Plovidba prvim jutarnjim trajektom iz Splita za Šoltu, ranom zorom, ima svoj specifični ritam i ugođaj: većina putnika međusobno se poznaje, barem površno, a ako to i nije slučaj, lako im je zaključiti koga koji posao vodi na otok. Tu je nekoliko vozača kamiona za dostavu, dvojica policajaca na redovnoj ispomoći kolegi koji ondje stalno boravi, prve zrake sunca na palubi hvata ekipa Hitne pomoći koja odlazi u Rogač na svoje 24-satno dežurstvo dok se bauštelci tradicionalno grupiraju u kutu.

Zaluta i pokoji turist, a posebna su kategorija Splićani koji na svoj skoro pa najbliži otok odlaze – pa, doma. Šolta je, naime, posljednjih godina postala neka vrsta predgrađa drugog najvećeg hrvatskog grada.

Samo što se tih 45 minuta dnevnog commutinga ne provede u truckanju ili gužvanju po cestama, već na udobnom Jadrolinijinom trajektu koji diskretno klizi morem, samo pojačavajući snen i pomalo memljiv ugođaj. Baš tom prvom jutarnjom 'prugom' reporteri tportala zaputili su se na Šoltu kako bi, potpuno neambiciozno, proveli dan na ovoj čarobnoj splitskoj periferiji.

Dovoljno mirnoj i izoliranoj da se čovjek može opustiti kao na selu, a dovoljno blizu i dovoljno povezanoj da može funkcionirati kao u velikom gradu.

'Ljetna reportaža s jednog otoka, a bez plaža, tangi i golaća?!' sumnjičavo vrti glavom fotoreporter Duje Klarić, ni sam ne vjerujući što čuje. U ovakvim prilikama obično bismo s domaćinima brojali dolaske i noćenja, predstavljali bogatu izvanpansionsku ponudu, obilazili turističke hot spotove i razvlačili grandiozne komunalne planove za budućnost koji se, dakako, nikada ne bi ostvarili – ali sada smo odlučili malo eksperimentirati i naprosto učiniti đir po Šolti.

Pa koga sretnemo, sretnemo.

'Išli smo od mista do mista, od otoka do otoka…'

Već na izlasku s trajekta sudaramo se s Margaretom i Ivanom Mladinom, poznatim licima koja odmah pratimo do obližnje Stomorske. Ondje su nedavno kupili staru kuću i minuciozno je, mic po mic i detalj po detalj, pretvorili u lijepo bijelo zdanje namijenjeno njima i isključivo njima. Turistima nema pristupa.

Tog jutra na Šoltu su doveli meštra koji će obaviti završne radove na kominu, tradicionalnoj centralnoj točki dalmatinskog ljetnog hedonizma. Par stepenica iza iskopan je i maleni bazen, četiri puta četiri, taman će Ivanu i ekipi služiti za njihov specifični triatlon – jesti, piti i ljenčariti.

'Išli smo od mista do mista, od otoka do otoka, u potrazi za lokacijom na kojoj ćemo se skućiti. Na kraju nismo mogli odabrati bolje, a i prijatelji su dali svoj blagoslov', smije se Ivan, inače bivši profesionalni plivač – dva je puta nastupao za Hrvatsku na Olimpijskim igrama – a danas kapetan na kruzeru. Tri mjeseca je na brodu, a tri mjeseca kući.

'Imam osjećaj da ću od ta tri slobodna mjeseca više biti ovdje nego tamo', govori nam pokazujući prema sjeveru, preko mora, gdje se kroz ljetnu jutarnju izmaglicu lijepo naziru Split i Marjan.

Dojam kvare tek – kamioni za dostavu

Spuštamo se par koraka nizbrdo, u misto, a ondje na biciklu pokraj nas projuri još jedno poznato lice. Tomo Mucić preselio se s obitelji na Šoltu prije punih deset godina – zasićen velikim gradom, odlučio je pokušati provesti jednu zimu u Stomorskoj. Radi u lokalnoj udruzi koja se brine o lučici, što u ljetnim mjesecima podrazumijeva vezivanje bezbrojnih jedrilica i jahti turista.

