Gospodin Nenad Fabijanić, kojemu je Olga Magaš povjerila zaštitu autorskih prava obitelji Magaš, svakako ima pravo biti jedan od važnih sugovornika u toj raspravi. Ima znanje, iskustvo i poziciju zbog koje njegovo mišljenje treba čuti. Problem nastaje kada iz njegovih javnih istupa proizlazi dojam da je to mišljenje važnije od svih drugih i da oni koji budućnost Poljuda vide drukčije jednostavno ne razumiju vrijednost onoga o čemu govore.

G. Fabijanić ljude koji zagovaraju rušenje Poljuda nazivao je 'ignorantskim glavama', govorio je o političarima koji znalce pozivaju u 'ambijent vlastitog neznanja', a za neke svoje neistomišljenike koristio formulaciju 'nositelji rušilačke energije'. U aktualnom intervjuu Hajduku želi novi stadion, ali 'na nekom drugom mjestu', dok bi Poljud ostao javni stadion na kojem bi mogli igrati drugi klubovi i reprezentacija te se održavati drugi događaji. Sve su to legitimni prijedlozi za raspravu, ali nisu činjenice koje bi svi ostali trebali prihvatiti samo zato što dolaze od uglednog arhitekta.

Poljud bez Hajduka gubi najveći dio svog smisla

Arhitektonska vrijednost Poljuda nije sporna. Stadion Borisa Magaša jedno je od najvažnijih djela hrvatske moderne arhitekture i o njegovoj zaštiti mora se ozbiljno voditi računa. Međutim, Poljud nije samo arhitektonski objekt. Gotovo pola stoljeća on je prije svega dom Hajduka i mjesto na kojem su generacije ljudi gledale nogomet, radile, trenirale, slavile i stvarale uspomene.

Zato ideja prema kojoj bi Hajduk mogao dobiti novi stadion negdje drugdje, dok bi se Poljud sačuvao u funkciji nekog drukčijeg javnog stadiona, nije tako jednostavna kako je g. Fabijanić predstavlja. Poljud bez Hajduka može ostati vrijedna građevina i zaštićeno arhitektonsko djelo, ali izgubio bi najveći dio sadržaja koji mu već desetljećima daje život.

Hajduk nije samo jedan od korisnika koji se može preseliti na drugu adresu bez posljedica za postojeći stadion. Klub i stadion razvijali su zajednički identitet od 1979. godine. Kada ljudi u Splitu govore o Poljudu, u najvećem broju slučajeva govore upravo o Hajduku. To ne umanjuje vrijednost Magaševe arhitekture, već joj daje društvenu dimenziju koju također treba uzeti u obzir.

Poljud bez Hajduka možda bi i dalje privlačio arhitekte, studente arhitekture i ljubitelje Magaševa stvaralaštva. Ali stadion ne može živjeti od stručnog divljenja. Njegov život čine ljudi koji na njega dolaze svaki vikend, igrači koji na njemu igraju i klub koji ondje svakodnevno radi.

Stadion mora odgovarati onima koji ga koriste

Tu dolazimo do dijela rasprave u kojem arhitektonska struka ne može imati jedinu riječ. Hajduk na Poljudu igra utakmice, organizira događaje, prima desetke tisuća gledatelja i pokušava poslovati u uvjetima profesionalnog nogometa 21. stoljeća. Ljudi iz kluba i oni koji svakodnevno rade na stadionu najbolje znaju koje su njegove funkcionalne prednosti i nedostaci, baš kao što arhitekti najbolje razumiju njegovu arhitektonsku vrijednost.

Jedno znanje ne bi trebalo poništavati drugo. Problem nastaje kada se ljude koji stadion koriste promatra gotovo kao smetnju očuvanju građevine. Stadion postoji upravo zato da bi se koristio. Mora biti siguran, funkcionalan i financijski održiv te odgovarati potrebama kluba i gledatelja. Ako se sve to može postići temeljitom obnovom uz očuvanje izvornog arhitektonskog identiteta Poljuda, takvo rješenje zaslužuje ozbiljno razmatranje. Ako ne može, onda se i o drugim rješenjima mora moći otvoreno razgovarati.

Gospodin Fabijanić u razgovorima za medije i sam kaže da arhitekti danas često posljednji utječu na programske ambicije investitora te da arhitekt mora pokušati funkcionalno uklopiti ono što investitor traži. Upravo bi se taj princip trebao primijeniti i na Poljud. Ne može se unaprijed zaključiti što Hajduku treba, a onda očekivati da se klub tome prilagodi. Prvo treba jasno utvrditi potrebe kluba, grada i korisnika stadiona, a zatim pronaći najbolje arhitektonsko rješenje koje će maksimalno zaštititi vrijednost postojećeg objekta.

