U Srbiji broj liste na glasačkom listiću nije samo tehnički podatak, sitni inventar izbornog procesa koji se pamti taman toliko dugo koliko biraču treba da pronađe kvadratić što ga želi zaokružiti. Ovu je praksu, kao i toliko toga u toj zemlji, patentirao – Aleksandar Vučić. On je godinama gurao vlastito ime kao prefiks imena liste, zloupotrebljavajući činjenicu da mu ime počinje slovom A, što ga je guralo na vrh glasačkog listića i olakšavalo zaokruživanje, posebno manje politički pismenim biračima.

Ovaj su zahvat kasnije nevješto kopirali mnogi u Srbiji i regiji – sjećate se legendarne liste 'Bandić Milan 365' – pa je čak i sam Vučić odglumio popuštanje izbornih pravila na način da se liste više ne nižu abecedno, već se proglašavaju redom kojim se predaju potpisi. Očekivano, i tu je Vučić bio prvi, njegov izgledni koalicijski partner Dačić drugi, a treća je potpise predala – Studentska lista.

Čim je Studentskoj listi pripao broj tri, krenula je proizvodnja značenja – od treće sreće, preko košarkaške trice, do tri prsta, simbola srpskog patriotizma koji se u susjedstvu, pa tako i u Hrvatskoj, i dalje čita u nacionalističkom ključu devedesetih. I, svakako najzaraznije od svega, 'Tri poljupca hoću ja', pjesma koja je u nekoliko dana postala neslužbeni soundtrack studentske kampanje.

Njome su u Subotici dočekani studenti koji biciklima obilaze Srbiju, a kada je nositelju Studentske liste Iliji Srdanoviću vraćen prethodno ugašeni profil na Instagramu, nadovezao se pomalo nespretnim komentarom 'tri mreže ponovo imam ja'. U beogradskoj Knez Mihailovoj studenti su je pustili s razglasa nakon napetosti s pristalicama SNS-a, a potom zaigrali užičko kolo, podižući tri prsta u zrak umjesto dosadašnjeg simbola studentskog prosvjeda – stisnute šake. Trojka je, ukratko, prestala biti broj i postala predizborni refren studentske pobune.

Trač pretpovijest pjesme

'Tri poljupca za sreću', kako se službeno zove, naravno, nikad nije bila politička pjesma, no u njezinoj pozadini leži kontekst kojeg studentski pokret vjerojatno nije svjestan, a u temeljnoj je koliziji s optimizmom balkanske popkulturne energije kakva danas struji studentskim pokretom. Uoči raspada Jugoslavije, krajem 1980-ih godina, naslovnice tabloida vrištale su tračevima o pozadini game of thronesa za šefa srpskih komunista koji se u to vrijeme vodio između tvrđe, nacionalističke struje Slobodana Miloševića i liberalnije frakcije koju je vodio Ivan Stambolić.

Kao sredstvo u toj igri, prema kasnijim svjedočanstvima udbaša koji su lifrali te informacije, pojavila se Snežana Savić, tada vrckava folk pjevačica na čijem su se debi albumu u izdanju zagrebačkog Jugotona našla i 'Tri poljupca'. Stambolić je navodno Snežanu Savić kanio smjestiti Miloševiću kao ljubavnicu kako bi mu podmetnuo klip u tadašnjoj borbi za šefa Partije, a Milošević je udarac uzvratio tvrdnjama da je Savić od ranije imala tajnu vezu sa Stambolićem. Tabloidima su kružili tračevi o bizarnom ljubavnom trokutu, ali i tajnom vikendu u Smederevu koji su pjevačica i kasniji gospodar ratova na Balkanu proveli bez znanja Slobine životne ljubavi Mire Marković.

Snežana Savić, koja će kasnije postati glumačka i pjevačka ikona Miloševićeve ere, imala je drukčiju verziju priče – tvrdila je da je i Miloševića i Stambolića upoznala na partijskom skupu u Dobanovcima, na kojem je zabavljala srpske komuniste u osvit 'jogurt revolucije', te inzistirala na tome da nije imala nikakvu vezu ni s jednim od njih dvojice.

Bilo kako bilo, studenti su u stilu Bajaginog 'vidi šta sam ti uradio od pesme mama' oteli pjesmu, okrenuli je, promijenili je i cijelu priču oko Snežane Savić, Miloševića i Stambolića učinili tek efemernom trač partijom. No ona je – to valjda znaju i studenti – završila na izrazito morbidan način: ubojstvom Ivana Stambolića, za koje su pripadnici državnog sigurnosnog aparata predvođeni Legijom pravomoćno osuđeni, a u presudi se Milošević navodi kao nalogodavac.

Što Srbima, a što Hrvatima znači broj tri?

Sama pjesma, lišena ovog konteksta, ima neobičan postjugoslavenski život. Verzija producenta umjetničkog imena SevdahBABY, koju danas studenti vrte na skupovima ravnopravno uz original, pojavila se 2009. godine, kada su remiksi i ironična reciklaža jugoslavenske popularne kulture postajali vlastiti žanr. SevdahBABY je takav postupak svojedobno opisivao sasvim pragmatično: stare, svima poznate pjesme bile su najbrži način da publici predstavi novi zvuk.

Petnaestak godina poslije događa se gotovo ista stvar, samo u politici. Studentska kampanja uzima koncept koji javnost već od ranije emocionalno učitava te mu daje novo značenje, za koje ne treba objašnjavati stihove – svi već znaju kada viknuti 'tri'. No za nekoga iz Hrvatske upravo na tom mjestu počinje učitavanje drugog, nimalo bezazlenog značenja.

