U After Lifeu, briljantnoj crnoj komediji Rickyja Gervaisa, Tony i Lenny, novinar i fotograf lokalnog lista, odlaze napraviti priču s najstarijom žiteljkom Tamburyja kojoj je kraljica Elizabeta II. čestitala stoti rođendan. Upitana ima li kakav savjet nekome da ima dug život kao ona, mrtvo-hladno je uzvratila: 'Nemojte ga imati, očajno je. Boli samo to što sam živa.'

Netipični stogodišnjak

Doživjeti stotu, strašna gnjavaža u životu, pjevalo je svojedobno Bijelo dugme. Ali ako pitate Vladimira Jakića, koji je prije koji dan ušao u klub 100, nije baš tako.

'Ma nije gnjavaža. Znate, između 80 i 100 godina je jako puno za život i iskustvo. Cijelih dvadeset godina. Ja sam po prirodi optimist. Stvari treba prihvaćati onakvima kakve jesu i bude lakše', odmah nam je u startu pojasnio Jakić.

Vitalan, bistra uma, živih sjećanja, on je atipični stogodišnjak. Inženjer strojarstva po struci, svakodnevno sam kuha, odlazi na zagrebački Dolac u opskrbu, vježba, šeće, računalom se odavna služi, s YouTubeom je na ti već godinama, igra online šah, a otkako su mu unuci otkrili AI ili, preciznije, ChatGPT, uz pomoć njega ima i novu zanimaciju – slaganje recepata za personaliziranu zdravu prehranu.

'Moj vam je djed poseban i rijedak primjerak stogodišnjaka', rekla nam je Sonja, njegova unuka, kada smo se dogovarali za priču. Jabuka ne pada daleko od stabla pa je i ona diplomirala strojarstvo.

Od predsjednika ili premijera čestitku primio nije, a kako među živima nema ni bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, izostao je i posjet prvog čovjeka grada. No zato je, kako nam reče, na proslavi bilo tridesetak uzvanika, od rodbine do prijatelja.

'Dajte da mi prvo natočimo, pa ćemo onda dalje', odmah nas je za stol priveo gospodin Jakić otvorivši bocu pjenušavog vina, vjerojatno zaostalog nakon proslave rođendana.

'Rekao sam svima da mi poklone ne donose i da novac uplate u kakvu zakladu za pomoć nadarenoj djeci. Zato je stiglo toliko alkohola – da ga iznesem ispred kuće, mogao bih sve redom častiti', smijući se otvorio je bocu.

U Hrvatskoj su, prema popisu stanovništva iz 2021. godine, bile 244 osobe sa 100+ godina. Koliko ih je danas, nije poznato, ali procjene govore da ih je preko dvjesto.

Talijanski naučio od okupatora

Rođen u istoj godini kad i čuveni, također živ i vrlo aktivan David Attenborough i već spomenuta, danas pokojna kraljica Elizabeta II., Jakićeva životna priča počinje u Kamenskom kod Karlovca. Iza njega su dva rata, godine u zatvoru, preživljeni Bleiburg i rad na velikim projektima poput NE Krško, a posao ga je odveo i u Alžir i tadašnji DDR. Preveo je nekoliko knjiga s francuskog i engleskog, zna njemački, a sam će reći da mu talijanski ide najbolje.

'Počeo sam ga učiti kada su Talijani okupirali Kamensko', pojasnio nam je. I u engleskom je bio samouk, a usavršavao ga je dok je robijao u Staroj Gradiški, u čemu mu je pomagao profesor s Agronomskog fakulteta u Sarajevu.

'Njemački i francuski učio sam u gimnaziji i kasnije usavršavao za studija, a poslije se poklopilo da sam radio u tvrtkama u kojima su mi svi ti jezici koristili jer su se oni u njima govorili', istaknuo je.

Uhićenje i odlazak na robiju

Bila je jesen 1944. godine, naš sugovornik postao je punoljetan, bio je na kraju gimnazije, trebao je za koji mjesec maturirati, a ratu se nazirao kraj. Međutim, umjesto mature, on odlazi ustašama, odnosno u 'Bojnu školu časničkih pripravničkih jurišnika ustaške mladeži'. Kako i zašto, ni sam ne zna ili, kako je zapisao u knjizi 'Iz dubina mladosti i starosti', i danas se toga grozi i jedva prepoznaje ludu glavu koja se odlučila na to. Roditelji, inače HSS-ovci, bili su zaprepašteni njegovim potezom i nagovarali ga da od ustašije, koju su prezirali, odustane. Taj potez koštat će ga odlaska do Bleiburga i Maribora. Zahvaljujući sreći i kolegi koji je poznavao partizanskog pukovnika, iz ustaškog dijela prebačeni su u domobranski dio i kosti nije ostavio u Sloveniji.

