'Da biste dobili posao u Italiji, je li važnije što znate ili koga znate?' to je pitanje kojim se Talijani bave u posljednje vrijeme, ali koje je u sjeni izbora ovog vikenda.

Analitičari propituju koja bi pobjednička opcija bila najbolja za Italiju i EU, ali ljudima željnima posla važnija je tema mogu li sa znanjem koje su stekli obrazovanjem i svojim radnim iskustvom dobiti posao kakav zaslužuju ili njihove sposobnosti ipak ovise o tome imaju li rodbinske ili političke veze za zapošljavanje.

To im je važnije od pitanja tko će biti novi premijer, od kojeg očekuju da će se uhvatiti u koštac s tim problemom, iako ne polažu previše nade u to da će se netko ozbiljnije pozabaviti nepotizmom koji se uvukao u sve pore društva.

Nepotizam u Italiji je prema mnogima možda i najveći problem na tržištu rada, a od početka ekonomske krize taj problem postao je još veći. Visoka stopa nezaposlenosti naprosto je rezultirala pravim 'boomom' zapošljavanja preko obiteljskih veza, a naročito u akademskim, političkim i medicinskim krugovima.

Nepotizam je metastazirao

'Nepotizam ćete pronaći u gotovo svakoj profesiji u Italiji. Mnogi zaposleni u državnim službama su djeca onih koji su također radili u državnim službama. Na ispitima na fakultetima lakše prolazite ako je netko od vaše rodbine u rektoratu, a i kao liječnik ćete prije dobiti posao ako je netko iz vaše obitelji u medicinskoj struci', rekao je za BBC profesor ekonomije Roberto Perotti, inače autor knjige o talijanskoj kulturi nepotizma 'L’universita truccata'.

Profesor Perotti je s još nekoliko kolega napravio fascinantnu studiju koja pokazuje nevjerojatnu koncentraciju obiteljskih dinastija koje vladaju na raznim područjima. 

Perottijev kolega Stefano Allesina također je za BBC komentirao koliko je nepotizam izmaknuo kontroli.

'Prilikom istraživanja dobili smo rezultate koje ni sami ne možemo objasniti. Na nekim fakultetima imate toliko članova istih obitelji koji tamo rade i u normalnim okolnostima mogućnost da je toliko ljudi iz jedne obitelji zaposleno u istoj instituciji je jedan naprama milijun', tvrdi Allesina te napominje da ne treba zaboraviti da postoje i članovi obitelji koji nemaju isto prezime, ljubavnice ili vanbračna djeca koje uopće nisu uključili u svoje istraživanje.

Neki od najgorih primjera su Sveučilište u Bariju na kojem već dugi niz godina na najvišim funkcijama dominira petero obitelji i Sveučilište u Palermu koje je još nevjerojatnije, s obzirom na to da je više od pola tamošnjih profesora na Sveučilištu zaposlilo barem jednog člana obitelji.

Rektor Sveučilišta u Rimu jedan je od najozloglašenijih akademika po pitanju nepotizma. Luigi Frati svoju je suprugu, profesoricu povijesti u srednjoj školi, 'promovirao' u profesoricu povijesti medicine na svom fakultetu, a na profesorsko mjesto medicinskog fakulteta zaposlio je i svoju kćer, iako nema nikakvo medicinsko obrazovanje. Sin mu je postao profesor kardiologije sa samo 31 godinom, čime je postao najmlađi Talijan ikad koji je s toliko godina dobio takav posao.

Stoga i ne čudi što, bez obzira na to kako završili izbori u Italiji, sve više mladih ne vidi svoju budućnost u zemlji u kojoj su odrasli te jednako kao dobar dio mladih u Hrvatskoj, sve više odlaze u druge zemlje. Znanje koje su stekli naprosto ne mogu unovčiti niti ga razvijati, a o napretku u karijeri nema ni govora, što je, nažalost, mnogima dobro poznata praksa i kod nas.

'Ne samo da su mnogima uskraćene zaslužene profesionalne karijere, od kojih bi 'pametno' društvo itekako imalo koristi, već smo svjedoci i jednog većeg apsurda. Zbog nepotizma, uskogrudnosti i nedostatka vizije, generacije političkih aktera odbačeno je ili nadohvat ruke leži neiskorišteno neizmjerno bogatstvo. Riječ je o humanom kapitalu, o svemu onome što mogu, znaju ili bi mogli pružiti ljudi koji su ili otišli van, ili su ovdje ostali nezaposleni. Uz njih se često koristi izraz 'najveći problem'. Možemo li pojmiti apsurd, da akteri koji bi trebali znati kako i imati viziju kamo, u jedinom pravom rješenju problema vide 'najveći problem'. I na kraju, odnosno na novom početku začaranog kruga, kad god se iznova pokrene tema korupcije i nepotizma, pitamo se 'zašto u ovoj zemlji nikom ništa nije jasno', kako kaže jedna popularna pjesma', navodi sociolog Renato Matić

Nepotizam je zločin bez kazne

Naime, nepotizam (možda) ima korijene upravo u Italiji još od srednjeg vijeka kada su taj termin uvele pape koji su članovima obitelji ustupali najviša mjesta u kleru, ali niti se od srednjeg vijeka nešto promijenilo niti je nepotizam ostao samo u Italiji. Hrvatska, ali i cijela regija, gotovo svakog dana ima barem jednu takvu aferu.

Zapošljavanje kumova, djece, supružnika, stranačkih partnera i rođaka pojave su na koje se mnogi više ni ne osvrću jer su postale integrirani dio društva. Kao da nije dovoljno što je to pojava na koju smo kao društvo navikli, već se ni ne kažnjava. Takve priče povremeno završe u medijima, svi se kolektivno zgražaju nekoliko dana, ali nitko za takve stvari ne snosi nikakve posljedice.

'Problem nepotizma je tako duboko ukorijenjen da se i ne prepoznaje kao zlo po sebi, već kao nešto normalno i poželjno. Zamislimo da se u nekom trenutku iskrenosti svatko, a posebno osobe na nekoj 'funkciji', upita: 'Dugujem li svoj položaj i radno mjesto kriteriju znanja i struke ili nekomu, odnosno, nečemu drugom?

Tu se krije i odgovor na pitanje zašto problem 'veze' i dalje opstaje, unatoč spoznaji da to jest problem. Na tradiciju 'naši i njihovi', ukorijenjenu u patrijarhalnoj i iskrivljenoj religioznoj praksi, koja nema ništa zajedničko s izvornim vjerskim vrijednostima, dodatno se u nas kroz desetljeća ustalila navika 'političkog kadroviranja podobnih'.

Uz sve to, od početka 90-ih do danas nije postalo jasno da kriterij 'naši i njihovi' i 'stranačko kadroviranje' uvijek proizvodi probleme, a ne samo kada ga primjenjuju 'njihovi'. Naprotiv, poklonici tog modela zapošljavanja i kadroviranja optužuju se međusobno za probleme, ovisno o političkoj i inoj pripadnosti, ali nastavljaju djelovati i kadrovirati 'po starom'. Zato smo danas upleteni u teško prohodnu i visokootpornu mrežu neokrnjenih stranačkih i rodbinskih veza, kadroviranja po podobnosti i neuništive parole 'snađi se', kazao je Renato Matić.