Od Poljuda do Maksimira - isti problem

Zanimljivo je pritom da Poljud nije jedini hrvatski stadion kod kojeg je Fabijanić posljednjih dana ušao u polemiku s ljudima koji stadion prije svega promatraju iz perspektive njegove osnovne funkcije. Bio je jedan od devet članova žirija koji je izabrao pobjedničko rješenje za novi Maksimir, projekt talijanskog studija VG13 Architects. Odluka je na kraju donesena jednoglasno.

Fabijanić je i tu reagirao na način vrlo sličan onome koji sada gledamo u raspravi o Poljudu. Za Jutarnji list kritičare koji su govorili da im se odabrano rješenje ne sviđa nazvao je 'diletantima', a otvoreni koncept branio pitanjem zašto bi Zagreb trebao dobiti 'zatvoreni lonac po uzoru na neke svjetske, odnosno europske stadione'.

Pritom je posebno zanimljivo kako je i unutar samog žirija bilo prijepora oko odnosa arhitektonske ideje i osnovne funkcije stadiona. Dakle, pitanje koje su postavili navijači nije bilo nešto što je palo na pamet samo ljudima koje se može jednostavno proglasiti 'diletantima'. O istom se pitanju raspravljalo i među stručnjacima.

To je važan detalj. Navijača Dinama koji pita hoće li na novom Maksimiru ponovno biti izložen kiši i vjetru zanima nešto sasvim legitimno. Kao što navijača Hajduka legitimno zanima može li obnovljeni Poljud zadovoljiti potrebe njegova kluba za sljedećih nekoliko desetljeća. Arhitekt na ta pitanja može i treba ponuditi stručno rješenje, ali ih ne bi trebao odbacivati zato što dolaze od ljudi koji nemaju diplomu Arhitektonskog fakulteta.

Stručnost ne znači monopol na odluku

Fabijanićeva pozicija u cijeloj priči jest važna, ali nije jedina. On ne vodi Hajduk i Dinamo, ne organizira utakmice, ne upravlja stadionom i ne snosi posljedice poslovnih ograničenja koje Poljud i Maksimir danas imaju. Jednako tako, ljudi iz nogometa nisu kompetentniji od arhitekata kada se govori o zaštiti arhitektonske baštine. Upravo zato budućnost stadiona u Hrvatskoj mora biti rezultat razgovora više struka i interesa, a ne nadmetanja u tome čiji je autoritet veći.

Posebno zato nije korisno neistomišljenike unaprijed svrstavati među ignorante ili ljude koji ne razumiju temu. Među ljudima koji žele ozbiljne promjene sigurno ima onih koji ne razumiju dovoljno njegovu arhitektonsku vrijednost, kao što među zagovornicima potpune zaštite sigurno ima onih koji nedovoljno razumiju potrebe suvremenog nogometnog stadiona. Ni jedni ni drugi zbog toga nemaju pravo drugu stranu izbaciti iz rasprave.

Stadioni u Hrvatskoj u konačnici ne postoje zbog arhitekata, uprava klubova, političara ili konzervatora pojedinačno. Postoje prvenstveno zbog sporta i ljudi koji ih koriste. Arhitektura im daje vrijednost i identitet, ali njihovu svakodnevnu svrhu stvaraju igrači, klubovi i publika. Na Poljudu je ta povezanost posebno snažna jer je gotovo cijela povijest stadiona neraskidivo povezana s Hajdukom.

Deset godina rada u nogometnom klubu ipak nešto znači

Ovdje ću si dopustiti i osobnu opasku. Gotovo cijelo desetljeće radio sam u nogometnom klubu i najveći dio tog vremena upravo na Poljudu. Nisam arhitekt i neću arhitektima objašnjavati statiku, konstrukciju ili vrijednost Magaševa djela. Ali isto tako vrlo dobro znam što znači svakodnevno funkcioniranje jednog nogometnog stadiona.

Znam što zahtijeva organizacija utakmice, što traže mediji, partneri, televizije i gledatelji, kako izgleda rad na stadionu kada nema utakmice i koliko infrastruktura može pomoći ili ograničiti klub koji na njoj mora funkcionirati 365 dana u godini. Znam i koliko se potrebe jednog modernog nogometnog kluba razlikuju od onoga što gledatelj vidi tijekom 90 minuta utakmice.

