Slučaj ilegalno odloženog otpada u Gospiću ponovno je otvorio pitanje posljedica dugotrajnog zagađenja okoliša. Povijest, nažalost, obiluje primjerima u kojima su nemar, loše odluke i zakašnjela reakcija institucija doveli do katastrofa čije se posljedice osjećaju desetljećima.

IZVANREDNA SJEDNICA SABORA Milanović traži četiri poteza

Donosimo pregled nekih od najvećih.

Aktualna ekološka kriza u Gospiću, gdje su u podzemnim vodama nizvodno od ilegalnog odlagališta pronađene opasne kemikalije, ponovno je u fokus stavila pitanje kontrole opasnog otpada i dugoročnih posljedica onečišćenja. Na lokaciji u Bilajskoj ulici nalazi se oko 37.000 tona različitog otpada, a stručnjaci upozoravaju da bi se, bez odgovarajuće sanacije, zagađenje moglo nastaviti širiti.

Razmjeri slučaja u Gospiću ne mogu se uspoređivati s katastrofama poput Černobila ili Bhopala, koje su odnijele tisuće života i ostavile posljedice na golema područja. No gotovo sve velike ekološke katastrofe imaju nešto zajedničko: prije nego što su postale globalni simboli, često su godinama postojala upozorenja da nešto nije u redu.

Bhopal: Noć u kojoj je otrovni oblak prekrio grad

Jedna od najtežih industrijskih katastrofa u povijesti dogodila se u indijskom Bhopalu. U noći s 2. na 3. prosinca 1984. iz tvornice pesticida kompanije Union Carbide iscurila je velika količina izrazito otrovnog metil-izocijanata. Oblak plina proširio se gusto naseljenim dijelovima grada dok je većina stanovnika spavala.

Tisuće ljudi umrle su u prvim satima i danima nakon nesreće, a stotine tisuća bile su izložene otrovnim kemikalijama. Posljedice katastrofe osjećaju se i desetljećima poslije, a Bhopal je postao simbol svega što može poći po zlu kada se industrijski rizik spoji sa slabim sigurnosnim standardima i neadekvatnim nadzorom.

Černobil: Katastrofa čije posljedice nisu stale na granici

Samo dvije godine poslije Bhopala dogodila se katastrofa koja je postala sinonim za nuklearnu nesreću. Dana 26. travnja 1986. tijekom sigurnosnog testa eksplodirao je četvrti reaktor nuklearne elektrane Černobil, tada u Sovjetskom Savezu, danas u Ukrajini.

U atmosferu je ispuštena velika količina radioaktivnog materijala, a kontaminacija se proširila velikim dijelom Europe. Stanovništvo obližnjeg Pripjata evakuirano je tek dan nakon eksplozije, a oko elektrane je kasnije uspostavljena zona isključenja.

Černobil je ostao i primjer katastrofalnih posljedica netransparentnosti jer su sovjetske vlasti u početku pokušavale umanjiti razmjere nesreće, a informacije su u javnost dolazile sa zakašnjenjem.

Deepwater Horizon: Nafta je mjesecima istjecala u more

Eksplozija na naftnoj platformi Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu u travnju 2010. odnijela je 11 života, no to je bio tek početak ekološke katastrofe. Nakon eksplozije nafta je iz oštećene bušotine gotovo tri mjeseca nekontrolirano istjecala u more.

Procjenjuje se da su milijuni barela nafte završili u Meksičkom zaljevu, pogodivši morski ekosustav, ribarstvo i obalne zajednice američkog juga. Stradale su ptice, morske kornjače, dupini i brojne druge vrste, a čišćenje obale trajalo je godinama. Troškovi kazni, odšteta i sanacije za BP na kraju su se mjerili u desecima milijardi dolara.

Minamata: Otrovanje koje se godinama nije moglo objasniti

Za razliku od Černobila ili Deepwater Horizona, katastrofa u japanskom gradu Minamati nije započela eksplozijom, nego gotovo neprimjetno. Kemijska tvornica godinama je u more ispuštala otpadne vode koje su sadržavale živu. Ona se potom nakupljala u ribama i školjkama, koje su bile jedan od glavnih izvora hrane lokalnog stanovništva.

