'Sa'će da vidiš kako smo s*ebali Kobre', ponosno mi pokazuje snimku iz mobitela kršni delija u pedesetima, umirovljeni pripadnik Cigana, originalne navijačke skupine Crvene zvezde. Svjedok je osvajanja legendarne europske titule iz 1991. u Bariju i ljubav prema Zvezdi nije mu ugasla, ali uglavnom je prati na košarkaškim utakmicama – 'fudbal su preuzeli ćaciji', razočarano će dobaciti.

Elem, u videu vidim skupinu osoba u civilu kako utrčavaju u automobil bez registracijskih oznaka koji se zaustavlja nasred ulice i, uz nagli zvuk motora, daju petama vjetra. Naši domaćini uvjeravaju nas da gledam trenutak u kojem su pripadnici specijalne jedinice vojne policije uhvaćeni u pripremi za potencijalnu intervenciju na beogradskim ulicama koju je Aleksandar Vučić planirao u slučaju da rezultat na parlamentarnim izborima bude malo izjednačeniji nego što je na koncu bio. Uslijedila je dojava u štab, pa onda taktičko povlačenje navodnih pripadnika postrojbe za koju je Vučić svojedobno prijetio studentima da ih može 'razbucati za par sekundi'.

Provedete li poslijepodne u ugostiteljskom objektu koji figurira kao neformalna ćelija roditeljske frakcije studentskog pokreta, smještenom u blizini Odeona, kičastog kvazi-West End teatra u vlasništvu Željka Mitrovića, 'srpskog Elona Muska' i vrhovnog meštra prljavih medijskih poslova za smijenjenu vlast, naslušat ćete se ovakvih i još puno luđih anegdota, od kojih većina ipak nije za javnost. U kafani sjede medijski profesionalci i ljudi iz nekretninskog biznisa, ruku pod ruku s ekipom koja kao da je ispala iz filma 'Kad porastem biću kengur', no na nešto višem stupnju slackerske evolucije, dogovarajući za vikend kuhanje juhe od fazana i pečenje prasića na vikendici.

Atmosfera montipajtonovskog teatra apsurda, koji ovdje često nadahnjuje i hrvatske filmaše, amplificira se svakom novom rundom šljivovice iz Mrčajevaca i porcijom spektakularnih ćevapa, pa se na trenutak osjećate kao da ste u sjedištu IRA-e,a drugog trena pomislite da ste u vrtiću za podjetinjile revolucionare čiji se san o slobodnoj Srbiji ostvario s tridesetak godina zakašnjenja.

Jedan k'o nijedan u Srbiji više ne važi

Negdje u međuprostoru onoga što se zbilja događa ili se dogodilo s jedne te onoga što se moglo ili još uvijek može dogoditi s druge strane leluja i naš dojam postizborne Srbije nakon tri dana provedena u njezinom glavnom gradu. Dok analiziramo scene upada u Informer, medijsku trovačnicu kakve nema ni na cijelom medijskom nebu Trumpove Amerike, naši sugovornici ispod glasa komentiraju da je osvetu Draganu J. Vučićeviću, po njima najvećem medijskom zlotvoru odlazećeg režima, trebalo odraditi malo žešće, ali i pametnije, daleko od oka kamere.

S druge strane, prepričavajući uspomene s izbornog dana, jedan od njih prenosi moralnu dilemu svog sina, predstavnika Studentske liste u biračkom odboru. Primijetio je dotični mladac da je 'neki ćaci' ubacio dva listića u biračku kutiju, pa zvao oca za savjet što činiti – poništavati izbore na tom biračkom mjestu ili se praviti nevješt, kako se izborna procedura ne bi zaštopala. Otac mu je savjetovao da tu odluku podijeli sa svojim vršnjacima, a oni su jednoglasno zaključili da neće tolerirati ni najmanju krađu, pa su izbori na tom biračkom mjestu na kraju poništeni i bit će ponovljeni. Ona stara 'jedan k'o nijedan' u Srbiji više ne vrijedi.

Mit o neukaljanoj deci i nestanak Ćacilenda

'Ne j*bu deca, bre. Mi bi neke stvari pustili, ali deca su poštena do jaja, brate', zaključuje, još jednom perpetuirajući mit o neukaljanosti jezgre studentskog pokreta što smo ga se naslušali u Beogradu. Slično kao i u Novom Sadu, gdje smo također proveli tri dana, no uz tipični saftni swag metropole u odnosu na laloški inat, priče o mističnim, nepotkupljivim plenumskim strukturama koje su pincetom probrale kandidate na izbornoj listi smjenjuju se s ponosnim isticanjem koliko je vremena, entuzijazma, benzina i drugog repromaterijala starija ekipa uložila u borbu protiv umornog i potrošenog režima kojemu je pad bio suđen.

Kao da smo, u najmanjem ruku, u Washingtonu krajem osamdesetih, a da pored nas sjede članovi grupe Fugazi i prateći do-it-yourself fanzinaši. I jedan Grobar koji radi na Marakani.

