KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

Oluja jučer, danas i sutra: Strah, zahvalnost i sram

Hrvatski vojnici ulaze u netom oslobođenu Petrinju u Oluji

Hrvatski vojnici ulaze u netom oslobođenu Petrinju u Oluji

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Belošević

Povjesničar Hrvoje Klasić prisjetio se emocija koje su mu nekoliko vrućih kolovoških dana 1995. okupirale misli: straha, zahvalnosti i srama. Oluja je bila legitimna oslobodilačka akcija u kojoj su hrvatske oružane snage izvojevale veliku pobjedu. Ta činjenica nije sporna. Kao što sporni nisu ni zločini koji su se tijekom i nakon akcije dogodili, piše Klasić za tportal

Jučer

U zoru 4. kolovoza 1995., probudili su me poznati, ali pomalo zaboravljeni zvuci. Grmljavina teške artiljerije, a zatim i sirena kojom se upozoravalo na tzv. opću opasnost. Bio je to početak kraja jednog razdoblja u životu većine građana Republike Hrvatske. Započela je vojno-redarstvena akcija Oluja kojom je napokon završen rat. I danas, 20 godina kasnije, u živom su mi sjećanju emocije koje su mi tih nekoliko vrućih kolovoških dana okupirale misli.

Strah. Tijekom cijelog rata nisam osjećao strah. Naslušao sam se zvuka granata koje padaju po mome gradu (od kojih je jedna završila i u meni susjednom stanu), naslušao sam se vijesti o poginulim prijateljima i sugrađanima, nagledao se porušenih i oštećenih zgrada. Policijski sat, vreće pijeska na prozorima, zamračenja, sirene za uzbunu, rođendanske proslave po skloništima postali su sastavni dio naših života. S 18 godina obukao sam uniformu, uzeo oružje u ruke. Ni tada se nisam bojao. Kada je rat počeo ,nitko nije mogao predvidjeti koliko će trajati. Vremenom se o tome prestalo i pričati. Prihvatili smo stanje (n)i rata (n)i mira kao realnost. Zvuk sirene u pet sati ujutro tog 4. kolovoza sve je promijenio. Odjedanput me obuzeo strah. Iskonski, ljudski strah za vlastiti život. Znao sam da je kraj rata blizu i da bi stvarno bio peh da nakon silnih granata sada na samom kraju jedna padne baš tamo gdje ne treba.

Zahvalnost. Da, bio sam i još uvijek jesam zahvalan svima koji su svojim hrabrim i časnim sudjelovanjem u toj oslobodilačkoj akciji zaslužni što je u Hrvatskoj zavladao dugo očekivani mir. Posebno onima koji su naš mir platili svojim životom.

Sram
. Nekoliko dana nakon Oluje s prijateljem sam ušao u Petrinju, njegov rodni grad. Bio je to grad duhova. Puste ulice, napuštene kuće, grad u ruševinama. U ulici u kojoj je prijatelj prije rata živio zatekli smo nekoliko ljudi kako ulaze i izlaze iz okolnih kuća. Svatko je nosio i unosio ponešto. Mašinu za pranje rublja, frižider, štednjak, kauč… Gledajući taj prizor, bilo me sram. Uskoro su krenule i priče o odvoženju stoke s napuštenih srpskih imanja, u čemu su navodno prednjačili neki poznati (hrvatski) trgovci mesom. Navodno u suradnji s nekim poznatim (hrvatskim) političarima. Neposredno nakon Oluje vijesti o sudbini 'poraženih' bile su vrlo šture. Umjesto empatije s ljudima koji napuštaju svoju djedovinu, u javnosti je prevladao osjećaj olakšanja. Riješili smo se neprijatelja koji je dobio ono što je zaslužio. Tih dana znali smo za izbjeglički konvoj. Ne i za ono što je ostalo iza konvoja. Kako su prolazili dani, mjeseci, istina je bila sve sramotnija. Stotine ubijenih staraca, tisuće zapaljenih kuća. Sramota je to što se dogodilo, ali i činjenica da se navedena (ne)djela (još uvijek) ignoriraju pa čak i negiraju. Da, egzodus Srba bio je planiran i organiziran. I u Kninu i u Beogradu. Ali jesu li hrvatske vlasti učinile sve što su mogle da se egzodus zaustavi? Jesu li pozivi na ostanak bili iskreni, a sigurnost onima koji ostanu uistinu zajamčena? Nažalost, ono što je uslijedilo u Gruborima, Varivodama, Gošiću, Plavnom, Ivoševcima… sugerira i određene odgovore. Kod svakog normalnog čovjeka sugerira u najmanju ruku sram.

Danas i sutra…

Naposljetku, što jest, a što bi mogla biti Oluja? I 'nama' i 'njima'. Prije svega podsjetnik na nekoliko činjenica. Oluja je samo jedna od posljedica sulude i pogubne politike Slobodana Miloševića koji je krajem 1980-ih pokrenuo spiralu događaja koji su vodili u stanje, hobsovski rečeno, 'bellum omnium contra omnes'. Politike koja je (ne prvi put) hrvatske Srbe pokušala uvjeriti da se njihovi interesi brane u Beogradu, a ne Zagrebu. Istovremeno (i ne prvi put) Oluja, i sve što se događalo nakon nje, trebala bi biti lekcija hrvatskim političkim elitama da je Hrvatska domovina hrvatskim Srbima jednako kao i svim ostalim njezinim građanima. Oluja je danas točka prijepora između Hrvatske i Srbije, između Hrvata i Srba. Ona je primjer ostrašćenog i politikantskog, a ne objektivnog i racionalnog suočavanja s prošlošću. Srpska strana cijeli rat na području Hrvatske gleda isključivo kroz Oluju i njezine posljedice. Dogodio se egzodus srpskog naroda, stradali su srpski civili, srpske kuće su spaljivane, a Knin je doživio (prekomjerno) granatiranje. Po svemu ovome rat kao da je počeo i završio u kolovozu 1995. Ali nije. Tijekom 1991. masovno su ubijani i protjerivani Hrvati, hrvatske kuće su gorile, hrvatski gradovi (prekomjerno) su granatirani. O tim događajima u Beogradu se rijetko priča. Za te žrtve se ne drže parastosi. A i slavonski, krajinski i dalmatinski Srbi kao da su zaboravili na sudbinu svojih hrvatskih susjeda. Nažalost s Olujom, posebno nekim njezinim aspektima, ni hrvatsko društvo ne suočava se na ispravan način. Oluja je bila legitimna oslobodilačka akcija u kojoj su hrvatske oružane snage izvojevale veliku pobjedu. Ta činjenica nije sporna. Kao što sporni nisu ni zločini koji su se tijekom i nakon akcije dogodili. Ignoriranjem i negiranjem zločina ne štiti se dignitet akcije niti njezinih sudionika. Naprotiv, takvim pristupom kompromitiraju se svi oni koji sa zločinima nisu imali nikakve veze, a štite oni s kojima bi se svako civilizirano društvo moralo obračunati.

Ne trebamo se zavaravati da će brojni prijepori vezani uz Oluju nestati preko noći. Neće ih ukloniti ni najbolja znanstvena istraživanja, ni (međunarodne) sudske presude. Oko puno toga se ne moramo slagati, ali ono oko čega bi morali uspostaviti konsenzus je odnos prema žrtvama i zločincima. Upravo spremnost društava da žrtve i zločince prestanu gledati iz perspektive 'naši' i 'njihovi' označit će istinski početak suočavanju kako sa zajedničkom prošlošću tako i zajedničkom budućnošću.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!