Sredinom 1950-ih liječnici su počeli primjećivati neobične neurološke simptome kod stanovnika. Ljudi su gubili koordinaciju, sluh i vid, pojavljivali su se grčevi i paralize, a zabilježene su i teške razvojne posljedice kod djece. Bolest je poslije dobila naziv Minamata bolest, a slučaj je postao jedan od najpoznatijih primjera posljedica industrijskog zagađenja i ulaska otrovnih tvari u hranidbeni lanac.

Aralsko jezero: Kako je jedno od najvećih jezera gotovo nestalo

Za uništavanje okoliša ponekad nije potrebna nesreća. Dovoljna su desetljeća pogrešnih odluka. Aralsko jezero, smješteno između Kazahstana i Uzbekistana, nekoć je bilo četvrto najveće jezero na svijetu.

Tijekom sovjetskog razdoblja rijeke koje su ga napajale počele su se masovno preusmjeravati za navodnjavanje poljoprivrednih površina, ponajprije plantaža pamuka, zbog čega se jezero počelo ubrzano povlačiti. Ribarska industrija praktički je nestala, nekadašnje luke ostale su kilometrima udaljene od obale, a golemo područje nekadašnjeg dna pretvorilo se u pustinju.

Vjetar danas s tog područja raznosi sol i ostatke pesticida na velike udaljenosti, dok su prizori zahrđalih brodova usred pustinje postali jedan od najupečatljivijih simbola čovjekova utjecaja na okoliš.

Exxon Valdez: Katastrofa koja je promijenila pravila

Tanker Exxon Valdez nasukao se u ožujku 1989. kod Aljaske. U more je iscurila ogromna količina sirove nafte, onečistivši stotine kilometara obale Prince William Sounda.

Posljedice za životinjski svijet bile su goleme. Uginule su stotine tisuća morskih ptica, kao i velik broj vidri i drugih životinja. Katastrofa je snažno utjecala na američke propise vezane uz prijevoz nafte, uključujući uvođenje strožih sigurnosnih standarda za tankere.

Love Canal: Kuće sagrađene uz zakopani kemijski otpad

Jedna od najpoznatijih američkih ekoloških afera dogodila se u naselju Love Canal u gradu Niagara Falls. Tijekom 1970-ih stanovnici su počeli prijavljivati neugodne mirise, neobične bolesti i kemikalije koje su se nakon kiša pojavljivale u podrumima i dvorištima.

Ubrzo je otkriven uzrok: naselje je bilo izgrađeno uz područje u kojem su desetljećima ranije zakopane tisuće tona kemijskog otpada. Stotine obitelji morale su biti preseljene, a slučaj je izazvao golem politički skandal u SAD-u.

Love Canal kasnije je imao važnu ulogu u donošenju programa Superfund, namijenjenog sanaciji najzagađenijih lokacija u zemlji.

Fukushima: Kada se prirodna katastrofa pretvorila u nuklearnu

Japan je 11. ožujka 2011. pogodio jedan od najsnažnijih potresa ikad zabilježenih. Uslijedio je tsunami koji je pogodio sjeveroistočnu obalu zemlje i nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi.

Valovi su onesposobili sustave napajanja i hlađenja, nakon čega je došlo do taljenja jezgre u nekoliko reaktora. Velika područja oko elektrane evakuirana su, a deseci tisuća stanovnika morali su napustiti svoje domove. Sanacija elektrane traje i danas, a očekuje se da će potrajati desetljećima.

Što nam ove katastrofe govore o Gospiću?

Gospić nije Černobil, niti je Bhopal, i takve usporedbe ne bi bile ni precizne ni opravdane. No slučaj ilegalno odloženog otpada u Lici podsjeća na važnu karakteristiku mnogih ekoloških katastrofa: posljedice često nisu odmah vidljive.

Onečišćenje tla i podzemnih voda može godinama ostati skriveno, a kada se jednom proširi, sanacija postaje znatno skuplja, složenija i dugotrajnija. Upravo zato najveće ekološke katastrofe u povijesti nisu važne samo kao podsjetnik na ono što se već dogodilo, nego i kao upozorenje na ono što se može dogoditi kada sustav reagira tek nakon što problem postane nemoguće ignorirati.