Negdje oko ponoći, na prijelazu između posljednjeg dana Srbije pod vlašću Aleksandra Vučića i prvog dana zemlje slobodne od njegove autokratske šape, stojimo u raspjevanom društvu koje na novosadskom Trgu slobode, osvijetljeno jarkim svjetlom baklji, cupka uz hitove studentskog prosvjeda i grije se bocom istarske medice.

Istra i Vojvodina, čak i ako eliminiramo autonomaške fantazije, savršeno su komplementaran par toplom i euforičnom raspoloženju koje drma inače spokojni grad u srcu panonske ravnice. Od ranog jutra, kad su se gložili na biralištima, sve do sitnih sati, kad se glože za taksi koji satima ne dolazi, građani Novog Sada rijetko kad su pokazivali ovakav entuzijazam ne samo za izborni, već za bilo kakav politički ili društveni proces.

A samo prije deset dana na istom je ovom mjestu Vučić živio posljednji čin svoje prenapuhane demonstracije političkog ružnog pačeta koje je još jednom poželjelo glumiti crnog labuda.

Nakon što je dvije godine izbjegavao ovaj grad, skrivećki ga jednom posjetivši kako bi, okružen gorilama, odglumio bahatog turista i pojeo lokalni street food klasik po imenu 'indeks sendvič', vratio se Aca Srbin s tisuću momaka – i posljednji se put, bezmalo dvije godine nakon jezivog pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru, nasmijao ovom gradu u lice, uzurpiravši trg koji ne nosi ime slobode uzalud.

Taj posljednji predizborni skup, sa svojom mosadovskom atmosferom ograđenog bunkera u koji mogu stupiti samo odabrani, patetičnim ruzmarinima s razglasa, dronovima iz inkubatora Željka Mitrovića i trešnjom na vrhu – gostovanjem Roberta Fica koji je trebao pokazati da i EU autokrata za Vučićevu trku ima – izvukao je iz već propisno iscijeđenih Novosađana posljednju kap inata.

Svi koje smo u ovaj dan i pol sreli u ovom gradu vraćaju se na taj skup kao konačnu točku pucanja što je i one najpitomije Lale pretvorila u bijesne osvetnike koji će mu uzvratiti jedinim oružjem što ga imaju – olovkom koja piše srcem.

A srce Novog Sada, kao i cijele Srbije, već dvije godine, od tog trenutka kad su dotrajale zatege i sidra nadstrešnice popustili i ubili šesnaestoro ljudi, kuca za one koji ne žele dopustiti da se to više ikad ponovi. Za one koji su iz tog zeznutog laloškog inata ni tri mjeseca nakon tragedije blokirali mostove.

Potom su tu energiju – trčeći, biciklirajući, veseleći se i tugujući, sve u svoje vrijeme i s mjerom – proširili na cijelu zemlju, nadjačavši Vučićeve falange premoćnom prednošću na njihovu vlastitom političkom, medijskom i regulatornom terenu. I one koje sad čeka najteži zadatak na svijetu – uzdizanje skeleta od države i udisanje novog života u nj.

Vožnja preko Dunava i kupus pod kamenom

'Moj brat živi u Beču i vratio se da bi glasao za Vučića. Ja živim u Zagrebu i vraćam se glasati protiv njega', govori mi vozač, inače pizzaiolo u jednoj od zagrebačkih pizzerija, kojeg sam pronašao preko popularne aplikacije za dijeljenje prijevoza.

Vozi me preko graničnog prijelaza na Dunavu u smjeru Novog Sada, a ni njemu ni meni nije svejedno: njemu jer zbog papirologije ne može glasati u srbijanskom veleposlanstvu u Zagrebu, a meni jer danima čitam o tome kako Vučićeva propagandna mašinerija pedantno prebrojava članke hrvatskih medija i novinare proziva špijunima – ili ustašama, svejedno je – pa podsvjesno strahujem da će i mene dočekati sa sličnim fanfarama.

Granicu, srećom, prelazimo relativno rutinski – neki kolege nisu bili te sreće – i nakon što nam Aleksandar Vučić poželi dobrodošlicu s prvog billboarda u državi (kažu da je takav na svakoj granici), klackamo se prema Novom Sadu. Prvo kroz šorove bačkih sela, potom kroz Futog, srpsku prijestolnicu kupusa čije nam se tisuće svježih glavica smiju s prikolica pored ceste čekajući da se ukisele (i da ih Vučić poklopi kamenom), pa Veternik, nekadašnje selo u novosadskoj aglomeraciji koje je rijetko viđenim urbicidom de facto postalo njegovo predgrađe.

