'Ljudi nekad znaju reći da je ovo 'kraj Hrvatske', a ja nekako volim kazati suprotno: ovo je mjesto gdje Hrvatska zapravo počinje', slikovit je Pjerino Ivčević, jedan od tek dvadesetak stalnih stanovnika ovog raja na zemlji, škrtog komada kopna okruženog beskrajnom morskom modrinom.

Baš ovdje - i to na samom južnom kraju otoka, odakle pogled puca na Svetog Andriju i apsolutno ništa više - otvorena je jedna od najzanimljivijih izložbi u Hrvatskoj uopće. I zbog lokacije, i zbog izložbenog prostora, i zbog ambijenta, ali svakako i zbog svog sadržaja: u postavu nazvanom 'Između mora i vremena' izloženo je osamdesetak fotografija šestorice hrvatskih majstora - Ante Verzottija, Božidara Vukičevića, Matka Biljka, Roberta Matića, Stanka Karamana i Toma Dubravca - sa svevremenskim dalmatinskim prizorima ribara, težaka, kamenih ulica, brodova, suhozida i svakodnevice uz more i zemlju.

Čudesna izložba u 'Titovim' podzemnim tunelima

Cijelo to bogatstvo skriveno je u utrobu drugog bogatstva, nedavno obnovljenog sklopa podzemnih tunela na rtu Gatula. Dvadesetak metara pod zemljom, u laboratorijskim uvjetima u kojima se u pedesetim godinama prošlog stoljeća predviđala i iščekivala talijanska invazija na mlađahni Titov režim, otvorena je, dakle, spektakularna izložba.

Stigao je čak i župan Blaženko Boban, glavom i bradom, kad je već u obližnjoj Komiži obilazio radove na izgradnji ribarske luke i lokalnim vatrogascima na poklon donio dva brodska motora kako bi napokon osposobili onaj brod što im ga je MUP - doduše bez pogona - donirao još prije dugih osam godina.

'Umjetnost zbilja nema granica: lipota je i iznad zemlje, i u moru, a kako vidimo, i ispod zemlje. Naša dužnost jest da svu tu lipotu sačuvamo i da ne podliježemo trendovima, nego da budemo ponosni na ono što jesmo', sjala je predsjednica splitsko-dalmatinske Turističke zajednice Ivana Vladović, u stvarnosti organizatorica ovog jedinstvenog pothvata. Postaviti izložbu na najudaljenijem rtu najudaljenijeg naseljenog hrvatskog otoka, naime, zbilja je gigantski logistički pothvat.

Zapravo, kad bolje razmislimo, postignuće je ovamo dopremiti i onih nekoliko boca vode za osvježenje, a kamoli kulturni događaj organiziran po svim suvremenim galerijskim standardima. I nije to prvi put - prije dvije godine izložba je bila posvećena podvodnoj fotografiji, a lani fotografiji Dalmacije iz zraka.

Kustos Matko Biljak, koji zbog svog stasa katkad ima poteškoća s kretanjem po tunelima građenim za vojnike (i vođu) nešto skromnijih fizičkih karakteristika, strpljivo odgovara na pitanja kolega novinara. Doajen Stanko Karaman spremno pred kamerama pripovijeda storiju iza svake od svojih legendarnih fotografija. Robert Matić nenametljivo zirka iz pozadine, a Božo Vukičević razletio se na sve strane kako bi svakome od stotinjak prisutnih bio pri ruci.

Zapravo se nikome ne žuri: u utrobi rta Gatula ugodno je kao u kakvom vinskom podrumu, za razliku od površine koja je već na popriličnoj žezi. Nju u svakom trenutku šiba neki vjetar - kad nema bure, onda je jugo i obrnuto - pa vegetacija ne uspijeva narasti više od koljena. Tu je samo smokva visine dvanaest metara koja je izrasla u jednako toliko dubokoj vrtači, pa ju se ne bi ni primijetilo da iz sigurnosnih razloga nije ograđena i označena. Sve ostalo je smilje, lavanda, ružmarin i drugo blago šarene i mirisne Dalmacije.

Da bi se došlo do lokacije ove izložbe, valja prevaliti gotovo cijelo Biševo, maleni, ali slabo prohodan otok - no ako vas put ikada nanese ovamo, ne bojte se: Biševljani će slomiti noge da vam pomognu. Nađu se tu golf-autići, priručna vozila, terenci, šta god treba da vas prebaci na južnu stranu.

'Po tri mjeseca nemamo potrebu otići s otoka'

'Nas dvanaest na otoku vozi 68 vozila, imamo ih po glavi najviše u Hrvatskoj. A bogme, rekao bih da imamo i najveći prosjek neregistriranih', smije se Sandi, porijeklom Nijemac koji se prije više desetljeća sa suprugom doselio ovamo, uredio kuću i sada malo vozika turiste, malo iznajmljuje, malo radi svašta - kako to obično bila u malim mjestima.

