzira na doba dana i noći. Hvatati i vraćati zmije u prirodu im je strast i profesija, ali u isto vrijeme i profesija od koje danas pristojno žive. Kada pronađu zmiju, a to je u prosjeku u 9 od 10 intervencija nitko ne izvlači deblji kraj - zmija je spašena, oni su dobro odradili posao, a građani mogu nastaviti mirno živjeti.

Poziv u svako doba

Telefoni zvone gotovo svakodnevno. Građani ih zovu izravno, a na teren ih često šalje i centar 112. Jedan dan zmiju izvlače iz trgovačkog centra, drugi iz dječjeg vrtića, treći iz obiteljske kuće.

Ponekad je veći izazov smiriti ljude nego uhvatiti životinju.

"Dogodi se da nekoga zamolimo da nam pridrži kantu ili pomakne kauč, ali od straha jednostavno ne može", kaže Karamazan.

"Ne izlazite dok je ne nađete"

U Zaprešiću ih je dočekala vlasnica kuće kojoj se zmija zavukla u dom. Skuhala im je kavu, a zatim ih ozbiljno upitala što planiraju za večeru.

"Rekli smo da je tek jutro. A ona nam odgovori: 'Iz kuće ne izlazite dok ne nađete zmiju, makar ostali do sutra.' Na sreću brzo smo je pronašli pa nismo morali prespavati", kroz smijeh prepričava Karamazan.

Nisu sve intervencije tako bezbrižne. Jednom su zbog zmije morali skidati lamperiju u obiteljskoj kući, a iza nje pronašli čak dvije. Na razgovor su nam stigli ravno iz Privlake kraj Zadra, u automobilu oštećenom u nevremenu, nakon još jedne intervencije.

Svaka zmija ima svoju evidenciju

Kad uhvate zmiju, posao nije gotov.

"Svaku vraćamo u prirodno stanište, na udaljenost propisanu odobrenjem Ministarstva. Bilježimo GPS lokaciju na kojoj je pronađena i onu na kojoj je puštena, fotografiramo obje lokacije i evidentiramo o kojoj je vrsti riječ", objašnjava Lađarević.

Podaci završavaju u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, a potom i u europskoj bazi podataka. Udruga, koja ima odobrenje Ministarstva znanosti i obrazovanja za edukaciju u školama i vrtićima, održava i predavanja o ponašanju pri susretu sa zmijama te pružanju prve pomoći nakon ugriza.

Njihov je rad privukao i pozornost stranih medija. O brodskim zmijolovcima dokumentarac je snimala i jedna velika francuska televizijska kuća.

Zmija nije neprijatelj

Građanima savjetuju da dvorišta održavaju urednima i da zmiju, ako je sretnu, ne pokušavaju sami uhvatiti niti ubiti.

"Ako uđe u kuću, dovoljno je nazvati 112 ili Udrugu Zmijolovac. Trošak intervencije ne snosi građanin, nego jedinica lokalne samouprave", kaže Karamazan.

Nakon stotina intervencija njih dvojica tvrde da je ishod u većini slučajeva isti: ljudi odahnu, zmija se vrati u prirodu, a još jedan susret koji je mogao završiti strahom ili nepotrebnim ubijanjem prođe bez posljedica.

"Zmije nisu naši neprijatelji. One su važan dio prirode i treba ih poštovati", poručuju.