Oni već danima nakon izbora prebojavaju gnjusne grafite mržnje kojima je Beograd premrežen uzduž i poprijeko, uklanjaju kosture iz faze raspadanja režima, a s posebnim uživanjem komentiraju čišćenje rak-rane centra grada, Pionirskog parka, mjesta koje je Vučićevo društvo pretvorilo u ruglo i okupljalište zabludjelog polusvijeta po imenu Ćacilend.

'Kad bi ti znao koliko je to smrdelo, brate', kaže jedan od prvoboraca koji je dan nakon izbora s metlom i vrećom za smeće ušao u režimsko zmajevo gnijezdo. Ono je tijekom godinu dana služilo kao živi štit velikog vođe, strateški locirano između predsjedništva i parlamenta. Svi su oni doživjeli Ćacilend kao gaženje po najljepšim uspomenama iz djetinjstva, otprilike kao kad se suočite s činjenicom da je pod pritiskom vlasti pokleknuo praktički svaki heroj njihova dječjeg svijeta, od brojnih Zvezdinih zvijezda do najtužnijeg primjerka ćacija – Branka Kockice.

Ruski Sankt Peterburg na Dunavu i bojkotirani 'ćaci sajmovi'

No entuzijazam i emocija su jedno, a stvarnost drugo. Čak i u multipolarnoj stvarnosti 'ekonomskog tigra', kako je Vučić volio zvati Srbiju, svaka revolucija košta. Kad kod dobro obaviještenih insajdera pokušate pronjuškati tko je financirao i logistički povezao pokret koji u svjetskim medijima pobire lovorike nenasilnog rušenja režima bliskog najvećim svjetskim silama, čut ćete različite verzije, ovisno o tome s kime razgovarate. Spominju se međunarodni lobisti, strateški savjetnici, IT dijaspora, ali i multimilijarderi koji su svoju imovinu stekli prije Vučićeve ere, sve do sumnjivih tajkuna kojima je bivša vlast svojedobno osujetila planove. Ponegdje čak i – Rusi.

Rusi u Beogradu 2026. posebna su priča. Njihovu brojku teško je odrediti (svi uglavnom kažu da ih ima k'o Rusa), pa se zadržimo na procjeni od više desetaka tisuća, uglavnom visokoobrazovanih, dobro situiranih poslovnih ljudi i njihovih obitelji. Oni su beogradski životni horizont proširili u više smjerova – zbog naglog upliva kapitala koji uglavnom ulažu u nekretnine njihove cijene drastično su skočile, u centru grada nadmašujući one zagrebačke i za po više tisuća eura po kvadratu.

S druge strane, ugostiteljski i kulturni život je pod utjecajem njihovog kapitala eksplodirao u pozitivnom smislu, od kioska s pelmenijima i pirogama, koji polako istiskuju pekare i drugi balkanski street food, preko restorana s Michelinovim preporukama koji crpe namirnice s kultnih beogradskih tržnica, do koncertne scene čija ponuda polako sustiže zagrebačku.

Uvjerili smo se u to u srijedu navečer, na jednom od razloga našeg dolaska – sjajnom koncertu najvrelije rock atrakcije u ovom trenutku, irskih Fontaines D.C., održanom u Hangaru Luke Beograd. Ona je od jedne od najvećih riječnih luka na Dunavu pretvorena u igralište za ruske hipstere, s gastropubovima i ruin barovima koji nude moderni street food po cijenama prilagođenima ruskom džepu.

Nasuprot tome, kultni Beogradski sajam knjiga, za koji su nam svi ovdje savjetovali da ga preskočimo, podrugljivo ga zovući 'ćaci sajam', pao je kao druga žrtva bojkota kulturnih institucija jer su se vodeći izdavači suprotstavili režimu. Prva je prošlog mjeseca bio filmski festival FEST, još jedan događaj koji je vlast premijerom 'Zlatnog reza 42' redatelja Lordana Zafranovića pokušala zloupotrijebiti u političke svrhe.

Kushnerove ptičje rezervacije i vlaga savskog Dubaija

Tri dana u dvomilijunskom gradu nikako ne mogu pokriti sve izazove koje on nudi, pa smo se jednog prijepodneva, dok SNS još uvijek tehnički vlada, odlučili prošetati između najrecentnijih i najrazvikanijih kostura iz Vučićeva ormara. Krenuli smo od famozne zgrade Generalštaba bivše JNA, danas Vojske Srbije, ruiniranog rugla na jednom od najprometnijih križanja u centru grada, čije ulubljene betonske strukture sve više popuštaju pod zubom vremena (i nevremena) te je pitanje kad će se urušiti.

Ovo lukrativno nekretninsko igralište Vučić je planirao istrgovati s Jaredom Kushnerom, zetom Donalda Trumpa, no na koncu se posao ispostavio kao prekompliciran. U tome možda i leži ključ poraza na izborima – Vučić se Amerikancima nije uspio dovoljno umiliti (sjećate se onog poniženja na donatorskoj večeri na Floridi), a Edi Rama i albanski lobi odradili su bolju trgovinu s Trumpovim ljudima, pa će Kushnerove milijarde ipak odlepršati put albanskih otočnih rezervata rijetkih ptica. Možda se baš zato, kao podsjetnik na 'najskuplju srpsku reč', podno ruine Generalštaba sarkastično diči grafit 'Kad se vojska na Kosovo vrati'.