Tri podignuta prsta u hrvatskom kolektivnom pamćenju pripadaju ratnoj ikonografiji devedesetih. To je slika koja se vezuje uz srpski nacionalizam, rat i pobjedničku gestikulaciju zloglasnih paravojnih formacija. Zbog toga hrvatsko oko u tri prsta vidi poruku koja se u srpskoj javnosti već desetljećima čita i kroz niz drugih registara, a kojoj studenti sada pokušavaju dodati još jedan.

Za Srbe su tri prsta – slavlje i pobuna

U Srbiji je put tog simbola bio drukčiji. Istina je da su tri prsta snažno povezana sa srpskim nacionalnim identitetom i političkom mobilizacijom devedesetih. No u tom kontekstu prvi prizor koji će pasti na pamet tadašnjoj mladeži iz susjedstva su ikonička tri prsta tadašnjeg vođe oporbe Vuka Draškovića, podignuta 9. ožujka 1991. na masovnim demonstracijama na beogradskom Trgu republike – prvom oporbenom 'događanju naroda' koje je obećavalo srušiti Miloševića, ali i prvom javnom okupljanju na kojem je Milošević krvavo demonstrirao kontrolu nad vojskom i policijom.

U Srbiji će tri prsta s vremenom postati i rutinska ikonografija sportskog slavlja. Pokazivat će ih košarkaši, odbojkaši, vaterpolisti i tenisači na dočecima nakon medalja, na tribinama i na fotografijama velikih pobjeda. U srpskoj kolektivnoj svijesti, zahvaljujući sportašima, tri prsta će simbolizirati otpor malog naroda zgnječenog pod zapadnim sankcijama i NATO-ovim bombama, naroda koji kroz sportske pobjede svijetu pokazuje zube i sveti se za ono što smatra kolektivnom nepravdom.

Kako objasniti to susjedima?

I upravo je zato viralna trojka Studentske liste zanimljivija od običnog marketinškog gega. Ona je u nekoliko dana uspjela nadići dosad poznata značenja. Studentima s podignuta tri prsta ne pada na pamet učitavati tračeve o ljubavnim trokutima srpskih komunista i gospodara rata, niti prizore koji će nekome u Hrvatskoj ili Bosni prizivati devedesete. Asocijacije kojima se oni igraju su košarkaška trica, sreća, poljubac i pobjeda, a pjesma tu igra ključnu ulogu, premještajući broj tri iz semantičkog područja nacionalne (i nacionalističke) simbolike u područje humora i slavlja kojemu se nadaju nakon rušenja Vučića.

Ipak, bilo bi prejednostavno da je sve tako banalno kao interpretacija pjesme Snežane Savić preko SevdahBABYja. Da bi novo značenje u popkulturnom spremniku prebrisalo staro, iza njega mora stajati i nova priča. Studenti je izmišljaju, ali zasad isključivo za lokalni, srpski kontekst, u kojemu je broj tri simbol 'treće republike', one koja će poništiti i Srbiju Slobodana Miloševića i Srbiju Aleksandra Vučića, dvije Srbije nikad istrijebljene 'duboke države' privilegiranih lopova i državno sponzorirane korupcije koji su prelili čašu onim ubitačnim padom nadstrešnice u Novom Sadu.

Sa susjedima, onima koje tri prsta živciraju upravo na simboličkoj razini, to će ipak ići malo teže. Ako studenti pobijede, regiju će daleko više od suočavanja s 'dubokom državom' zanimati suočavanje s dubokim zlodjelima iz prošlosti. Studenti zasad inzistiraju na tome da će se prvo obračunati s unutrašnjim duhovima Srbije – ta revolucija će, kažu, biti na televiziji – a tek kad očiste kukolj i Srbiju promijene iznutra, moći će graditi novu sliku zemlje prema van.

I crkva, i kafana, i TikTok, i glasački listić

Otuda činjenica da ista trojka može pripadati Snežani Savić, SevdahBABYju, košarkašima, ratnim zločincima, pravoslavnim svećenicima, kafani, TikToku i glasačkom listiću spada u definiciju pojma 'srpska posla'. Nije nužno da svaki student koji zapjeva 'Tri poljupca' misli na tri prsta, kao što nije nužno ni da svaki Srbin nacionalist koji pokaže tri prsta misli na rat. Ali sva ta značenja postoje u istom kulturnom spremniku i povremeno se međusobno aktiviraju.

Baš zato posebno je zanimljivo pratiti kampanju i politički uspon studentskog pokreta iz Hrvatske. Ovdje je trojka, kada poprimi oblik podignutih prstiju, još uvijek fotografija uglavnom zamrznuta u, rekao bi Dobrica Ćosić, vremenu zla. U Srbiji se preko te fotografije naslagalo još mnogo drugih: sportaši na pobjedničkom postolju, navijači na ulicama, popkulturne šale, internetski memeovi, pa na koncu i stvarni, živi studenti, u čiju energiju i dobre namjere veliki broj normalnih ljudi bespogovorno vjeruje.

U tome možda i jest najzanimljiviji dio priče o broju koji je Studentska lista dobila slučajem. Političke kampanje na silu pokušavaju izmisliti simbol iza kojeg će ljudi stati. Studentima je u krilo sletio simbol koji je već prepun značenja i nije ga potrebno nikome tumačiti. Dovoljno je pustiti pjesmu.