'Vidiš ti ovaj šušur i kaos, ljeti nam se broj stanovnika poveća za skoro deset puta pa sve puca: i infrastruktura, i promet, a da ne govorim o problemima s naponom struje', zdvaja Mucić, kojemu se ipak čudimo – za razliku od njega, mi vidimo tek ugodno otočko mjestašce s uobičajenom ljetnom vrevom, ni blizu razvikanim destinacijama. Dojam jedino kvare kamioni za dostavu koji se probijaju uskom rivom, između punih kafića i šetača koji balansiraju rubom obale. Valjda će lučke vlasti iz Splita pogledati Stomorsku i urediti obalu, kako su nedavno obećale.

'Oćeš lipe stvari? Ma ovdje ti sve jako dobro funkcionira: mala nam besplatno putuje u školu u Split, besplatan joj je i prijevoz za vanškolske aktivnosti, a na otoku svu djecu prevozi mali bus koji plaća općina. Nema briga! I nemoj mislit da mi ovdje radimo dva-tri miseca priko lita, a da ostatak godine onda ležimo i spavamo: ljudi obrađuju polja, imaju masline ili vinograde, idu u ribe, a brzo prođe zima i počnu pripreme za sezonu…', referira nam Mucić pa onda zastaje:

'Ma znaš šta? Najljepša su ona šoltanska prolića i jeseni u miru i tišinu', govori i otpedalira dalje, taman kad se s balkona iznad nas netko zadere:

'Čiji je ovo auto? Alo, pedeset eura je kazna za parkiranje', viče, dakako u šali, čovjek kojega u mjestu zovu Martinelli, po nazivu konobe koju je taman ponovno uredio i priprema je za otvaranje. Dogodine.

Emil Koludrović se zove, a do penzije je radio kao projektant u splitskom škveru i jedva je dočekao prebaciti se preko kanala. Za stalno.

'Nitko mi ne može platiti ovaj mir', uzdiše i hvali se dekoracijama po zidu konobe. Hajduk je i u njoj na počasnom mjestu.

Otok poezije koju turisti tek periferno dožive

Šoltanski mir još prije pola tisućljeća prepoznao je Marko Marulić, koji je ondje živio i radio – eno mu je taman dovršena spomen-kuća i čeka se još nešto novca iz Zagreba da bi se osmislio i uredio njen stalni postav. Ondje je živjela, zaljubila se, a bogme je i pokopana velika pjesnikinja Vesna Parun – eno su Šoltani taman otkupili hrpu građe i spremaju se da joj urede i posvete dvije spomen-sobe.

Turisti ovaj otok ipak doživljavaju nešto plošnije i jednostavnije pa teško da će odvojiti nešto od svoga vremena za proučavanje poezije: tijekom dana uglavnom uplovljavaju brodovi na poludnevnim turama koji sudjeluju u desantima na restorane, navečer uplovljavaju – ili se sidre u nekoj od božanstvenih uvala – jahte i jedrilice u privatnom aranžmanu. Baš razmišljamo s kime o tome prozboriti, kad eto ti poznatog glasa:

'Alo, momak, koja je nevolja tebe dovela vamo?' dovikuje Marko Bešlić, u splitskom Varošu i šire poznat pod nadimkom Meme. Taman je s mornaricom Leom s elegantnog Colnaga 38 – spektakularnog hrvatskog proizvoda, inače – iskrcao turu gostiju i sada uživaju u kratkom predahu.

'Kakvi su gosti? Pa onako, miješani: neke sve zanima, a neke nađeš tamo gdje si ih ostavio', smije se Meme.

Buđenje autohtonih sorti

Ostavljamo Stomorsku i penjemo se prema Gornjem Selu, gdje nas po dogovoru čeka Vicko Kaštelanac. Njega su nam preporučili kao šoltanskog sveznadara: hoćeš o maslinama, hoćeš o vinu, hoćeš o povijesti, hoćeš o aktualijama od Livke na istoku do Maslinice na zapadu – sve ćeš doznati u hladovini Kaštelančevog OPG-a.

On je jedan od zaslužnih za revitalizaciju dobričića, autohtone sorte i najcrnjeg dalmatinskog vina koje se stručnim istraživanjima – kojima je i sam pomogao – dokazalo kao jedan od roditelja plavca malog, uz zinfandel, odnosno crljenak. Kaštelanac je cijelu knjigu o tome napisao, knjigu koja podsjeća na golemu povijest vinarstva ovog otoka i amplitude koje je doživljavalo od početka prošlog stoljeća, kada se novcem od jedne berbe moglo sagraditi kamenu kuću u nekom od osam otočnih mjesta, pa do konca osamdesetih, kada je proizvodnja grožđa potpuno propala, i perioda prije dvadesetak godina, kada je čudesno procvjetala.