Potom smo električnim autobusom (sav javni prijevoz u Beogradu je besplatan) produžili iz prve se ruke uvjeriti u nadrealni prizor Beograda na vodi, tog savskog Dubaija za siromašne za koji je vladajuća kamarila imala dvostruki plan. Lojalnim SNS-ovim tajkunima trebalo je omogućiti način za legalizirano pranje novca na veliko građevinskim investicijama, a šeicima koji svoj beskrajni kapital prosipaju diljem svijeta pokazati što se sve – dakako, njihovim novcem – može učiniti ako se drže krilatice dream big.

Rezultati su, kažu ljudi iz nekretninske branše, dvojaki, ovisno o izvođaču radova: dok je dio zgrada barem donekle izveden po pravilima struke, u većini njih doslovno rukom možete napipati vlagu na zidu, a pojedine garaže plivaju u potocima vode.

Ipak, cijeli kompleks, koji uključuje stotine zgrada izvedenih umjetnom estetikom hladne zaljevske arhitekture i gargantuovski trgovački centar nasred kojega se prodaju milijunski stanovi, dok ispod njega radnici iz Uzbekistana vrijedno kose umjetnu travu i potkresavaju umjetno drveće, ostavlja dojam bahatog razmetanja režima koji je ubio duh vlastitog glavnog grada, ali – ne lažimo se – i sam režim.

Pogotovo kad nakon svega, kroz porušenu i iscijeđenu Savamalu, izađete na plato Savskog trga ispred nekadašnjeg željezničkog kolodvora i ugledate spomenik stožernom srpskom vladaru Stefanu Nemanji, čija se robusna figura u viziji ruskog skulptora Aleksandra Julijanoviča Rukavišnjikova izliježe iz gigantskog razbijenog šljema koji u beogradskom folkloru posprdno zovu napuklim jajetom majke Srbije. Skoplje 2014., onaj suludi mitomanski projekt makedonskih vlasti, u usporedbi sa svim ovim izgleda kao dječja igračka, a Srbiju u ormaru tek čeka kostur s kojim ni još uvijek neformirana vlast ne zna što će točno po imenu – EXPO.

'Gde je sad moj Beograd?'

I na kraju – kako bi se zapitao glumac, redatelj i istaknuti disident režima na odlasku Nikola Kojo, čijoj smo glazbeno-glumačkoj predstavi u četvrtak navečer svjedočili u nekadašnjem Domu sindikata: 'Gde je sad moj Beograd?' Gdje je između svih ovih koordinata, Dubaija za siromašne, Sankt Peterburga za bjegunce od Putinove soldateske i djevojaka iz jugoistočne Azije koje peku pljeskavice u objektu što nosi ime Halo Leskovac? I kamo je krenuo?

Stariji će ga možda još pronaći u kafanama Čubure, jedne od rijetkih oaza u kojoj ćete pronaći zgažene opuške, hračke na kaldrmi i razbacano smeće koje novi gospodari grada nikako ne vole gledati. Mlađi će ga tražiti iza zastakljenih fasada kraft barova, izloga distrikta prvog trgovačkog centra u povijesti Beograda - Čumićevog sokačeta, a najčešće pronaći u taksiju koji će pozvati preko ruske aplikacije što je Ukrajinci tu i tamo zblesaju pogotkom u podatkovni centar.

Studenti će ga, vjeruju u to, pronaći na svojim oslobođenim fakultetima, čiji će profesori sad imati malo drukčijeg posla – napisati zakone koji će, nadaju se svi, pročistiti ovu državu od godina i godina sistematskog uništavanja prekrivenog paravanom parole 'i Srbija i svijet', u prijevodu na praktični jezik – ni domaće ni strane pare nisu nam mrske. Njihovi će ih roditelji tražiti u onom dubokom podzemlju revolucionarne ćelije s početka priče, uz šljivu i ćevape, uvjeravajući nas i sebe da su ih odgojili na ispravan način i da je to, nakon dvije godine gutanja suzavaca i bježanja od zvučnih topova, konačno dalo rezultate.

A mi ćemo taj moj Beograd, barem na kraju ove trodnevne ekskurzije, pronaći u stanu na sedmom katu stambene zgrade na jednom od beogradskih brda, kod prijatelja, vrijednih i poštenih gubitnika tranzicije koji će nam u 1 ujutro podgrijati pileću čorbicu, a ujutro ustati kako bi svoj kruh zaradili kao magacioneri u hrvatskoj tvrtki za autodijelove. I za kraj još jednom razmisliti o još jednoj kozeriji Nikole Koje, u kojoj stihom povezuje kultne srpske serije: 'Svi smo želeli bolji život i da budemo srećni ljudi, postali smo zaboravljeni, ali vidim – nismo otpisani.' A ova Srbija i ovaj ludi grad nakon četrnaest godina Aleksandra Vučića definitivno nisu otpisani. Zaslužili su – bolji život.