Znate tu scenu, čak i ako se ne možete sjetiti iz kojeg je točno filma.

Dvoje ljudi sjedi za stolom. Pred njom zdjela zelenila. Pred njim burger, steak ili nešto što obavezno dolazi s krumpirićima. Ona vilicom prebire po salati, on objema rukama drži nešto što jedva stane u kadar.

Dugo je to bio prilično jednostavan pop-kulturni jezik. Salata je bila lagana, uredna i, naravno, „ženska“. Burger, meso i velike porcije bili su na drugoj strani stola.

Stvarni život nikada nije bio tako jednostavno podijeljen, ali stereotip se dovoljno dugo ponavljao da smo ga gotovo prestali primjećivati.

Kako je hrana uopće dobila spol?

Takva podjela nije nastala slučajno. Filmovi i reklame desetljećima su samo ponavljali širu kulturnu poruku prema kojoj se od žena očekivalo da paze što jedu, biraju manje porcije i „laganiju“ hranu, dok su veliki komadi mesa, burgeri i obilne porcije postali dio slike muškosti. Hrana tako nije govorila samo što je lik gladan pojesti – služila je i kao brz način da nam scenaristi i oglašivači kažu nešto o njemu.

Zato je žena sa salatom u kadru gotovo automatski djelovala disciplinirano, elegantno ili svjesno svog izgleda, dok je muškarac s burgerom trebao ostaviti dojam nekoga tko ne broji zalogaje i ima ozbiljan apetit. Takvi su se obrasci toliko često ponavljali da su s vremenom postali gotovo nevidljivi.

Naravno, već tada nisu imali mnogo veze sa stvarnim životom. Ali pop kultura voli prečace, a salata nasuprot burgeru bila je jedan od najjednostavnijih.

A onda se u međuvremenu dogodilo nešto zanimljivo. Nije se promijenio samo način na koji gledamo takve klišeje. Promijenila se i salata.

Sjećate se onog „samo ću salatu“?

Možda cijelu staru percepciju najbolje opisuje upravo ta jedna riječ – samo.

„Ja ću samo salatu.“

Kao da se unaprijed mora objasniti da to nije baš pravi ručak. Nekoliko listova zelene salate, rajčica, možda neki dressing i gotovo. Nešto što ide uz glavno jelo ili se naručuje kad smo odlučili da ćemo tog ponedjeljka „malo pripaziti“.

Danas je tu granicu puno teže povući.

Piletina, jaja, tuna, tjestenina, riža, tofu, povrće i različiti umaci od salate bez problema mogu napraviti cijeli ručak. Neke kombinacije već su puno bliže onome što bismo prije nazvali glavnim jelom nego zdjelici koju stavimo sa strane.

Zato je zanimljivo i da se salate sve češće pojavljuju ondje gdje ih prije možda ne bismo očekivali.

Jedan takav primjer stiže iz Mlinara, koji početkom rujna svoju ponudu širi s tri salate: Cezar, Tuna i Asian Fusion – i pritom ih ne tretira kao dodatak postojećem pekarskom asortimanu, nego kao zasebnu lunch opciju. Kupci su, navode iz Mlinara, posljednjih godina redovito pitali kada će u ponudi biti novih salata, pa je upravo taj interes bio jedan od razloga za ozbiljnije širenje kategorije.

Cezar je poznat teren. Tofu i crna riža već su druga priča

Pogled na ta tri proizvoda dobro pokazuje koliko se proširilo ono što danas nazivamo salatom.

Cezar ide prema klasiku: hrskavi fileti piletine, jaje, zelena baza i preljevi. Tuna spaja tunjevinu i tjesteninu, pa je i ona zamišljena kao samostalan obrok, a ne nešto što će pratiti glavno jelo.

Treća salata odlazi dosta dalje od očekivanog pekarskog repertoara. Asian Fusion kombinira crnu rižu, tofu i povrće, a ujedno je i opcija bez mesa.

Na jednoj strani tako imate Cezar, okus koji većina vrlo dobro poznaje. Na drugoj tofu i crnu rižu, kombinaciju koju bi prije nekoliko godina malo tko očekivao u pekarnici.

Danas više ne.

Naši su se ručkovi proširili zajedno s našim ukusima. Ono što smo nekoć smatrali neobičnim ili rezerviranim za određenu vrstu restorana danas se sasvim normalno pojavljuje u svakodnevnoj ponudi. I nitko zbog toga ne mora održati predavanje o fusion kuhinji prije nego što uzme vilicu.

To je možda i jedan od boljih znakova koliko su stare kategorije postale labave.

Salata više ne mora ništa dokazivati

U Mlinaru su nove salate upravo zato razvijali s idejom da budu ručak za sebe, a ne prilog ili proizvod koji automatski nosi etiketu „dijetalnog“. Kombinacije piletine i jajeta, tune i tjestenine te tofua i crne riže odabrane su tako da svaka od njih funkcionira kao zaseban obrok.

Cezar i Tuna u užoj su mreži prodavaonica dostupne još od lipnja, dok Asian Fusion stiže u rujnu. Od 1. rujna sve tri salate dostupne su u Mlinarovim prodavaonicama diljem Hrvatske, čime ova kategorija prvi put dobiva znatno širu dostupnost.

Sve se tri pritom ručno pripremaju u Mlinarovoj vlastitoj proizvodnji, gdje se slažu od pojedinačnih sastojaka.

I tu bismo se mogli vratiti onoj ženi i muškarcu s početka priče.

Samo što bismo im danas možda trebali zamijeniti tanjure.

Ili ih, još bolje, pustiti da sami odaberu.

Jer hrana ipak ne mora imati spol, kao što ni salata ne mora biti simbol odricanja, burger dokaz nečije muževnosti, a tofu osobina karaktera.

Netko će danas poželjeti Cezar, sutra tunu, a prekosutra će mu crna riža i tofu zvučati bolje od svega ostalog. Netko drugi će uzeti burger.

I možda je upravo to najbolji znak da je onaj stari filmski klišej konačno ostao samo to – stari filmski klišej.