Da riješimo odmah na početku. Kilogram pečene svinjetine na sajmu na Zadvarju je 35 eura, a janjetine 45. Pa ako ste jedan od narednih utoraka planirali krenuti put 'Benkovca srednje Dalmacije', da znate i to ako ste kliknuli samo da biste tu informaciju doznali, a i da ne morate dalje čitati.

A bilo bi šteta da ne nastavite jer, iako se sajam u zadnjih tristo i plus godina bitno promijenio, jedna stvar je konstantna – red za pečeno. Bilo bi nepravedno tu stati. Jer Zadvarje je više od toga. A priča na njemu ne manjka.

Uvoz uništava nogomet i poljoprivredu

Sjednete li u ranu zoru na kavu, dok izlagači još slažu robu i štandove, odmah ćete čuti o mizeriji Hajdukove igre protiv Istre, o tome da je strani trener Garcia kao i roba iz trgovačkih centara zbog kojih propadaju domaći treneri, ali i domaća poljoprivreda i stočarstvo.

A Zadvarje je, pamti to i autor ovih redaka kad je kao dijete s djedovima obilazio sajam za blagdane svetog Ante i Bartula još za Jugoslavije, bilo poznato upravo po stočnom dijelu. Bilo je krava, bikova, magaraca, svinja, koza, ovaca i konja.

'Konja ti danas ima samo na Alki. Ma šta ću ti govorit. Stoke nema. Evo, ovi je čovik dotra kamion s nešto janjaca. Ali ništa je to. Nekad je ovdi vrvilo stokon. Blago danas više niko ne drži, kazuje nam Marijo Uvodić iz Turjaka dok sjedi ispred kamiona sa stočnom hranom.

'Pojate su (štale, op. a.) zamjenile vile s bazenima', prekidamo ga. 'Ae, i to ti je to. Za đavla sidimo mi ovde', govori nam Marijo. 'Pa nije baš tako. Ne bi vi došli da posla nema', odgovaramo mu.

'Dobro, nije. Proda se i štogod. Ali kažem ti, slabo je. Eto, oko Božića, kad prasci najbolje iđu, ja ne znam je l' bio jedan da ih je prodava. I još svinjska kuga i te mjere. Ubilo ljude', kazuje nam Marijo.

Osim spomenutog kamiona s janjcima, velika parcela na kojoj je nekoć sve vrvjelo od blaga zjapi prazna. Stočna vaga podsjeća na neka bolja vremena. Sajam se već godinama odvija uz glavnu ulicu po kojoj istovremeno idu i ljudi i automobili.

A negdje između nje i stočnog dijela nailazimo na Antu Jagnjića iz Brnaza ili, preciznije, iz Ivkovića Glavice kod Sinja. Iako mu to prezime sugerira, Ante ne prodaje janjce, već kokoši i tuke.

'Ako ćeš pitat za cijenu, nemoj. Jer jedna je za komad, a druga za više njih', odma će u glavu Ante, koji poput drugih prodavača život provodi u kombiju obilazeći sajmove.

'Pazi, u Benkovcu su sad uložili silne milijune u uređenje. I neka su, tribalo je. Ali, brate, WC im je osta nikakav. Evo, pogledaj ovaj ovdi. Ovo će, kad se završi, bit kako spada. Doć će danas masa svita i turista, ljudi moraju di otić obavit nuždu', govori nam Ante.

Osvrnuo se potom na ono kako je nekad bilo na Zadvarju i kako je danas.

'Nema stoke. Toga fali. A nje nema jer nema interesa. Nekad bi ljudi u tom dilu radili ozbiljan posal. Dobre pare su se okrećale. I onda bi svi tako radili do podne, jedne ure, i nakon toga bi se išlo na čašćenje u gostionicu u Vicka. Bio bi dernek do večernjih sati. Danas toga više nema', sa sjetom će Ante.

Vuk je danas zaštićeniji od stočara

A nekad se i za potrebe gostionica, a bilo ih je u zlatno doba sedamnaest, led dovlačio iz biokovskih ledenica. Nekad je sajam bio u Oboru, vjerojatno najljepšem dijelu Zadvarja, gdje je bio hotel Cetina, na putu za tvrđavu ponad mjesta, a danas se tamo za sajma ljudi parkiraju.

Da se puno toga promijenilo, pa i sam dan sajma, potvrdit će nam i Ivan Santrić, čija je obitelj zaslužna za najslađe zalogaje s ražnja i kruh ispod peke, a on sam među nekolicinom entuzijasta koji su tradiciju sajmovanja odlučili vratiti na Zadvarje.

'Neke stvari su se promijenile, neke stvari dolaze u većem obliku zahvaljujući OPG-ovima. Međutim, vidljiv je pad prodaje u stočnom dijelu i nema više razmjene dobara kao nekad. Problem sa stočnim dijelom leži više u struci nego u ljudima koji bi željeli raditi. Žalosno je da je vuk danas zaštićeniji nego obitelj koja se bavi stočarstvom', smatra Santrić.