No pravi problemi tek će uslijediti u zimu 1945. godine. Rat je službeno odavno bio gotov, ali u stvarnosti teren se još čistio.

'Jedne prosinačke noći na prozor sobe pokucalo je nekoliko naoružanih ustaša koji su se skrivali po šumama i tražili da im dam nešto iz obiteljske trgovine. Istoga dana poslijepodne na vrata su stigli oficiri OZNA-e i priveli me. Osim mene, privedeno je još dvadesetak ljudi i proglašeni smo zavjereničko-odmetničkom skupinom. Uhićen je i moj otac. Bilo je jasno da se nakon ustaša vlast želi riješiti i HSS-ovaca, mačekovaca. Ponuđeno mi je da sudjelujem u hvatanju bjegunaca, ali sam odbio', ispričao nam je Jakić. Da je prihvatio, možda bi dobio metak u leđa. Ovako je dobio šest godina robije u Staroj Gradiški, ali je odležao 40 mjeseci, nakon čega je pušten.

No dok to priča, u njegovu govoru nema gorčine iako su mu uzete najbolje mladenačke godine.

'Nikad nisam plakao nad tim. To je bilo tako i ja sam tražio najbolje u svemu. To je valjda u duhu čovjeka', kazao je.

Po povratku iz zatvora završit će gimnaziju, maturirati i upisati studij brodogradnje u Zagrebu, s kojeg će kasnije prijeći na strojarstvo. Na studiju će upoznati buduću suprugu Ankicu, medicinsku sestru, i to će biti jedan od dva puta kada će tijekom trosatnog razgovora zastati, sitne oči mu zasjati, a misli mu se odmaknuti od razgovora.

'Imao sam krasnu suprugu. Ali baš dobru', sa sjetom je rekao. Njena slika tik je uz mjesto za kojim najčešće boravi. Stolom s računalom. Preminula je prije 22 godine.

Inovacije u Valjevu i Zagrebu

S diplomom u džepu posao ga je vodio od valjevačkog Krušika u Srbiji, preko Agroservisa i Tehnike u Bjelovaru, pa do kutinske Petrokemije.

'Krušik je od talijanske firme iz Bergama kupio licencu za proizvodnju češljare i tu mi je talijanski dobro došao jer smo surađivali s njima. U predioničkim halama radilo je puno ljudi i stvaralo se puno prašine koja je smanjivala podmazivanje pogonskih zupčanika od željeza. Čitajući puno u radničkoj biblioteci, naišao sam na tzv. linearne poliuretane i sinula mi je ideja da bi se od njih oni mogli izraditi, a njih ne bi trebalo podmazivati. I tako smo ih napravili i zamijenili željezne plastičnima. To je omogućilo ogromne uštede', pojasnio je Jakić.

I dok je u Valjevu imao koristi od znanja talijanskog, od francuskog će koristi imati u Kutini, gdje je tri godine vodio montažu dvaju novih postrojenja po francuskim projektima. Poznavanje mrežnog planiranja omogućilo mu je da iz Kutine ode u zagrebački Grafokarton, čija zgrada na okretištu Črnomerec danas čeka rušenje i da na njezinu mjestu nikne stambeni kompleks, a potom i u Krško na mjesto inženjera za planiranje i koordinaciju radova na izgradnji nuklearke.

'U Grafokartonu sam patentirao posebnu kutiju za kekse i uveo strojni postupak izrade i umnožavanja dokumentacije, što se dotad radilo ručno', pojasnio je, dodavši da je u tom periodu i magistrirao.

Westinghouse i Rudis

Osim što je bio inženjer na izgradnji nuklearke koju je podizao američki Westinghouse, Jakić je bio predsjednik sindikata jugoslavenskih radnika koji su radili na njoj. Prekidamo ga pa ga pitamo kako gleda na štrajk radnika Holdinga i ZET-a u Zagrebu.

'Dva dana nisam mogao na terapiju za kuk u Mihanovićevoj. To nije u redu. A čuo sam da su već dobili povišice', kratko komentira pa nastavlja da mu je rad za Amerikance ostao u najboljem sjećanju iz cijele karijere, a vodili su ga i u razgledanje njihovih nuklearki po SAD-u. Osim SAD-a, za sto godina prošao je Europu uzduž i poprijeko. Od Finske, Grčke, preko Italije, Francuske, Španjolske, pa do Portugala. Nakon nuklearke posao će naći u slovenskom Rudisu, koji ga šalje u Alžir i tadašnju Istočnu Njemačku (DDR).

