Najsiromašnija i jedna od najpustijih regija u Hrvatskoj konstantno gubi stanovništvo. Ako ste među rijetkima koji su se ondje rodili, trebate što prije zbrisati s tog mjesta jer u njemu ne možete ostvariti svoje snove i ambicije osim ako ne odete u veće urbane sredine. Ovakvi tmurni zaključci mnogima padnu na pamet kada se spomene Lika, čija reputacija balansira između pustoši, prekrasne prirode te ukusne janjetine i krumpira. Priroda je doista lijepa, ljudi je zaista malo. Međutim onaj dio s (ne)ostvarivanjem ambicija ne stoji. Upravo to je glavna pouka koju smo odnijeli iz sela Doljani, nedaleko od Otočca, gdje nas je ugostila obitelj Narančić.

Na prvi pogled sve se čini onako kako biste i zamislili prema ličkom stereotipu. Funkcionalna, ali skromna obiteljska kuća na brežuljku okruženom većim brdima obraslim šumom. U dvorištu je nekoliko poljoprivrednih vozila, šupa s drvima, štale za stoku koja negdje dolje uživa u travi natopljenom listopadnom kišom te tri psa koja laju i njuše nepoznate goste.

No kada nas 29-godišnji Nemanja Narančić uvede u kuću, kao da smo se iz ruralne Hrvatske transportirali u dom sportske zvijezde. Na zidu slave raspoređeno je obilje medalja i pehara s raznovrsnih maratona i trkačkih natjecanja. Nemanja nas s ponosom upoznaje s roditeljima: Dušanom i Mirom, kao i sa svojih četvero braće. Poput Nemanje, svi oni treniraju trčanje i, kao što zid jasno pokazuje, postižu fantastične rezultate. Tako Nemanja i dva para blizanca: 19-godišnji Dragan i Đorđe te 21-godišnji Goran i Zoran, nisu samo braća po krvi, već i po žeđi za trčanjem i maratonskim utrkama.

Jedan od njihovih najnovijih velikih uspjeha dogodio se na Dunavskom polumaratonu u Apatinu, gdje su se 19. listopada braća Narančić utrkivala na 10 kilometara. Dragan je osvojio srebro, Goran broncu, a visoke plasmane izborili su i Zoran (10. mjesto), kao i Đorđe (13.) te Nemanja (14. mjesto).

Jedanaestočlana prognanička obitelj iz Srbije u Liku se vratila 2008.: 'Nema problema, pomažemo si jer nas je sve manje'

Ovi obiteljski trkači imaju i sestru Radmilu, kao i braću Aleksandra i Arsenija. Otac Dušan otkriva nam da je postao i djed te je vrlo ponosan na svojih devetero djece.

'Bitno je da se dečki bave sportom. S trčanjem su se upoznali u srednjoj školi u Otočcu, gdje je profesor tjelesnog, Milorad Mandarić, vidio da dečki imaju talenta. Idem s njima na natjecanja, to je zdrav život, bolje se osjećaju ovako nego da vise po kafićima', rekao je Dušan.

Uživanje u sportskim uspjesima djece i uzgajanje hrane za prehranjivanje obitelji, sve u svemu je lijep epilog burne i tužne prošlosti koja je pogodila Liku, a nažalost nije zaobišla ni Dušanove rodne Doljane i njega samog. Narančići su tijekom rata devedesetih napustili svoj dom i otišli u Srbiju. Dok je najstariji sin Aleksandar rođen u Hrvatskoj, ostatak obitelji Narančić rođen je u izbjeglištvu, u kojem su često mijenjali lokacije idući od kampa do kampa. No 2008. godine odluka je pala te se obitelj vratila u Doljane. Fotografija njihovog povratka pod okriljem UNHCR-a uokvirena je u kuhinji, kao uspomena na dan u kojem su dobili priliku ponovno izgraditi svoj život u rodnom kraju.

'Država je obnovila kuću, a ostalo smo radili sami. Ljudi iz dijaspore pomogli su nam da krenemo i stanemo na svoje noge te sam im zahvalan na tome. Imam dva traktora, krenula je poljoprivreda, a za to smo dobili i nepovratne europske potpore. Ovo je pravoslavno mjesto dok je općina dolje miješana. No nemamo problema, bilo da je podne ili ponoć, pomažemo jedni drugima. Nema nas mnogo, stari su pomrli, mladi ni ne znaju niti se vraćaju ovdje. U ovom je zaseoku nekoć bilo 15 kuća, a sad smo sami', objašnjava nam Dušan dinamiku u Doljanima.

