Koliko puta možeš gledati kako pomahnitali, krvožedni ustaša za njega posebno iskovanim zlatnim nožem reže vratove Srba, Židova i Roma? Sudeći po filmu Lordana Zafranovića koji smo sinoć pogledala na premijeri u Banjoj Luci, svašta živ čovjek može izdržati.

Jer gledatelji u banjalučkoj sportskoj dvorani Borik stoički su izdržali više od četiri sata nizanja takvih prizora, s tek tu i tamo pokojim 50+ pojedincem koji je negdje u drugoj polovici kapitulirao i privremeno napustio projekciju radi WC-a. Inače je puna dvorana ostala puna svih četiri i kusur sata, i ljudi su na kraju i pljeskali.

Mislim, normalno da su pljeskali, to je i inače običaj na premijerama filmova, a i ne možeš ne pljeskat kad ti netko podastre plod svojeg rada i truda koji je trajao više desetljeća, a snimao se sedam godina. Ne možeš i ne pljeskati istinski potresnoj poruci i povijesnom prikazu u filmu. Strašne su to stvari. Treba na njih podsjetiti. Neka se ne zaborave jer doista su se dogodile i ne bi se smjele nikada ponoviti.

Loše zamračena dvorana i udobni stolci

Problem je jedino što Lordan Zafranović nije redatelj koji je to trebao ispričati. Film mu je, naime, loš. Da na premijeri nisam bila kao osoba koja profesionalno piše filmske osvrte pa mora sve o čemu piše pogledati od početka do kraja, ne bi me Bog zadrž'o dulje od dva sata u Boriku, dvorani koja je još k tome bila loše zamračena glotom pa bi me svako malo kroz pukotine 'upiknulo' zalazeće sunce u oko.

Inače, moram pohvaliti organizatore. Osim nedovoljno glota, fino su se potrudili da ova inače sportska dvorana izgleda kao mjesto dostojno filmske premijere. Prije projekcije bojala sam se četverosatnog sjedenja na plastičnim stolcima tribina sportske dvorane, ali to se nije dogodilo. Dobili smo udobne, fino presvučene stolce, besplatnu vodu koja je stajala na kraju svakog reda sjedalica, svježi mekani crveni tapison, besplatni Wi-Fi i fino odjevenu te izuzetno pristojnu publiku. Čak je i hitna dežurala za svaki slučaj. Slučaja nije bilo.

Filmsko platno bilo je, doduše, malo premalo i iz zadnjih je redova, gdje sam ja sjedila, djelovalo kao jedan od onih luksuznijih i većih televizora nove generacije, ali nećemo cjepidlačiti. Milorad D., jedan od financijera filma, pojavio se na zadnjih petnaestak minuta s entourageom, ali, hvalabogu (i predizbornoj šutnji) nije držao govorancije. Čak ni Zafranović, koji je došao u pratnji mladih glumaca iz filma, nije puno davio, iako sam primijetila lagano kolutanje očima među kolegama kad je sam svoj film nazvao monumentalnim. Okej, nek mu bude.

Teško je reći što je tu priča

Ono po čemu film JEST monumentalan njegovo su tranjanje, očiti trošak u koji se produkcija bacila da dobije velebne prizore i vizual koji JEST impresivan, ali s preglednošću priče, karakterizacijom likova, nekom pravom dramom i pričom ne može se pohvaliti. Teško je zapravo i reći što je tu priča, osim 'pogledajte što su ovi monstrumi od ustaša sve radili', što je legitimna tema, ali možda za neki napola dramatizirani dokumentarac, ne baš za igrani film.

Ovdje imamo nešto nalik priči o dvoje mladih likova na pragu između djetinjstva i mladosti - djevojci Zori koja u Jasenovac stiže nakon bitke na Kozari s majkom i mlađom braćom, biva odvojena od njih, ali je 'pod svoje' uzima logoraški snalažljivac Baja, njezin vršnjak koji je prerušava u dječaka jer će tako lakše preživjeti. Baja i Zora svjedoče strahotnim prizorima ustaških klanja, iživljavanja i zločina, zajedno proživljavaju traume, zajedno preživljavaju, međusobno se zbližavaju i na kraju se rastaju.

Krvavi tarantinovski horor

To je otprilike jedino što se u tom filmu može nazvati koherentnom pričom. Ostalo su horor-crtice iz zbirke najgorih ustaških klanja, divljaštva i nečovječnosti, krvavo - i to drito u tarantinovskom stilu - prikazane tako da ti grčenje želuca nadglasa moralno zgražavanje.

Prominentan je u tome izvjesni mladi ustaša koji si daje izraditi zlatni nož kojim će rezati vratove logoraša (usput i zakolje židovskog zlatara koji mu taj nož izradi), a potom u tom svojem klanju uživa kao u svojevrsnom umjetničkom performansu za koji su mu potrebni zalazak sunca i posebno mjesto pred publikom drugih logoraša. Zapovjednici, među kojima je i Rene Bitorajac kao Maks Luburić, to mu naveliko odobravaju, premda se čini da se nekima malo i gadi, no nitko nema moralni prigovor.

Tu onda ima i raznih epizoda ustaškog luđaštva i svireposti, kao kada zapovjednik logora odlazi na nešto što naziva 'svečanošću'. 'Svečanost' se sastoji od toga da lik ide skelom preko Save, praćen stražarima, ali i romskim orkestrom, a s druge strane Save čekaju ga žene koje već imaju omču oko vrata jer ih se vješanjem treba kazniti za pokušaj bijega iz 'ovog raja', kako zapovjednik i pripadajuća kamarila (uključujući opatice) naziva logor.

Zapovjednik se prvo verbalno iživljava nad osuđenicama (uvjetno rečeno, nije naravno bilo nikakvog suda), zatim jednoj po jednoj grubo izmakne ono na čemu stoji, pri čemu jednoj od njih - trudnici - ispadne novorođenče iz utrobe pa ga opatice sretno prihvate na daljnje dadiljanje i pokrštavanje u 'svojeg'. Zapovjednik se potom sav nabrijan vraća na skelu, daje ustrijeliti sve članove romskog orkestra jer mu 'muzika ide na k***c', zatim se ogoli, urla i divljački masturbira na skeli koja se vraća natrag na onu stranu Save s koje je došla.

Šok, krv i užas

To je otprilike ono od čega se sastoji ovaj film. Od šokantnih prikaza zločina, klanja, psihopatije i paklenih trauma kroz koje su prošli oni koji su taj logor preživjeli. Od kratkih rezova zla. Krvavih ko da smo kod Tarantina, samo što, NARAVNO, tu ništa nije neozbiljno, nego je užasno.

No među tim prizorima nema neke bogznakakve priče koja bi opravdala igrani film. Nešto se tu malo događa s likom Leona Lučeva, koji zajedno sa suprugom posvaja jedno dijete iz logora (Zorina brata) pa to isto poslije ima svoj epilog, ali zapravo neke suvisle i koherentne dramaturgije tu nema. Samo šok, krv i užas. Što je, dakako, povijesno utemeljeno i potrebno, ali - nije film.

I traje četiri sata i deset minuta. Što je doista mučenje publike. Jasno mi je da se publika pri gledanju filma o takvoj jednoj povijesnoj strahoti ne može i ne smije 'dobro zabavljati'. No osim kataloga zvjerstava i grozota, tu gotovo pa nema ničega drugog. Mladi glumci koji igraju Zoru i Baju su odlični, ali nisu baš imali mnogo materijala, osim nešto pri kraju. Ne znam. Možda će serija koju je Zafranović najavio imati nekog smisla. Jer ovo nema.