'Postoje brojna mjesta u Europi gdje se ljudi boje islama, a neki ga čak smatraju i neprijateljem. Mađarska nije takvo mjesto. Mađarska smatra da islam predstavlja veliko intelektualno i duhovno postignuće čovječanstva', riječi su to koje je prošle godine za posjeta Egiptu izrekao mađarski premijer Viktor Orban, isti onaj koji oštre mjere i slanje policije na izbjeglice sada objašnjava tvrdnjama kako brani 'europsku kršćansku kulturu' od najezde muslimana. Koji je Orban pravi, pokušali smo saznati u razgovoru s našim sugovornicima.
Unatoč dugom govoru predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera u kojem je pred europarlamentarcima apelirao da se na izbjeglice gleda kao na ljude, a ne na brojke, podsjećajući da je i sama povijest Europe povijest migracija i izbjeglištva (uključujući i bijeg Mađara u Austriju nakon sloma revolucije 1956. i bijeg iz Čehoslovačke nakon sloma Praškog proljeća), ne čini se da su zemlje zbog kojih je Juncker istupio imalo promijenile razmišljanje.
Lideri zemalja bivšeg istočnog bloka, ali i desnica u Danskoj, Francuskoj i Nizozemskoj protive se i predloženom sistemu kvota rasporeda izbjeglica iz najpogođenijih zemalja poput Italije, Grčke i Mađarske, kao i utvrđivanju stalnog mehanizma raspoređivanja izbjeglica po Europi. Da bi plan Europske komisije o smještaju ukupno 160 tisuća izbjeglica iz zemlja koje se smatraju nesigurnima za život krenuo u provedbu, potrebno mu je zeleno svijetlo Europskog vijeća koje čine lideri zemalja članica.
Bez obzira na Junckerove pozive na humanost, mađarskoj policiji dane su ovlasti da na granici koristi gumene metke, a izbjeglice koje prijeđu granicu prisilno se zadržavaju u prihvatnim centrima. Mađarski Human Rights Watch u petak je ukazao na neljudske uvjete u dvama centrima na mađarsko-srpskoj granici, gdje se izbjeglice odvode radi registracije. Tamo nema dovoljno mjesta za adekvatni smještaj, izbjeglice ne dobivaju hranu koja je jestiva ni pitku vodu. Human Rights i u tom priopćenju ukazuje na kršenje brojnih međunarodnih pravila o tretiranju izbjeglica.
Viktor Orban na svjetsku je scenu stupio vatrenim govorom u kojem je zazivao promjene nekoliko mjeseci uoči pada Berlinskog zida 1989. godine. Prvu rupu u Zidu probušila je upravo Mađarska, rezanjem žice na granici s Austrijom, nakon čega je uslijedio masovni bijeg Nijemaca iz Istočne Njemačke preko Mađarske do Zapadne Njemačke. Bio je to prvi kotačić koji je doveo do rušenja Berlinskog zida. Četvrt stoljeća kasnije Orban je taj koji ponovo diže zidove koji bi trebali obraniti 'kršćansku civilizaciju'.
'Orban to radi iz unutarnjopolitičkih razloga. Boji se Jobbika i želi pridobiti njihove birače. Orban je prije svega pragmatičan političar i nikakve ga više vrijednosti ne zanimaju, zanima ga isključivo kako ostati na vlasti. Ne očekujem nikakve promjene nabolje u doglednoj budućnosti', rezigniran je Sandor Lederer, osnivač nevladine organizacije K-monitor koja se bavi borbom protiv korupcije u mađarskom društvu. Lederer ponavlja istu tezu koju smo već čuli od niza mađarskih intelektualaca koji se protive Orbanovoj politici.
'Najveći je problem što je lijeva opozicija slaba i fragmentirana, pa bi građani mogli i ubuduće glasati za Orbana kao 'manje zlo', nego desničarski Jobbik', tumači on, naglašavajući da premijer i sam snosi odgovornost za takav rast Jobbika jer je tolerirao desničarske ispade i namjerno jačao nacionalizam i ksenofobiju u zemlji. Orban, kaže, neće promijeniti politiku. Jedino što bi ga moglo natjerati da se zamisli jest da mu se uskrate europski fondovi, ukazuje.