'Rudis se bavio vođenjem i nadzorom gradnje industrijskih i petrokemijskih postrojenja. Poslali su me u Schwedt na Odri, na granici s Poljskom, jer su imali ugovor s japanskom tvrtkom na proširenju petrokemijskog postrojenja, a ja sam bio koordinator svih radova jugoslavenskih izvođača. I opet su mi jezici pomogli. Govorilo se engleski i talijanski jer su tvrtke iz Italije isporučivale neke dijelove, a i njemački, jer ipak smo bili u Njemačkoj', prisjetio se.

Sljedeća postaja bio je Alžir, gdje je bio direktor izgradnje dviju tvornica cipela.

'Alžir je bio težak. Druga kultura, drugačiji ljudi i veliko nepovjerenje prema Europljanima. Ali znao sam francuski i to mi je puno pomoglo', naveo je Jakić.

Iako mu je mirovina bila blizu, Rudis je imao druge planove pa je svog inženjera ponovno poslao u Schwedt zbog nekih projekata, a potom i u Istočni Berlin, gdje je bio glavni direktor izgradnje postrojenja za odsumporavanje dimnih plinova iz gradske elektrane.

'Stalno sam išao preko granice u Zapadni Berlin, velegrad koji očara čovjeka. Stalno sam čitao kompjutorske časopise, a kad sam ugledao IBM-ov PC Junior, nisam se mogao odvojiti od izloga. Maštao sam da ću se u mirovini baviti kompjutorima', sa smiješkom nam je ispričao.

Dani u HSS-u i podli HDZ

No život je imao drugačije planove. Bar za prvu ruku. Naslućivao se raspad Jugoslavije i Jakić se politički aktivirao. Obiteljska HSS-ova crta ne miruje pa u Kamenskom podiže njegov ogranak i postaje mu predsjednik, a to da imaju podosta članova primijetio je Ivan Zvonimir Čičak u Zagrebu. Ratne prilike iz Kamenskog ga vraćaju u Zagreb, gdje je bio član izvršnog odbora stranke. S Čičkom će biti i u Hrvatskom helsinškom odboru 1993. godine na mjestu izvršnog direktora. Pitamo ga kako je HSS od nekad bitne spao na marginalnu, nebitnu i gotovo nepostojeću stranku.

'HDZ ima podlu politiku, sve je usisao, a ljudi se prodaju', jednostavno odgovara.

Sa stola u kuhinji za kojim smo sjedili prebacujemo se u dnevni boravak. Harmonika koju svira od djetinjstva je na podu, a na zidu visi gitara.

'Nju ne sviram, za ukras je. Harmoniku sam svirao i na rođendanu', pojasnio je.

Kompjutor mi je obogatio život

Na stolu knjige koje je prevodio, obiteljske fotografije, laptop bez kojeg ne može.

'Kompjutor mi je obogatio život', bez razmišljanja nam govori. Na YouTubeu je pronašao vježbe prilagođene svojoj dobi i već godinama ih primjenjuje.

'Vama to još ne treba, ali pokazat ću vam jednu', kaže pa se krene podizati i spuštati sa stolice.

Šali se da prijatelja odavno nema živih, ali u umirovljeničkim danima nije mu dosadno. Klubove penzionera ne obilazi, televiziju, kaže, slabo gleda, ali za računalom je stalno. ChatGPT mu je otkriće i zabava.

'Pa ne može se baš svemu vjerovati što vam ChatGPT da kao informaciju i ponudi kao gotov sadržaj', govorimo mu, a on znalački uzvraća da na dnu uvijek piše da ChatGPT može pogriješiti.

Postoji li formula za to da se poživi cijelo stoljeće. Ili je to stvar genetike i sreće, pitamo ga.

'Može biti genetika, ali ja svakodnevno vježbam, puno hodam, a i prehrana je jako bitna. Prevencija bolesti prehranom ključ je za budućnost. To država mora shvatiti. To bi donijelo strahovite uštede u zdravstvu', smatra Jakić.

Bi li što promijenio u sto godina života koje je proživio kad bi mogao, pitamo ga, a on drugi put zastaje u razgovoru, razmišlja, rukom prolazi kroz kosu.

'Malo ste me zatekli, govori, pa nastavlja prebirati po mislima. 'Bio bih bolji otac svojim sinovima. Nisam bio loš, ali bio bih bolji. Recimo, ne bih pokojnog sina Natka nagovorio da studira strojarstvo, koje je završio, a želio je sociologiju. Meni je bilo neprirodno da netko iz matematičke gimnazije ide na sociologiju.'

Rastajemo se i želimo mu puno zdravlja i da poživi još dugo.

'Rekli su mi na rođendanu da poživim još barem dvadeset, a ja sam rekao: bit će dovoljno i devetnaest', smijući se pozdravio nas je.