Hrvatska je jedna od rijetkih članica Europske unije bez energane na gorivo iz otpada, a diljem Europe radi ih više od petsto. Zašto energane mogu svugdje raditi osim u Hrvatskoj, pitanje je na koje je teško dati jednoznačan odgovor. Najlakše bi ga možda bilo sažeti pod ono – može, ali ne kod mene.

Nitko neće tuđe smeće

Pa tako u zemlji koja živi od turizma, u drugoj županiji po broju noćenja, Splitsko-dalmatinskoj, ne postoji ni centar za gospodarenje otpadom, a najveći grad u njoj, Split, strahuje da neće imati kamo sa svojim otpadom jer su kapaciteti Karepovca pri kraju, a CGO Lećevica još nije na vidiku.

No problema ima i drugdje, a smeće je došlo i na vrata vladajuće koalicije, pa su nakon Gospića povišeni tonovi i na sastanku vladajućih jer oni koji imaju mjesta ne žele tuđe smeće na svom odlagalištu. O zagrebačkoj bombi na Jakuševcu sve je pak odavno rečeno. Najavljuje se gradnja CGO-a koji će primati i miješani komunalni otpad iz Zagrebačke županije, a tek prije dva mjeseca oglasio se gradonačelnik Tomislav Tomašević kazavši da se završava studija koja se tiče lokacije te da nacrt studije već sada pokazuje kako se vjerojatno više isplati da Grad Zagreb sagradi svoju energanu.

Iako se energane čine kao logičan iskorak, o njima se teško i nerado govori. No čini se da se to mijenja, pa je tako Mirko Budiša, zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša, nedavno za RTL kazao da su Šibenik, Osijek i Rijeka iskazali interes za njih. Činjenica je ipak da je put do gradnje energane dug, a čini se da su najdalje u tome otišli u Šibeniku, gdje je u tijeku izrada studijsko-projektne dokumentacije za izgradnju postrojenja za energetsku oporabu goriva iz otpada i mulja iz uređaja za obradu otpadnih voda kod CGO-a Bikarac.

Viktor Simončič, samostalni savjetnik za zaštitu okoliša i stručna osoba za pitanje energana, smatra da smo kulturološki zaostala zemlja po tom pitanju i da je to ključni razlog zbog kojeg od Kopenhagena do Soluna energane postoje svugdje osim u Hrvatskoj.

'Jedna smo od najzaostalijih zemalja u EU-u po tom pitanju. Posljedica našeg zaostajanja vuče se od stvaranja države jer smo 1989./1990. imali sve spremno za spalionicu otpada u Zagrebu. To bi tada bila spalionica jer se nije radilo gorivo za energane. Imali smo sve gotovo, čak i lokaciju. Imali smo industriju. Tada su naše tvornice radile iste te energane po cijelom svijetu i znali smo da bez energane ne možemo riješiti problem s otpadom u Zagrebu. Došlo je do promjene vlasti i, kako to vrlo često bude kod nas, sve ono što je prethodnik napravio ne valja pa su odlučili ići drugačije. Danas je posljedica toga brdo Jakuševec', istaknuo je Simončič.

Smatra da gradnja energana u Hrvatskoj ima smisla tamo gdje je razvijena toplinska mreža.

Samo smo kupovali šarene kante

'To je prije svega u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Velikoj Gorici, gradovima koji imaju razvijenu toplinsku mrežu, kako bi se gorivo iz otpada moglo koristiti za zagrijavanje kućanstava. Da bismo radili energanu, nužni su sustavi za iskorištavanje topline, a to je najjednostavnije za kućanstva, za grijanje i toplu vodu', pojašnjava Simončič.

Podsjeća da nijedan ministar nikad nije bio za energanu, pa ni današnja ministrica.

'Nijedan član akademske zajednice ili profesor sa Strojarskog fakulteta nije istupio i rekao – treba nam energana. Zašto? Zato što svi podilaze zelenima koji su rekli da će oni sve reciklirati. Mi smo samo kupovali šarene kante', kazao je Simončič.

Upitan o Budišinim tvrdnjama da sada postoji velik interes lokalnih zajednica za energane, samo je dodao: 'Možete misliti.'