Futog i Veternik nismo slučajno spomenuli – ova dva ogromna sela, nakon rata prenaseljena izbjeglicama iz onoga što je Vučić tada nazivao 'srpskim zemljama', a Aleksandar Vulin kasnije 'srpskim svetom', Vučić je na ovim izborima izgubio.

Šok je to u rangu onoga kad HDZ izgubi Vukovar ili SDP Rijeku, i ako je u nedjelju i titrala sumnja u pobjedu studenata, te informacije, koje smo doznali od mobilnih promatračkih timova nekoliko minuta prije nego što će Vučić pokunjeno priznati poraz, bile su jasan signal da se nešto mijenja.

Zgradurine, fiktivne adrese i kućni savjeti

Stižemo u Novi Sad, mjesto kojemu se vraćamo svakih nekoliko godina i koje zbog brutalnih intervencija u njegov prostor slobode iz dolaska u dolazak sve teže prepoznajemo. Vozimo se kroz nizove zgradurina od pregršt katova u izvedbi tvrtki na ovaj ili onaj način povezanih s građevinskom mafijom pod kontrolom (od danas bivše) vlasti, a koje nerijetko služe kao paravan za prijavljivanje osoba – pretežno iz Republike Srpske – te izdavanje fiktivnih osobnih iskaznica i bildanje ionako nabubrene glasačke mašine, prakse koja nije promakla ni promatračima OESS-a.

Novi Sad tako svaki put izgleda kao sve veći političko-urbanističko-socijalni eksperiment čije nove dimenzije iznova otkrivamo kroz priče razočaranih domaćina. Podjele se vertikalno manifestiraju od najnižih razina društvenog organiziranja: od kućnog savjeta u zgradi preko zbornice u školi do natpisa u liftu, gdje se točno zna tko je 'blokader', a tko 'ćaci'. Sustav koji je toliko temeljito premrežio duopol može se mijenjati jedino iznutra, zbog čega decentralizirana organizacija plenuma i zborova kakve je uveo studentski pokret ovdje nije nekakav bizarni politološki eksperiment, nego nužda ključna za resetiranje sustava od najniže do najviše grane.

Eklektični soundtrack novih klinaca

Sve je to udahnulo optimizam koji se u noći s nedjelje na ponedjeljak u potocima prelijevao s Trga slobode u okolne ulice, od kultne Zmaj Jovine, čiji su kafići te noći zjapili prazni jer je ulica bila puna, sve do famozne Katoličke porte, u kojoj se sad konačno igraju neki novi klinci. Pumpaju, dinstaju, pjevaju taj svoj eklektični soundtrack opskurnog srpskog radija koji su valjda slušali dok ih je čuvala baka, od 'Tri poljupca' Snežane Savić preko Balaševićeve 'Živeti slobodno' sve do 'Za milion godina', vjerojatno konsenzualno najbolje jugoslavenske pop pjesme.

Nije to glazba – osim možda angažiranog hita Đorđa Balaševića – koju bi njihovi roditelji u normalnim okolnostima slušali dok ruše vlast. Nije ni ta lista od 250 ljudi koju su profiltrirali i ne uvijek demokratskim postupkom odabrali studenti svima prihvatljiva. No svi se ovdje slažu: ona je minimum na koji svi pristaju, nulta točka oko koje su se pomirili i lijevi i desni, i stari i mladi, i bogati i siromašni, u referendumskom cunamiju koji je krenuo iz Novog Sada i u Novi Sad se i vratio.

Vučića je otpuhao kao dunavska košava, uz oproštajni spektakl lošeg gubitnika koji je posljednje medije što su mu se usudili remetiti idilu zarobljene države prvo pokušao kupiti, a onda ih u govoru u kojem priznaje poraz, ali ne čestita pobjedu, prozvao 'ološem'.

No nisu mu presudili mediji – presudio mu je, od sinoć smo sasvim sigurni, Novi Sad. Grad čiji je slobodarski duh pokušao pričvrstiti labilnim kukama, baš kao i tu jezivu nadstrešnicu. Pokušao ga je ugasiti kao što su ugašeni ti nesretni životi, no taj se grad sinoć tih života sjetio upaljenim svjetlima mobitela i dostojanstvenom šutnjom. I grad koji, barem su nas u to uvjerili dan proveden na biralištima i večer na Trgu slobode, ponovo – živi slobodno.