Iako je problem kompleksan i vuk nije jedini krivac, Santrić smatra da je i turizam u svemu tome imao svoje prste.

'Turizam nas je u jednom obliku iskvario. A pazite, mi danas imamo tehnologiju kakvu naši stari nisu imali. Sjetite se kako se nekad vršilo žito i kako su se polja obrađivala. Unatoč tome, mi više od 60 posto hrane uvozimo', pomalo rezignirano će Santrić.

Čitajući knjigu Borisa Pervana 'Tragom prezimena Pervan', naišli smo na podatak da je u vrijeme procvata mjesta, za Austro-Ugarske Monarhije, kada se gradila HE Zakučac, car Franjo Josip donio uredbu kojom je na Zadvarju petak određen kao sajmeni dan. Tako će ostati i nakon propasti Monarhije, sve tamo do negdje nakon Drugog svjetskog rata, odnosno negdje do pedesetih godina prošlog stoljeća.

'Nova država nije pokazivala interes za sajam i on tada ostaje samo za blagdanske dane. Nas nekolicina odlučili smo ga ponovno obnoviti i od 2. srpnja 1994. godine sajam se održava svakog utorka. Odlučili smo se za utorak nakon razgovora s ljudima po terenu', pojasnio je Santrić.

Priča obitelji Lovre Pervana

A koliko je trgovina bila važna za mjesto smješteno tada na jedinom prolazu iz unutrašnjosti prema moru, odnosno iz Dalmatinske zagore i BiH, svjedoči i priča obitelji Lovre Pervana, koja bi mogla biti predložak za kakav filmski scenarij.

Radeći za jednog omiškog veletrgovca robom, Lovre se od umješnog galantara koji je prodavao po cijeloj Carevini prometnuo u vještog trgovca koji je 1896. osnovao vlastitu tvrtku. Kada je car Franjo odredio petak za sajmeni dan, odlučio se iz obližnjih Kučića preseliti i sagraditi kuću na Zadvarju, a u njezinu prizemlju otvoriti trgovinu mješovitom robom.

Posao je išao dobro, obitelj se širila i on i supruga Mara imali su osmero djece. Pet sinova ii tri kćeri. Ni kad ga je Carevina mobilizirala u Prvi svjetski rat posao nije stao, a nakon njega Lovre će u Zadvarje dovesti prvi automobil marke Fiat, sagradit će još nekoliko kuća, jedan od sinova otvorit će svoju trgovinu u Imotskom, a sin Josip naslijedit će trgovinu na Zadvarju.

S novim ratom doći će novi problemi, nove vojske, i kako koja bude dolazila na Zadvarje, tako će iz trgovine uzimati robu. No ništa od toga neće biti problem u usporedbi s onim što će se dogoditi nakon rata. Pred jesen 1947. godine UDBA će, pod optužbom da su surađivali s okupatorom od 1941. do 1943. godine dajući mu građevinski materijal, iz kuće odvesti tri Lovrina sina, Josipa, Stipu i Milana.

'Bila su to teška vremena poraća i ostati bez oca nije bilo nimalo lako. Crna marica je došla po oca', prisjetila se Jasna Pervan, Lovrina unuka i Josipova kći.

Nekad profesorica hrvatskog jezika u jednoj splitskoj gimnaziji i dugogodišnja voditeljica splitske Kinoteke Zlatna vrata, u to doba bila je šestogodišnje dijete.

'Pamtim iz tih vremena, a na Zadvarju sam živjela do početka pedesetih, kako su žene iz Brela i Baške Vode pješke dolazile na sajam i nosile ribu i maslinovo ulje. Sjećam se i gostionice 'Kod Zvonka'. Tamo su svi išli', ispričala nam je gospođa Pervan..

Strica Milana sud je oslobodio optužbi, Stipe će u Šibeniku odrobijati osam mjeseci, a otac Josip u Lepoglavi godinu dana. Usput im je zaplijenjena sva imovina, uključujući i kamione koje su imali.

Zanimljivo je da se cijela optužnica temeljila na tvrdnjama susjeda koji je u kući do njihove također imao dućan. A da je među dvjema obiteljima bilo zle krvi, ponajviše iz konkurentskih razloga, te da je bilo i međusobnih tužbi i prije rata, potvrdio je sam Lovre u predstavci kojom se 1952. godine obratio tadašnjem jugoslavenskom ministru unutarnjih poslova Aleksandru Rankoviću, i to nakon što su sinovi nakon odslužene kazne tražili obnovu postupka, pomilovanje i vraćanje kamiona, ali nisu uspjeli kod sudova i Prezidijuma Sabora Hrvatske.

Predstavka je pak urodila plodom, postupak je ponovno vraćen na sud, a u fazi njegove pripreme tužiteljstvo je odustalo od daljnjeg progona i presuda je poništena. Stipe i Josip proglašeni su nevinima 1956. godine. Skoro deset godina nakon što su optuženi. Lovre presudu nije dočekao, ali njegova djeca i unuci jesu.