Od petero braće, dvojica trčala za hrvatsku repku: 'Pripremali smo se mjesecima'

Iako je znalo biti svađa u školi s drugom djecom, braća Narančići ne sjećaju se rata i, kažu nam, nemaju problema u svojoj generaciji zbog ratnih zbivanja koja su se dogodila prije njihovog rođenja. Đorđe i Zoran su malo povučeniji te razgovore radije prepuštaju Nemanji i Draganu. No na spomen trčanja svima se pobudi interes. Dan prije našeg posjeta Narančići su sudjelovali na Prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju na 10 kilometara. Svi su zadovoljni rezultatima, a pogotovo najmlađa nada ekipe.

'Bio sam šesti i oborio svoj osobni rekord. Istrčao sam 10 kilometara za 31 minutu i 75 sekundi. Prije toga mi je osobni rekord na 10 kilometara bio 32 minute i 10 sekundi u Apatinu', pohvalio se Dragan.

Braća su istaknula i da je Dragan član hrvatske reprezentacije, a prošle godine tu je čast imao i Goran. Obojica su se kvalificirala i dobila pozive na Prvenstvu Hrvatske u krosu 2024. godine te su potom predstavljali Hrvatsku na Atletskom prvenstvu Balkana u gradu Baile Felix u Rumunjskoj. Dragan se natjecao na 6000 metara i zauzeo 22. mjesto. Na dionici od 8000 metara Goran je također osvojio 22. mjesto, a Hrvatska je u toj kategoriji ukupno osvojila 71. mjesto. Goran je za pobjednikom zaostajao pet minuta i 27 sekundi.

'Puno mi je značilo nastupati za reprezentaciju, a malo nakon utrke nisam odmah ni znao da sam upao. Dva do tri mjeseca pripremali smo se za tu kvalifikacijsku utrku, a u reprezentaciju ulaze prva četvorica. Bio sam četvrti u kategoriji mlađi senior, a Dragan je, kao mlađi junior, bio drugi', prisjetio se Goran.

Vikendi u Lici, preko tjedna posao u Rijeci: Trening na makadamu ih jača

Sva braća slažu se u jednome: obožavaju Liku, ali nažalost ne mogu u njoj biti cijelo vrijeme. U Otočcu nema posla pa su morali otići u Rijeku, u kojoj žive i rade preko tjedna. Nemanja, Zoran i Goran rade kao vodoinstalateri, a Dragan i Đorđe u skladištu. Vikendom se vraćaju kući i bave se poljoprivredom, što se odrazilo i na njihov sport. Kako nam Nemanja objašnjava, u Rijeci ponedjeljkom, srijedom, četvrtkom i petkom treniraju pod vodstvom Andrije Marasa u Atletskom klubu Grobnik.

'Trening se sastoji od istrčavanja dva kilometra za zagrijavanje. Potom se rastežemo dvadesetak minuta i onda idemo na glavni dio: trčanje dionice 12 do 13 sekundi, nakon čega ponovno trčimo tri do četiri kilometra uz određeno vrijeme koje nam odredi trener. Nekad dvije minute i 59 sekundi, a nekad tri minute i 10 sekundi. Nakon tog glavnog dijela opet ide rastrčavanje od dva, dva i pol kilometra', opisao je Nemanja prosječni trening koji može trajati između sat i pol do dva sata.

Braća su dodala da općenito primjećuju da mlade u Rijeci sport zanima više nego mladež u Otočcu. Imaju priliku baviti se njime, a osim trčanja u Sportskom klubu Otočac, zainteresirani u tom gradu mogu trenirati i taekwondo.

'U Lici nas, kada uhvati vremena, trenira Josip Laškarin, ali većinom sami, prema njegovim uputama, otrčimo dionicu od pet do 10 kilometara po makadamu koji vodi od naše kuće. Cesta je daleko od idealne, ali nam onda bude lakše trčati na uređenoj atletskoj ili cestovnoj stazi na natjecanju', naveo je Nemanja iako se nada da će ta cesta jednom biti asfaltirana.

Trčanje im je glavna ljubav, a kao u svakom sportu, tako se i u ovom ističu imena uspješnih sportaša i atraktivnih klubova koje znaju svi na toj sceni.

'U Zagrebu na jako visokom nivou trči Tomislav Novosel i prijeđe 10 kilometara za 28-29 minuta. Ima šansu konkurirati i za Olimpijske igre. Da me pozovu, možda bih trčao za Atletski klub Agram jer je to najbolji klub u Hrvatskoj', otkrio nam je Dragan tko ga je najviše impresionirao.