'Činjenica je da je Šibenik bio prvi i ja sam to pozdravio, sudjelovao sam u tome, ali sam bio i kritičan jer on ne spada u idealne lokacije za energane zato što je pitanje kamo će s otpadnom toplinom. Šibenik je ne može koristiti za grijanje kućanstava jer nema mrežu. Ako je uspije iskoristiti za gospodarsku zonu Podi, onda to ima smisla. Ako ne uspije, onda će to biti velik problem', smatra naš sugovornik.

Dobar primjer Celja

S obzirom na to da je bio izravno involviran u projekt energane u Celju, kapaciteta 40 tisuća tona, upitali smo ga kako su se u Sloveniji odlučili na njezinu gradnju.

'Slovenci su imali drugačiji pristup. Oni su napravili plan cijele države što se tiče gospodarenja otpadom i došli do zaključka da im treba energana od oko 150 tisuća tona goriva iz otpada u Ljubljani, jer ona to može potrošiti, a druga od 60 do 80 tisuća tona u Mariboru. To je u planu gradnje, ali s obzirom na promjenu vlasti, vidjet ćemo što će biti od toga jer i tamo ima balkanskog mentaliteta. U Celju je energana napravljena za 40 tisuća tona u vrijeme u kojem sam ja bio savjetnik vlade u ministarstvu i vodio sam tu izradu krajem devedesetih. Kao rezultat toga tada je izgrađena mala energana od 40 tisuća tona goriva iz otpada, ali oni su napravili regionalni koncept. Prikupljaju otpad iz ne znam koliko općina i gradova i, nakon što izdvoje sve frakcije, imaju ostatak koji se koristi kao gorivo. Od 2008. godine energana se koristi za grijanje kućanstava u Celju', kazao je.

Ono što je zanimljivo jest da su Slovenci tu energanu napravili sami.

'Uspjeli su europski novac vratiti kući. Mi bismo za Hrvatsku trebali napraviti plan i vidjeti koliko nam otpada nastaje. Hoćemo li raditi energanu u Dubrovniku? Nećemo. Nećemo ni u Splitu, to je neisplativo jer nemamo kamo s energijom – nema centralnog grijanja. Uvijek postoji varijanta i s cementarama, s kojima bi država trebala postići dogovore jer tamo nema problema kamo s energijom. Doduše, nije sve moguće tako koristiti, ali dio toga sigurno se može. Cementare su najbolji korisnici goriva iz otpada i one bi mogle biti dobar partner. I tu država mora odigrati ključnu ulogu', smatra Simončič.

Ističe da Sisak ima dobar gospodarski potencijal za energanu i da je ondje u planu privatno postrojenje.

'Tamo je u planu privatna energana grupacije CIOS koja će dijelom opskrbljivati grad energijom. Oni prerađuju automobile, a u obradi otpadnih automobila Hrvatska je na samom vrhu u Uniji. Ali prilikom razgradnje ostaje cijeli niz toga što se ne može drugačije riješiti nego spaljivanjem, a ako se ne varam, tamo je planirano i spaljivanje oko 50 tisuća tona mulja iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda', pojasnio je.

Napominje da su cementare odličan partner za mulj jer njegovo preuzimanje utječe na smanjenje CO2, ali i da one preuzimaju mulj tek ako je udio suhe tvari u njemu veći od 95 posto.

'U Šibeniku je predviđeno spaljivanje mulja koji će biti osušen, ali sušenje košta. Napraviti energanu ne svodi se samo na – evo, sad ćemo mi to sagraditi. To je složen proces koji treba biti dobro organiziran i u kojem se sve stavke točno trebaju znati, a sve to vrijedi ako je zadovoljen društveni interes', smatra Simončič.

Podsjetio je da, izuzme li se ona u Celju, sve dok nije napravljena u Vinči kod Beograda, od Beča do Soluna nije bilo nijedne energane.

'U Beogradu je napravljena u suradnji s Francuzima u procesu sanacije odlagališta otpada. Mi smo sanirali Jakuševec na loš način, umjesto da smo napravili energanu i sve riješili. U Zagrebu su svi godinama protiv nje. Kampanja traje od 2018. godine, kada se i Sveučilište uključilo. Išlo se niz dlaku građanima i ova vlast je to naslijedila, a sad su pred zidom i moraju promijeniti način razmišljanja. Zagreb bez energane nema šansu. Nijedan veliki grad to ne može', zaključio je Simončič.