Knjigu koja je zapravo oda ljubavi njegovom otoku.

'A, ne, nisam ja više u tolikoj formi za dnevna događanja, živim penzionerski. Više o tome znaju moje gošće Čehinje koje svake godine dolaze u proljeće i jesen i vrte se po Šolti. One me najbolje informiraju', smije se Kaštelanac. Kao penzioner je zadovoljan povezanošću ovog otoka s kopnom, a bogme i činjenicom da su za umirovljenike vožnje trajektom mukte. Kad u noći vidi dosta svjetala na morskoj površini, zna da će ulov biti dobar pa skokne do Splita po frišku srdelu.

S druge strane, ljudi ga kaos oko sidrenja brodova, a nisu mu baš po volji ni ljetni radovi na obližnjem domu kulture, zbog kojih se gosti do njegovog OPG-a često provlače pored bagera i kamiona. Nije red.

'Lipo se na Šolti živi. Mirno. Čak mi odgovara ovaj intenzivniji ritam ljeti jer znam da će doći zima, kad će dan biti kraći, kad ćeš se držati polja i znati da te nitko neće gnjaviti kad padne mrak. A i sve je dobro organizirano: oboje moje djece završilo je fakultete u Splitu, a da ja ni lipe nisam potrošio', govori nam Kaštelanac, otpravljajući nas prema Grohotama, sjedištu i središtu otoka, tamo gdje su koncentrirane sve službe, trgovine, a bogme i vrtić, škola, nekoliko galerija, friško uređen park i gradski trg u nastajanju. Grohote Šoltani i dalje ipak od milja zovu jednostavno - selo.

'Mene Šolta nije dopala, nego sam je baš izabrala'

Najprije upadamo u lokalnu ambulantu, a još na trajektu škicnuli smo poznato lice – Splićanku Luciju Bezić, mladu liječnicu koja otprije mjesec dana svakodnevno dolazi na Šoltu. Jedan dan ujutro, jedan dan poslijepodne, plus svaka druga subota. Ne pada joj to teško, dapače sama se prijavila baš za ovo radno mjesto jer je i obiteljski povezana sa Šoltom. Sve je Luciji lakše od razgovora 'za novine' i ne pomaže ni kada joj, baš kao doktor djetetu, objašnjavamo da neće boljeti.

'Ne i ne!' rezolutno će doktorica Bezić, naivno ipak ušavši u razgovor o Šolti nakon što smo joj se požalili da nam treba pogledati grlo – nešto pecka.

Plovidba trajektom prođe joj za tren, kaže, a lokalni autobusi točni su kao sat. Kao obiteljska liječnica Šoltanima pomaže oko uobičajenih bolesti i tegoba – katkad im je dovoljan samo običan i topao razgovor – dok turisti uglavnom navraćaju s povraćanjem, upalama uha, slatkim krastama i sličnim problemima.

'Jasno, bude tu i ozbiljnijih stanja, ali sjajno surađujemo s Hitnom pomoći i imamo na raspolaganju helikopter ili brzu brodicu', govori nam liječnica i priznaje da bi ostala raditi, odnosno svakodnevno dolaziti u Grohote, i nakon što joj istekne ugovor.

'Mene Šolta nije dopala, kako se obično kaže, nego sam je baš izabrala. Nego, hoćemo li pogledati to grlo', pita mlada liječnica i onda krši ruke shvativši da smo je obrlatili. 'Nemoj mi napraviti kakav problem, ozbiljno ti govorim', prijeteći nas otpravlja iz ordinacije.

Za pojašnjenje, objasnit ćemo uzrečicu 'dopala te Šolta', koju doktorica spominje: radi se zapravo o staroj kletvi koju su dalmatinske matere upućivale kćerima kojima bi zbog 'loše' udaje prijetio težak život uz mukotrpan rad.

Najveći postotak rasta stanovništva u Hrvatskoj

Potom, kako je red, navraćamo kod nezavisnog i nestranačkog načelnika cijelog otoka Nikole Cecića Karuzića, koji još od 2009. godine stoluje u par stotina staroj Slavića kuli usred Grohota. Načelnik nam je, moramo priznati, u razgovoru pošteno napunio novinarski notes: nabrajao projekte, objašnjavao kako funkcionira jedan otok s osam mjesta, otkrivao za što lobira u Zagrebu i govorio kako – baš onako otočki – postiže uštede povezivanjem raznih institucija sa Splitom. Gradom s kojim, osim vodovoda i javnog prijevoza, dijeli knjižnicu, vrtić, koješta.