Je li Orban istinski nacionalist ili samo koristi nacionalizam za ostanak na vlasti, zapravo je nebitno, tumači profesorica Danijela Dolenec s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
'Za nas je zapravo nebitno koji su Orbanovi motivi, budući da su učinci njegove politike jednako destruktivni bez obzira na to je li on uvjereni nacionalist ili oportunist. Njegova diskriminatorna retorika i ponašanje prema izbjeglicama dijelom proizlaze iz politike kojom dobiva izbore već od 2010, a koja se temelji na autoritarnom nacionalizmu. Nacionalistička retorika zahtjeva neprijatelje, vanjske i unutarnje prijetnje, te u tom smislu nagla pojava velikog broja stranaca na teritoriju Mađarske snažno amplificira strahove koji se tamo potpiruju već godinama', kaže Dolenec, dodajući kako je nacionalističkoj politici inherentno zaoštravanje retorike kako bi se održala, posebno u kontekstu natjecanja s Jobbikom, koji opet dobiva na popularnosti.
Mogu li Orbana stići bilo kakve sankcije iz Europe?
Ovih dana liberalna grupacija ALDE izašla je s inicijativom da se uspostavi mehanizam kojim će se stalno mjeriti stanje demokracije i poštivanja ljudskih prava u zemljama članicama i nakon što su jednom ušle u EU. Ispada, naime, da su kriteriji teški dok se zemlja natječe za ulazak, ali jednom kad si u Uniji, sve postaje 'unutarnje pitanje', a odluke Europske komisije lako se mogu bojkotirati. Nisu dobili potporu pučana u čijim redovima još ne razmišljaju o odbacivanju Orbana. Možda i zato što Orbanova politika nije osamljen slučaj u Europi.
'Oči su uprte u Mađarsku jer je tamo situacija eskalirala, budući da se radi o rubu Schengenske zone i ulasku velikog broja ljudi u kratkom vremenu. Ali i Danska, gdje je od ovog proljeća na vlasti koalicija koja uključuje anti-imigrantsku Dansku narodnu stranku, ponaša se vrlo slično. I tamo ljudi pješice hodaju uz autoceste na putu u Švedsku, bježe sa željezničke stanice od policije, oni koji su uhvaćeni deportirani su', kaže Dolenec, uz zaključak: 'Već je neko vrijeme evidentno da EU nije politička zajednica. Heterogeni pritisci i savezi između zemalja članica dominiraju agendom, tako da ne smatram izglednim uvođenje mehanizma koji bi ugradili 'osigurače' protiv demokratske regresije na europskoj razini.
Hoće li pod utjecajem Njemačke ipak doći do kakvog pozitivnog zaokreta u Europi? Danijela Dolenec odgovara: 'Njemačka je svojom dobrodošlicom prema izbjeglicama preko noći napravila fantastičan face-lift svom narušenom imidžu, koji je proteklih godina bio sve gori, prvenstveno zahvaljujući krizi eurozone i ponašanju prema Grčkoj. Jesu li se u ovoj odluci poklopili ekonomski, demografski i razni drugi motivi, možemo nagađati, ali za budućnost europske politike migracija stav Njemačke je, naravno, ključan. Činjenica da je Njemačka zanemarila Dublinski propis koji od izbjeglica zahtijeva da traže azil u prvoj europskoj zemlji u koju stignu, znači da je moguće da će i na europskoj razini doći do revizije tog propisa.
No ovdje bih upozorila na još jednu dinamiku, izraženu u izvještavanju o izbjegličkoj krizi. Mediji u pravilu prikazuju vrlo esencijalističku sliku pojedinih zemalja članica, pojednostavljeni crno-bijeli svijet u kojem su Nijemci i Austrijanci 'dobri', a Mađari i Slovaci 'zli' – obnavljajući orijentalistički diskurs o naprednom Zapadu i nazadnom Istoku. Umjesto toga, čini mi se da smo puno bliže stvarnosti ako upozorimo na činjenicu da zemlje članice EU-a vode vlade s različitim političkim motivima, pa onda i reakcijama na krizu.
U svim zemljama događaju se ksenofobni ispadi, desničarski prosvjedi i pritisci, a istovremeno i spontano okupljanje i volontiranje širokog spektra građana, organizacija i javnosti oko pomaganja izbjeglicama i zagovaranja promjene državne i europske politike prema ovom pitanju.
To je jednako istina za Mađarsku kao i za Njemačku.'
