Aleksandru Vučiću osobito je važno naglasiti jednu stvar: on ne skraćuje mandat. Rekao je to u svibnju, kada je prvi put najavio podnošenje ostavke, a ponovio u nedjelju navečer, kada je to i formalno učinio. 'Podnosim ostavku jer tako piše u Ustavu. Neću nikoga obmanjivati kao što je to činio Boris Tadić', rekao je u posljednjem činu aktualnog mandata koji je, tvrdi, prekinuo da bi izborna utakmica bila ravnopravna, a on se mogao natjecati za premijera.

Strogo pravnički gledano – a to bi valjda trebao znati, ipak je završio pravo – Vučić je u pravu. U nedjelju nije izveo akrobaciju koju je Tadić izveo 5. travnja 2012. godine, 'skrativši mandat' da bi se prijevremeni predsjednički izbori održali s parlamentarnima, pokrajinskima i lokalnima.

Trebao je to biti manevar kojim će Tadić svoju popularnost pretočiti u još jedan predsjednički mandat i pomoći Demokratskoj stranci, a završio je upravo suprotnim ishodom – porazom od Tomislava Nikolića, čime je tapecirao put Vučićevoj eri.

SNS je nekoliko mjeseci poslije preuzeo vladu, a Vučić postao prvi potpredsjednik i ministar obrane. Dvije godine kasnije bio je premijer, a 2017. predsjednik. Četrnaest godina nakon Tadićeve hazarderske političke oklade, koja mu je eksplodirala u rukama, Vučić napušta predsjedničku funkciju da bi ponovno pokušao postati premijer.

Povijest se rijetko ponavlja, ali često ima vrlo razvijen smisao za ironiju.

Nije važna fotelja, važan je čovjek

U toj selidbi između funkcija teško je ignorirati ruski uzor, mada bi bilo pogrešno izjednačiti političke sustave Srbije i Rusije. Vladimir Putin 1999. godine postao je premijer, 2000. predsjednik, 2008. ponovno premijer, a 2012. opet predsjednik. Tri prijelaza između dvije fotelje imaju jednu konstantu: mjesto s kojeg se u danom trenutku upravlja državom jest mjesto na kojem sjedi Putin.

Kad su i te akrobacije postale nepotrebne, ustavnim promjenama 2020. resetiran je broj njegovih dotadašnjih mandata, čime mu je otvorena mogućnost da ostane predsjednik do 2036. godine.

Vučićeva putanja ima sličnu političku logiku, iako ne iste razmjere ni institucionalni kontekst. Funkcije su se mijenjale, premijeri dolazili i odlazili, vlade rekonstruirale, ministri smjenjivali, izbori raspisivali prije vremena, ali pitanje tko je središte političkog sustava gotovo se nikad nije postavljalo.

Kada je bio premijer, bio je najmoćniji čovjek Srbije. Kada je postao predsjednik, u parlamentarnoj republici, u kojoj predsjednik nema izvršne ovlasti premijera, ostao je najmoćniji čovjek Srbije.

OESS-ovi promatrači nakon parlamentarnih izbora 2023. godine opisali su taj fenomen birokratski hladnim rječnikom: obilježili su ih 'odlučujuća uključenost predsjednika', sistemska prednost vladajuće stranke, pristranost medija, pritisci na zaposlene u javnom sektoru i zloupotreba javnih resursa.

Drugim riječima, institucije su postojale. Ali kamera je uvijek bila okrenuta prema jednom čovjeku.

Četrnaest godina pretvaranja stranke u državu

Istini za volju, Vučić 2012. godine nije došao na vlast kao autokrat. Došao je poslije izbora u zemlji koja je nakon Miloševićeva pada izgradila demokraciju punu ozbiljnih mana: sa slabim institucijama, partijskim zapošljavanjem, korupcijom, tabloidizacijom, političkim utjecajem na medije i navikom vlasti da tretira državu kao prošireni stranački ured.

Vučićeva politička inovacija bila je u tome što je postojeće slabosti sustava povezao i centralizirao do razine na kojoj više nisu bile samo kvarovi demokracije nego način na koji sustav funkcionira.

Rezultat je mjerljiv. V-Dem svrstava Srbiju među izborne autokracije, Freedom House godinama bilježi eroziju političkih prava i građanskih sloboda, a OESS iz izbornog ciklusa u izborni ciklus upozorava na neravnopravan položaj političkih aktera, dominaciju vlasti u medijima i brisanje granice između države i vladajuće stranke.

To je vjerojatno važniji dio Vučićeve političke ostavštine od svih ministara, vlada i izbornih rezultata. Nije morao ukinuti izbore, parlament, opoziciju ni televizijske dnevnike. Sve je ostalo na svojim adresama, samo je politička težina tih institucija sve više popuštala pred težinom jednog čovjeka.

Srbija je tako dobila sustav u kojem se izbori redovito održavaju, ali vlast na njih izlazi s golemom institucionalnom i medijskom prednošću. Postoji parlament, ali ključne političke odluke objavljuju se na Vučićevim presicama. Postoji vlada, ali predsjednik narodu tumači cijene, plaće, mirovine, ceste, bolnice, naoružanje, investicije i urbanizam.

Predsjednik je tako i premijer i ministar gospodarstva i glavni epidemiolog i građevinski nadzornik, a povremeno, kada pred kamerama nazove lokalnog dužnosnika i riješi građaninu problem, i predsjednik mjesne zajednice.

Jedna priča kod kuće, druga vani

Takav multiplatformski pristup omogućio mu je da isti politički proizvod prodaje u dvije ambalaže – jednoj za domaće, drugoj za strano tržište.