Nakon rata njihova trgovina postat će narodna zadruga u kojoj će braća raditi kao zaposlenici, a Josip će se s obitelji preseliti u Split.

Na južnom ulazu u Zadvarje, gdje su se nekad nalazile dvije jake obiteljske trgovačke kuće, danas su ostala samo sjećanja i kuće zatvorenih vrata i prozora.

Šesta generacija kovača obitelji Nogalo

No da ima obiteljskih biznisa koji su preživjeli i više, svjedoči i Nedo Nogalo, koji vodi posao star 230 godina. On je peta, a njegov sin šesta generacija čuvene kovačke obitelji iz Slivna.

'Iza kovačije je 230 godina. Tome Nogalo je sve započeo, pa je bio pradid Križan, did Pile, ćaća Vlade i sad brat i ja, a onda i moj mali. Pazi, 230 godina. Nije to malo. Predsjednik Milanović nam je dao 'Zlatne ruke'. Pali su sajmovi svugdi. Zagora se raselila. Zadvarje se još drži. Evo, sad smo bili i dva dana u Slanom kraj Dubrovnika. Posla uvik ima. Samo triba radit', jednostavnu životnu filozofiju iznosi barba Nedo. Gradele, peke, lončarija, motike, grablje. Sve što se može iskovati tu je.

A Marija Gudelj (80) iz Imotskog, kao i Nedo, sajam ne propušta. Jedna je od najstarijih prodavačica i dolazi, kako reče, otkad se vratio na Zadvarje i nijednom još nije omanila. Pome, kukumari, kuruuz, smokve, krumpiri poredani su na njezinu štandu na benzinskoj stanici.

'Sve ti je to, dušo moja – moje. Vidi slanine. Bila je ki sir i bolja od one crvene', govori nam dok je kupci oslovljavaju s 'baka Mare', što je dokaz neke prisnosti, a baka će nekad ubacit i pomu više.

'Zar nema tko mlađi da vas zamijeni?', pitamo je, a ona nam kazuje kako je s njom tu sin koji je traži nešto po sajmu.

Iako uz pomoć štake, s devetim desetljećem iza sebe, baka Mare ne misli odustati od prodaje na sajmu.

'Vako ću ti reć. Pokojni otac mi je uvatija sto godina, a baba 124. Ako sam na njih, dolazit ću još dugo', smijući se govori nam.

Nema na sajmu čega nema: od molitvenika do knjiga iz Narodnooslobodilačke borbe, trava za svakakve bolesti, Thompsonova mercha, sjemenja, sadnica pa do raznih domaćih proizvoda. Kupaca odasvud. Stranaca je najviše iz Češke i Njemačke. Kažu domaći da gosti baš iz spomenutih zemalja sve više bježe s Makarskog primorja i traže mir s druge strane Biokova.

A daleko od svoje kuće je Zlatko Hriberšek iz Čakovca. Bačvar iz Međimurja ispred kombija izložio je, a što drugo nego bačve. Tu su i demižonke i drvene stolice. Za razliku od nekih drugih prodavača koji od novinara zaziru jer 'svašta će napisati', on s fotoaparatom i diktafonom nema problema.

'Besplatna reklama je najbolja reklama. Nisam samo stigao na Zadvarje. Tu navraćam od 2000. godine, ali nisam stalno jer troškovi su veliki. Kad povežem nekoliko sajmova, onda dođem. Tu su još Benkovac, Trilj i Solin. Danas se više izlaže nego što se prodaje. Ljudi su ovdje napustili vinograde, dijelom su za to krive bolesti vinove loze i turizam', iznosi nam svoje viđenje čovjek koji je bačvar i obrtnik 44 godine, a posao je naslijedio od oca.

Za cijenu se ne pita. Ona se dogovara

A drvenarijom, ali ponešto drugačijom, bavi se i Marko Unac iz Potravlja. Sjedi u gepeku Golfa karavana, a ispred njega je stol s držalicama i vreća s balotama. Njih nigdje drugdje nismo na sajmu vidjeli.

Za njihovu cijenu se, kao i za sve drugo na sajmu, ako nije istaknuta, ne pita. Ona se dogovara.

'Balote su od kljenovine, a držalice od grabovine', kazuje nam dok kupac isprobava držalicu za macu.

'Mrvicu je uska', govori mu. 'Ma lako to središ kod kuće', uzvraća mu Mate.

'Da sam to tija, moga sam je i sam napravit', dodaje kupac.

Dok se on nećka, Mate govori da se sajam 'prominija utoliko šta mladi više neće da rade sa stokom i u polju', pa onda i one tradicionalne stvari nestaju. Baš kao što je nestao i potencijalni kupac. Uto je konobarica iz konobe Cetina dala znak da je pečeno stiglo na stol pa je barba Mate morao preko ceste. A i mi. Samo na drugu lokaciju.