Iako američka akcija u Venezueli mnoge podsjeća na intervenciju u Iraku, ona je zapravo puno sličnija sličnom događaju koji se potkraj 1989. i početkom 1990. godine dogodio u Panami. Profil diktatora, političke okolnosti i negativni utjecaj politika Nicolasa Madura i Manuela Noriege, previše je sličan da se Amerikanci nakon 36 godina ne bi ponovno odlučili na isti potez. Panama je i dalje najuspješnija američka intervencija u povijesti, no globalne su okolnosti drugačije
Uhićenje bivšeg predsjednika Venezuele, Nicolasa Madura mnogima evocira uspomene na slične akcije u Iraku kad je svrgnut Saddam Hussein ili na Panamu, što je bila posljednja ovakva akcija na tlu Latinske Amerike.
Doduše, situacija u Venezueli barem zasad ne sluti na moguće uvlačenje SAD-a u još jedan oružani sukob s neizvjesnim ishodom, već upravo na posljednje uspješno instaliranje vlade s podrškom stanovništva u nekoj zemlji.
Panama je i danas, piše CNN, funkcionalna demokracija koja njeguje dobre odnose sa SAD-om, iako ne može pobjeći od organiziranog kriminala, poglavito trgovine drogom i pranja novca.
>>> Poznato je kad će Maduro izaći na sud i tko će ga saslušati: Obrana ima jedan adut <<<
Povratak u povijest
Povijest bilježi kako je 20. prosinca 1989. tadašnji predsjednik George Bush (stariji, op.a.) pokrenuo je sličnu akciju, objasnivši javnosti da Panamu vodi "optuženi trgovac drogom", Manuel Noriega, koji će uskoro "biti priveden pravdi" u SAD-u. Bush je dodao da je Noriega poništio demokratske izbore i da će pobjednici tih izbora uskoro preuzeti vlast, vjerojatno uz široku podršku naroda. Noriegin krimen je bio i to što su njegove snage ubile jednog američkog vojnika.
"Zaštititi živote Amerikanaca, braniti demokraciju u Panami, boriti se protiv trgovine drogom i zaštititi integritet Ugovora o Panamskom kanalu", objasnio je Bush ciljeve misije.
Dva tjedna kasnije, Noriega je bio pritvoru, oporbena vlada je preuzela vlast, a američka se vojska povukla.
vezane vijesti
Sličnosti s Noriegom
Hajdemo sad u Venezuelu. Njome je do subote upravljao bivši vozač autobusa Nicolas Maduro. I on se, poput Noriege, suočava s optužnicama pred američkim sudovima, koje ga terete za "narkoterorizam", odnosno trgovinu drogom i korupcijom. Uz to, optužen da vodi organizaciju za trgovinu ljudima "Cartel de los Soles", koju je State Department upravo proglasio stranom terorističkom organizacijom. Za njegovo uhićenje je čak i nuđena nagrada od 50 milijuna dolara.
Politički gledano, Maduro je sličan Noriegi, jer je poništio nekoliko uzastopnih izbora te gušio demokratske pokrete. Prema neovisnim promatračima oporbene stranke su osvojile 70 posto glasova na predsjedničkim izborima 2024. godine, za koje Maduro tvrdi da ih je osvojio.
Dobitnica Nobelove nagrade za mir i oporbena liderica Maria Corina Machado izgledna je buduća ključna figura venezuelanske politike. No, iz Bijele kuće poručuju da ona nema legitimitet, s obzirom na to da su brojni oporbeni vođe završili u egzilu te ona u Venezueli nema potrebnu potporu.
Nema sigurnih jamstava
Maduro je štetio i regionalnom miru i sigurnosti, jer je često držao Amerikance za taoce, kako bi od SAD-a dobivao diplomatske usluge. Čak je zaprijetio napadom na Gvajanu te je ustvrdio da čak dvije trećine te državice, inače američke saveznice, pripada Venezueli. Pritom je koristio slične poruke kao i Putin za istočnu Ukrajinu.
Doduše, za razliku od Paname, nema jamstva da će lokalne vlasti u Venezueli surađivati s budućom vladom, što ostavlja mogućnost raspirivanja sukoba, pa čak i građanskog rata, a u najmanjoj mjeri nasilnog pristupa resursima i moći. Moguće je da bi karteli mogli preuzeti ulogu u ruralnim predjelima, a Maduro je spominjao i svoju milijunsku miliciju. Uz to, treba reći da je Venezuela 10 puta veća od Paname.
U vrijeme Busha starijeg, SAD su bile neupitna velesila jer se SSSR raspao, pa tad i nije bilo bojazni da bi se netko drugi mogao upetljavati u takve akcije. No, Rusija i Kina su se nedavno povezale s Madurom, a američku operaciju u Venezueli mogle bi iskoristiti kao opravdanje za svoja nastojanja u Ukrajini, odnosno na Tajvanu.
Zašto su išli oružjem?
Trump je još u studenom donio odluku o postupanju SAD-a prema Venezueli. Brojni raketni napadi na brodove koji su, navodno, bili puni droge, natjerali su Madura da zbije redove u svojim milicijama, ali i da istodobno pozove na dijalog.
Iako američka administracija u svojim javnim istupima po ovom pitanju nije bila sasvim načisto, svrgavanje Madura je u interesu i SAD-a i Venezuele. Nekoć, odnosno do pojave Huga Chaveza, prosperitetna zemlja, spala je na jednu od najsiromašnijih na svijetu. Više od tri četvrtine stanovništva protivilo se Madurovu režimu, a gotovo sedam milijuna ljudi je proteklih godina izbjeglo iz zemlje.
Doduše, malo je bilo vjerojatno da će Trumpova administracija krenuti oružjem u Venezuelu, jer je mogla povući i svojevrsne diplomatske poteze poput toga da Maduro obeća da će se odreći ključnih ljudi tamošnjih narkokartela ili da povuče teritorijalne zahtjeve prema Gvajani i raspiše nove izbore koje bi nadgledali međunarodni promatrači.
Mogli su ga i prognati iz zemlje, no svi ti potezi bi zahtijevali podršku saveznika u Južnoj Americi, koju iz nekog razloga ipak nisu zatražili.
Kako bilo, SAD opreznije pristupa intervencijama koje se tiču promjene vlasti u inozemstvu. Stoga Madurovo svrgavanje ne podsjeća na situaciju s Irakom, već više s Panamom. No, za razliku od Paname, posljedice bi mogle biti puno neugodnije.
