Pistacije, mali orašasti plodovi, koji su zapravo sjemenke stable, a koji se mogu konzumirati slani, slatki, sirovi ili pretvoreni u pastu i druge poslastice, posljednjih su godina posebno tražene
No, sve veća potražnja, koja je 2024. godine dosegnula više od 1,4 milijuna tona otvorila je pitanje uzgoja i utjecaja tog uzgoja na okoliš.
Kako u svom tekstu za The Conversation pišu istraživači sa Sveučilišta Lancester, Thomas Davies i Tom Higgs, postavlja se pitanje može li proizvodnja pistacija uopće izdržati promjenjive klimatske uvjete.
Naime, pistacije potječu iz današnje Turske i Irana te uspijevaju u vrućoj ljetnoj klimi. No, istovremeno im je potrebna i relativno hladna zimska temperatura kako bi se osiguralo vrijeme mirovanja i cvjetanje u pravom trenutku u proljeće.
vezane vijesti
Međutim, intenzivan industrijskih uzgoj pistacija sa sobom donosi i velik utjecaj na okoliš. Za uzgoj, preradu i transport pistacija, proizvede se 2,5 kilograma ekvivalenta CO2. Otprilike kao i za proizvodnju avokada, ali i dalje puno manje nego što je to proizvodnja jaja (4,6 kilograma) ili govedine (85 kilograma).
Ogromna potrošnja vode
Veći je problem potrošnja vode. Zbog činjenice da pistaciji vole toplu klimu i suhi vjetar, uzgajaju se pretežno u područjima sklonima suši. Prema studiji objavljenoj 2020. godine, pistacije zahtijevaju preko 7600 litara vode za navodnjavanje po kilogramu. Samo govedina i janjetina troše više vode. No, za razliku od njih, uzgoj pistacija koristi većinom vodu iz podzemnih izvora za navodnjavanje.
To znači da iscrpljuju vodne zalihe u područjima u kojima su one i onako male. Prekomjerno crpljenje podzemnih voda u dolini San Joaquin u Kaliforniji čak uzrokuje slijeganje tla, što dovodi do štete na infrastrukturi, ali i trajno smanjuje kapacitet podzemnih vodonosnika.
Sve to dodatno utječe na pogoršanje klimatskih promjena u Kaliforniji. Suše su sve češće i sve ozbiljnije, sve su veće oscilacije između vlažnih i sušnih razdoblja, a intenzivne kiše često preopterećuju vodnu infrastrukturu sprječavajući učinkovito obnavljanje vodenih zaliha. Slični su problemi zabilježeni i u Iranu, gdje je prekomjerno crpljenje gotovo u potpunosti iscrpilo podzemne vode. Bunari se moraju kopati i po nekoliko stotina metara duboko kako bi se došlo do vode, koja je često loše kvalitete i visoke slanosti.
Posebno zabrinjava, ističu autori, što će, ako temperature nastave rasti, proizvodnja pistacija zahtijevati još veću potrošnju vode u budućnosti.
Rješenje? Smanjiti potrošnju
Jedno od mogućih rješenja bi moglo biti prelazak na manje intenzivne metode uzgoja ili pak odabir podloga otpornijih na sušu. No, proizvodnja pistacija isto bi se tako mogla morati preseliti u druga, prikladnija područja. Problem je što bi stablima moglo trebati i nekoliko godina da se priviknu na novo područje i počnu proizvoditi dovoljno pistacija da budu isplativa.
Stoga, dok se ne pronađe najbolje rješenje, potrošači mogu dati svoj obol. Umjesto da ovu hranu smatraju svakodnevnom namirnicom, treba ju početi smatrati poslasticom i konzumirati rjeđe.