Ponosno predstavljaju Liku: Rezultati su odlični, no htjeli bi više potpore

Iako za riječki Grobnik trče veće utrke, Narančići na većini svojih natjecanja sudjeluju predstavljaju Otočac i Ličko-senjsku županiju te kamo god idu s ponosom ističu svoje ličko podrijetlo. Prepoznaje to i lokalna zajednica pa redovito dobivaju priznanja za svoje sportske uspjehe, a Dragan je 2024. godine dobio i priznanje Ličko-senjske županije za najboljeg sportaša.

No svaki sport košta, pa tako i Narančići trebaju financijsku potporu. Nemanja je s ponosom istaknuo da ih sponzorira stric, tj. njegova autoprijevoznička tvrtka Nar-Trans, čiji naziv nose na crvenim dresovima.

'Općina Vrhovina kupila nam je tenisice u vrijednosti od 1500 eura dok od Otočca za samo trčanje dobijemo tisuću i pol do dvije tisuće eura godišnje za troškove članarina. No za nas petoricu, kad idemo na utrke, kotizacije dođu oko 120 do 130 eura, pa taj novac potrošimo do početka petog mjeseca i onda se dalje sami financiramo. Nadam se da bi grad mogao dati više ili da se uključi i Ličko-senjska županija. Rezultati su nam odlični', rekao je Nemanja.

Nije problem naći ljubav, ali djevojke većinom žele napustiti Otočac

Zbog svojih sjajnih sportskih rezultata postali su popularni među vršnjacima, ali i vršnjakinjama. Dok otac Dušan u šali govori da je red da dečki potraže djevojke, Nemanja i Dragan sa smiješkom nam otkrivaju da su 'privukli pozornost'.

'Iskreno, da, djevojkama su primamljivi sportaši i bilo je svakakvih ponuda nakon utrka tamo gdje smo trčali', rekao nam je Nemanja.

Dragan je dodao da ima djevojaka i u Otočcu. No primijetili su da se većina mladih u njima dragom gradu planira preseliti u neku veću sredinu. Stoga je izazov pronaći nekoga tko bi htio ne samo ljubavnu vezu, već i ostati i izgraditi život u Lici.

'Moguće je naći ljubav, samo treba tražiti', ustvrdio je Dragan, ne gubeći nadu.

Nemanja doveo magarce u Liku, ima svoj OPG: 'Najbolji su mi mir i sloboda, kojih nema u gradu'

Planove za trajan ostanak u Doljanima u mlađoj generaciji Narančića predvodi Nemanja jer ne samo da pomaže roditeljima, već je pokrenuo svoj OPG. Kako nam kaže, Lika mu je oduvijek bila draža od Rijeke. Svojim je novcem učinio prve korake te danas posjeduje 25 hektara zemljišta. Kako ističe, velika pomoć su mu i državne potpore, iako je ranije imao problema s državnim poticajima jer je uvijek prijavljivao ili premali ili preveliki OPG. No 2019. godine dobio je prvu potporu od 25 tisuća tadašnjih kuna.

'Najbolji su mi mir i sloboda, kojih nema u gradu. Nema pritiska, sve je opušteno, zdravije se hranimo i sve od zraka do proizvodnje hrane je mnogo bolje', objasnio nam je Nemanja zašto ga ne privlači potpuno preseljenje u Rijeku.

Dok njegovi roditelji uzgajaju ovce, krave i bikove, Nemanja se odlučio za životinju koju biste prije očekivali u Dalmaciji te se trenutačno skrbi za 22 magarca.

'Idealni su mi jer nisu toliko zahtjevni, ali su korisni i pitomi. Plan mi je imati 100 magaraca za proizvodnju mlijeka i sapuna', objasnio je Nemanja svoj neobičan odabir.

Dodao je da magareće mlijeko zasad poklanja bližnjima i da je vrlo zdravo, pogotovo ako nekoga muči bronhitis. Općenito, Narančići primarno proizvode hranu da bi prehranili sami sebe, a višak uspješno prodaju i na tržnici u Rijeci. Poljoprivreda veseli svu braću Narančić, ali i svi oni upozoravaju na isto: ne mogu ostati u Lici cijelo vrijeme jer nema posla. Ipak, to ih ne sprječava da, pored snova o osvajanju najvećih trkačkih utrka, maštaju i o drugačijem Otočcu te o tome da bi to možda jednog dana moglo postati stvarnost.

'Tko ode u veliki grad i navikne se na taj život, teško se vrati. No kada bi veći investitori u Otočcu otvorili dvije ili tri tvornice, mladi u okolici ne bi napuštali svoje OPG-ove, nego bi putovali nekoliko kilometara do grada na posao i ostali bi u svojim selima. Imali bi mir i plaću i bili sretni', zaključio je Nemanja u društvu svoje braće maratonaca koji su spremni trčati po cijelom svijetu, ali uvijek s planom da se vrate u svoje voljene Doljane.