'Zna se ponekad dogoditi da puna tri mjeseca nemamo potrebu otići s otoka, pa čak ni do Komiže. Imamo svoj vrt, a i uvijek traje neka sezona - sezona gljiva, sezona kapara…', kaže nam Sandi i otkriva da je život na ovom otoku neusporedivo lakši, a bogme i jeftiniji, otkad im voda više nije po cijeni suhog zlata. Tu je kišnica, a navrati i vodonosac - s time da je na snazi propis po kojemu Biševljani vodu više ne smiju platiti ni centa skuplje nego Komižani i drugi otočani. Više ih ne deru na vodi.

UN dodijelio priznanje za 'Biševo trail'

Turista na Biševu, kažemo, nema puno: većina ih se na brzinu provrzma kroz Modru špilju i piči dalje, a samo rijetki zastanu i odvaže se krenuti i njegovu unutrašnjost. No oni koji to učine - a nije opasno, ovaj otok poznat je i po tome što nema ama baš nijednu otrovnu biljnu ili životinjsku vrstu - shvatit će da se ovdje zapravo rade genijalne stvari baš kako bi se gosti disperzirali i kako bi im se pružilo autentičan doživljaj mimo jedinstvenog i poznatog, ali poprilično opterećenog prirodnog fenomena.

Kućice u unutrašnjosti otoka skladno su obnovljene, a tu - na pola puta prema rtu Gatula - nalazi se i sjajni novi interpretacijski centar. Glavni događaj na otoku unatrag nekoliko godina jest 'Biševo trail', sportska manifestacija s petstotinjak sudionika koja sredinom travnja napuni i sve komiške turističke kapacitete.

Bude to zaista divno, a za nagradu je nedavno stiglo i međunarodno priznanje, odnosno certifikat za održivu sportsku manifestaciju na dodjeli UN-ovih nagrada za turizam.

'Nježan, umjeren i pažljiv' razvoj turizma

'Ovdje turizam nastojimo razvijati nježno, umjereno i pažljivo. Biševo nema velike kapacitete, niti ih treba imati', kaže nam Tena Gorjanović Rajevski, direktorica Turističke zajednice Komiža. Ona pršti od ideja i novih zanimljivih projekata koji komponiraju autentičnost, tradiciju, običaje i jedinstvenost otoka Visa i njegovog arhipelaga sa zahtjevima jednako takvih, autentičnih gostiju. Dok ovo čitate, recimo, upravo traje trodnevna manifestacija posvećena preminulom velikom pjesniku Jakši Fiamengu.

Gorjanović Rajevski rođena je Zagrepčanka. Ranije je radila za malu obiteljsku firmu, da bi potom napravila zaokret preselivši se na otok sa suprugom i djecom.

'Kako se to dogodilo? Pa jednostavno: bio je to godišnji odmor koji se produljio', smije se mlada direktorica.

Red pisme, red skečeva

Naš sugovornik s početka ovog teksta Pjerino Ivčević sa suprugom Silvanom i dvojicom sinova za oproštaj od Biševa poveo nas je na svoju znamenitu turu brodom, jedan od najoriginalnijih izleta na Jadranu - prije točno deset godina dobio je i službeno priznanje Hrvatske turističke zajednice.

Svojim Amesom, prvim namjenski turistički građenim brodom na našem dijelu Jadrana, obitelj vodi goste na plovidbu oko cijelog Biševa, vješto manevriraju u valama jedva nešto duljima od samog broda, usput im serviraju božanstven biševski ručak - za početak manistru na pome s domaćim povrćem, potom mariniranu tunu i krumpir salatu s kaparima i, naravno, biševskim plavcem - a onda se u nekom trenutku Pjerino dohvati gitare i krene njegov šou.

Red dalmatinske pjesme, u kojoj mu se pridruži supruga Silvana, red duhovitih prepjeva, red skečeva, red točaka s imitacijom, a između svega toga provlači se edukacija o Viškom arhipelagu, izvlače se fascinantni povijesni detalji, nabrajaju specifičnosti svake božanstvene uvale u kojoj se stanete okupati ili barem baciti oko, prevodi se s komiškog na hrvatski i obratno…

'Ako ćeš iskreno, ja sam ti najsretniji na ovom brodu ugostiti prijatelje, a to je svatko onaj tko na njega kroči. Mi živimo u najvećoj lipoti na svitu, i tako još od antičkih vremena. Biševska jutra i zalasci sunca ne mogu se prepričati, niti dočarati u medijima: treba ih doživjeti u svim njihovim mirisima i u prizoru sunca koje nestaje tamo negdje u Italiji, dok ti ostaješ ovdje kao kapetan otoka koji plovi u toj čarobnoj noći', očarao nas je Pjerino i svojom poetikom.

Kažemo, treba obratiti pažnju na Biševo. Ako vas put ikad nanese.