Dok je u pregovorima s Prištinom pristajao na postupnu integraciju srpskih struktura na sjeveru Kosova u kosovski sustav, kod kuće se predstavljao kao njihov najčvršći zaštitnik. Dok je obilazio sela i obećavao kredite 'domaćinima', stranim investitorima nudio je Srbiju kao pouzdanog ekonomskog partnera s jeftinom radnom snagom, subvencijama, zemljištem i, u novije doba, litijem.

Kontinuiranim naslikavanjem sa svjetskim liderima, od Angele Merkel do Putina, kod kuće je stvarao sliku čovjeka bez kojeg se Srbija ne može pozicionirati između Istoka i Zapada. No rezultati su bili nešto manje spektakularni od scenografije.

Briselskim procesom od 2013. godine srpska policija i pravosuđe na sjeveru integrirani su u kosovske institucije, a lokalni izbori počeli su se održavati prema kosovskom pravnom okviru. Beograd je zauzvrat trebao dobiti Zajednicu srpskih općina. Do danas je nije dobio.

Sličan obrat dogodio se s litijem. Vučić je 2021. godine najavljivao referendum o projektu Jadar, čak i vukao direktore Rio Tinta po lokalnim mjesnim zajednicama, da bi nakon masovnih ekoloških prosvjeda vlast početkom 2022. godine objavila da je na Rio Tinto 'stavljena točka'. Referenduma nije bilo. Projekt je 2024. godine vraćen u život, ali ga je 2026. sam Rio Tinto prebacio u režim 'brige i održavanja', zaustavivši studije i pripremne radove dok čeka povoljnije uvjete.

Autocesta kao politička teorija

Najopipljiviji dio političkog nasljeđa Vučić je ipak zakopao u asfalt. Od 2012. godine izgrađene su stotine kilometara autocesta i brzih prometnica, modernizirana je željeznica, građene su bolnice i klinički centri. Nezaposlenost je znatno niža nego 2012. godine, plaće i mirovine nominalno su veće, a Srbija je privukla velik volumen stranih investicija.

Zato je asfalt možda najuvjerljivija metafora Vučićeve vlasti. Na pitanje o institucijama može odgovoriti cestom, na pitanje o medijima tvornicom, na pitanje o korupciji prugom, a na pitanje o izbornim uvjetima prosječnom plaćom.

Problem nastaje kad se pokaže da asfalt, ni njegov mlađi brat beton ne mogu zamijeniti instituciju. Za Vučićev sustav taj je trenutak došao 1. studenoga 2024. godine u Novom Sadu.

A onda je pala nadstrešnica

Pad nadstrešnice rekonstruirane željezničke stanice, u kojem je poginulo 16 ljudi, prerastao je iz tragedije u politički događaj jer ga studenti i velik dio javnosti nisu prihvatili kao izoliranu nesreću. Za prosvjednike je postao simbol veze između netransparentnih poslova, političke odgovornosti i institucija koje ne funkcioniraju.

Iz toga je nastao studentski pokret te se pokazao drukčijim od prethodnih izazova Vučiću. Opozicijske stranke mogao je prikazivati kao ostatke starog režima, međusobno ih sukobljavati i politički trošiti. Kritičke medije mogao je predstavljati kao političke protivnike, nevladine organizacije kao strane plaćenike, a gotovo svaki prosvjed mogao je dobiti odgovarajuću etiketu.

Sa studentima je to bilo teže. Oni nisu tražili novog vođu koji će zamijeniti starog. Tražili su nešto za Vučićev sustav potencijalno mnogo neugodnije: da institucije rade ono što na njihovim pročeljima piše da rade.

Tu se otvorila pukotina. Prosvjedi su narasli do razmjera kakve Srbija desetljećima nije vidjela, a Europska komisija bilježila je masovnu mobilizaciju studenata i građana oko pitanja odgovornosti, korupcije i vladavine prava.

Nakon gotovo dvije godine pritiska Vučić je napravio ono što je godinama izbjegavao: napustio je predsjedničku funkciju prije isteka mandata i krenuo u novu izbornu utakmicu za izvršnu vlast.

Vučić poslije Vučića

Zato njegova ostavka ne mora značiti kraj Vučićeve ere. Možda je samo najava promjene radnog mjesta. I tu se opet vraćamo Putinu. U personaliziranom političkom sustavu manje je važno tko formalno obnaša koju funkciju od pitanja može li sustav funkcionirati neovisno o osobi koja se seli između tih funkcija.

Nakon četrnaest godina Vučićeve političke dominacije Srbija nesumnjivo ima više autocesta, veće nominalne plaće, nižu nezaposlenost i drukčiju infrastrukturu nego 2012. godine. Istodobno, međunarodne organizacije koje prate demokraciju, izbore i slobodu medija godinama bilježe slabljenje demokratskih institucija, neravnopravne izborne uvjete i snažan politički utjecaj na medije.

Vučićeva politička biografija zato se može čitati kao priča o dvije Srbije koje su nastajale istodobno. Jedna je dobivala ceste, pruge, tvornice, investicije i Beograd na vodi. Druga je gubila institucije sposobne da vlasti kažu – ne.

A onda su se pojavili studenti i postavili neugodno jednostavno pitanje: što vrijedi država koja može sagraditi stotine kilometara autoceste ako građani više ne vjeruju institucijama koje trebaju utvrditi tko je odgovoran kada se nešto sruši?

Vučić je četrnaest godina uspijevao nametati odgovor na gotovo svako političko pitanje u Srbiji. No njegova ostavština na kraju će se mjeriti time što se pojavila generacija koja je prestala prihvaćati to da je on jedini koji ima pravo postavljati pitanja – i jedini koji na njih smije odgovarati.