Zato mi je teško prihvatiti pristup prema kojem bi mišljenje ljudi iz nogometa o funkcionalnosti stadiona bilo manje relevantno samo zato što nisu arhitekti. Kao što ja neću g. Fabijaniću objašnjavati arhitekturu, ne vidim zašto bi arhitekt imao monopol na odgovor o tome kakav stadion treba jednom nogometnom klubu. To su dvije različite vrste stručnosti i upravo zato bi trebale razgovarati, a ne jedna drugoj docirati.

Isto vrijedi za ljude koji desetljećima dolaze na Poljud i Maksimir. Možda ne poznaju arhitektonsku teoriju, ali vrlo dobro poznaju stadion. Znaju kako izgleda dolazak na utakmicu, gdje su problemi, kakvi su prilazi i sadržaji, kako izgleda boravak na tribinama po kiši i buri i što im kao korisnicima nedostaje. Njihovo iskustvo nije zamjena za arhitektonsko znanje, ali nije ni manje vrijedno samo zato što nije akademsko.

Nije problem braniti Poljud, problem je docirati drugima

Nitko Fabijaniću ne može zamjeriti što brani Poljud i Magaševo djelo. Upravo suprotno, dobro je da u raspravi postoji čovjek koji će snažno zastupati arhitektonsku vrijednost stadiona i upozoravati na posljedice nepromišljenih intervencija. Problem nastaje kada obrana struke preraste u stav prema kojemu su oni koji postavljaju drukčija pitanja neznalice kojima treba objasniti što je za njih dobro.

Primjer Maksimira zato nije nevažan. Navijača Dinama koji pita hoće li na novom stadionu biti zaštićen od kiše i vjetra ne možete jednostavno proglasiti 'diletantom'. Možda ne zna projektirati stadion, ali jako dobro zna što očekuje od njega kao čovjek koji će ga koristiti. Jednako tako Hajduk najbolje zna što mu je potrebno da bi na Poljudu mogao funkcionirati kao moderan europski nogometni klub.

Zato bi i Fabijanić morao prihvatiti mogućnost da postoje ljudi koji iznimno cijene Magaševo djelo, a ipak smatraju da sadašnji Poljud ne odgovara svim potrebama Hajduka. To nije nužno arhitektonsko neznanje niti rušilačka energija. Može biti sasvim legitimno mišljenje čovjeka koji desetljećima dolazi na taj stadion, ali i ljudi koji su na njemu proveli godine radeći i vrlo dobro poznaju njegove mogućnosti i ograničenja.

Jednako tako, oni koji bi Poljud najradije srušili preko noći moraju prihvatiti da se ne radi o običnoj betonskoj konstrukciji koju je moguće zamijeniti bez ozbiljne stručne rasprave. Vrijednost Magaševa djela stvarna je i mora imati veliku težinu pri donošenju odluke.

Ali to je upravo smisao rasprave: nitko u nju ne ulazi kao vlasnik konačne istine.

Malo manje dociranja, malo više razgovora

Fabijanić je važan sugovornik, ali nije vlasnik Poljuda niti čovjek koji može sam određivati što je dobro za Hajduk, Split i ljude koji stadion koriste. Njegova stručnost daje mu pravo na snažan glas u raspravi, ali ne i pravo da glasove drugih unaprijed proglasi manje vrijednima.

Zato bi malo manje dociranja, a malo više slušanja ljudi koji na Poljud dolaze, na njemu rade i od njega žive bilo korisnije od poruke da Hajduk jednostavno može otići negdje drugdje.

Poljud treba sačuvati ako ga je moguće sačuvati kao moderan, funkcionalan i održiv dom Hajduka. Njegova arhitektonska vrijednost i potrebe kluba ne moraju biti neprijatelji. Upravo bi posao najboljih stručnjaka trebao biti pronaći način da jedno i drugo prežive.

Jer Poljud bez svoje arhitekture više ne bi bio isti Poljud. Ali Poljud bez Hajduka izgubio bi ono što ga gotovo pola stoljeća čini živim stadionom.

A u cijeloj toj raspravi možda je najvažnije prihvatiti jednu jednostavnu stvar: ni Poljud ni Maksimir nisu napravljeni da bi se njima divilo nekoliko desetaka ljudi iz struke. Napravljeni su da bi ih koristile generacije ljudi. Struka treba pronaći način da im to omogući, a ne objašnjavati im da ne razumiju što im je potrebno.

*Autor teksta je bivši zaposlenik HNK Hajduk.