Ipak, jedan podatak Cecića Karuzića posebno veseli:

'Imali smo najveći postotak rasta stanovništva u Hrvatskoj, čak 18,3 posto, a bit će još i veći! Dolaze nam mlade obitelji s djecom, a mi se i trudimo privući baš takve. Moja vrata svima su uvijek otvorena, nema ključa na uredu načelnika', slikovit je naš sugovornik. I on se, treba reći, na Šoltu zapravo doselio iz Splita, u kojemu je kao inženjer i kasnije direktor radio u tvornici alata i strojeva. Ispunio je uvjete i otišao u mirovinu – 'oslobodio sam prostor za jednu plaću', kaže – pa sada volonterski vodi Šoltu. I vodit će je dok god može, odnosno dok ga ljudi žele.

'Treba surađivati s HDZ-om, nisam ja toliko daleko od njih kada je riječ o projektima za otok – uostalom, skoro sve odluke u Općinskom vijeću donose se jednoglasno, ili vrlo blizu toga', govori nam Cecić Karuzić, s kojim pretresamo komunalne teme i ideje, investicije i inovacije. Šetamo se parkićem u kojemu je nedavno nastupila Jasna Zlokić, a za skorašnji Dan općine stiže Zlatko Pejaković. Pred knjižnicom i divnom malom galerijom srećemo četiri gospođe iz Austrije, Makedonije i Srbije koje veže šoltansko porijeklo s majčine strane, a našle su se u Grohotama i sad se ponovno povezuju.

Otok bez hotela, uz jedan aparthotel u nastanku

Šolta je, inače, jedan od rijetkih većih otoka koji nema svoj hotel – ima ih čak i Vis, koji je pola stoljeća bio gotovo potpuno zatvoren – no zato joj ne manjka blještavih turističkih projekata i vizija koje periodično pune novinske stupce. Medijski se čini da investitori stoje u redu da ondje iskrcaju pare, poput onih zadnjih koji su došli čak iz dalekog Mauricijusa, no u stvarnosti netaknute šoltanske uvale očito služe jedino preprodaji kako bi se napucale poslovne bilance tvrtki, često s vrlo egzotičnim sjedištima.

'S naše strane stvorili smo sve preduvjete, ništa nismo kočili. Ali danas je pitanje koliko bi veliki hotelski projekti zbilja služili lokalnoj zajednici', iskren je načelnik.

Za kraj đira po Šolti reporteri tportala zaputili su se na sasvim drugi kraj otoka, do Maslinice – nije to neka udaljenost, petnaestak minuta lagane vožnje – i ondje navratili do dvorca Martinis-Marchi, spektakularnog kompleksa s kulom izgrađenog početkom 18. stoljeća.

Njega je prije dvadesetak godina kupio i minuciozno obnovio njemački poduzetnik, a nedavno ga je u dugogodišnji najam uzeo Denis Pavlović, cijenjeni splitski ugostitelj. Hotel s tek devet soba i apartmana sada će se oplemeniti retro knjižnicom, vinskim podrumom s kušaonicom, galerijom koja će svakog mjeseca mijenjati postav i ugođaj, trgovinom luksuznim pićima i autohtonim šoltanskim proizvodima.

'Otvorit ćemo svoja vrata i posjetiteljima, šteta je da ovakvo bogatstvo ostane zatvoreno i skriveno', govori nam, prepun planova, novi direktor Petar Janković. Viđali smo ga u šibenskom D-resortu, pa i splitskom Ambasadoru, a njegova stalna adresa sada je Šolta.

'Dovodit ćemo i goste iz Splita u obilazak dvorca, degustaciju vina i na ručak', prepun je planova Janković, pozivajući nas da navratimo dogodine i uvjerimo se kako se ova vizija ostvaruje.

Ključnu ulogu u tome će imati hotelski restoran, a njega odnedavno vodi vrlo poznato lice – ugledni chef Pero Savanović, Splićanin koji se također prebacio na ovu stranu kanala.

'Eto šta ti je ironija sudbine: ja sam prije trideset i četiri godine odrađivao praksu baš ovdje, dok je to bilo prenoćište i zvalo se Avlija. Šolta mene možda nije dopala, kako govori ona uzrečica, ali izgleda da mi je suđena', smije se Savanović i nestaje iza blještavih tava i teća.