NE UČIMO OD DRUGIH

Hoće li Hrvatska ponoviti grešku privatizacije voda?

Voda

Voda

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock/Getty images (Thinkstock/Getty images)

Ovogodišnji Svjetski dan voda 22. ožujka, dvadeseti je po redu i tim više poticaj i prilika za osvrt na politiku vodnog gospodarstva i zaštite voda u našoj zemlji

Skorim ulaskom Hrvatske u punopravnu zajednicu europskih naroda, horizonti tog osvrta po prvi puta prelaze rijeke Sutlu u Zagorju ili Muru u Međimurju. Zadnjih mjeseci u razvijenijim zemljama 'stare' Europe podigla se velika bura oko moguće privatizacije vodoopskrbnih sustava. Inicijativa povjerenika za unutarnje tržište EU Michela Barniera i Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača Europskog parlamenta, da se prilikom dodjele koncesija za usluge vodoopskrbe, obavežu i komunalna poduzeća na raspisivanje javnog natječaja, ujedinila je nevladine udruge i biskupe katoličke crkve u zajednički aktivan otpor. Prikupljeni su milijuni potpisa u peticijama kojima se traži da opskrba vodom za piće ostane u domeni isključivo komunalne djelatnosti.

Brojni su primjeri europskih i svjetskih gradova koji su prošli avanturu privatizacije sustava vodoopskrbe i tijekom ove žustre debate njihova su iskustva na široko analizirana u medijima. U pravilu ta se rješenja nisu pokazala uspješnima, cijene usluge enormno su porasle, a kvaliteta vode za piće je u isto vrijeme opala. Ne čudi da je otpor privatizaciji toliko izražen u zemljama u kojima su iskustva tog eksperimenta uglavnom negativna. Za razliku od velikih financijskih institucija koje se i dalje, vođene samo golim profitom zalažu za privatizaciju bilo koncesijskim ugovorima bilo ograničenom participacijom u sustavu, javna, pogotovo lokalna samouprava i civilni sektor sve glasnije traže vraćanje te usluge u komunalnu sferu. Njihovi su argumenti vrlo snažni, oni ističu da voda nije tržišna roba i ne može se gledati isključivo kroz privatni profit. Društvo koje ima za prioritet osigurati vodu za piće svakom svom članu i pri tome ima na umu stalni cilj učinkovitog smanjenja količine potrošene vode, razmišlja dugoročno i održivo. Ohrabrujuće je kako danas ipak raste trend vraćanja vodoopskrbnih sustava u javne ruke.

U našoj se zemlji za sada ova tema samo potiho spominje, pa su između ostalog i skori izbori za Europski parlament prilika da birači čuju stav političkih stranaka i kandidata koji se natječu za zastupnička mjesta u njemu. Hrvatska se problematikom moguće privatizacije vodoopskrbnih sustava mora ozbiljnije pozabaviti i zbog potencijalno spornog Zakona o strateškim investicijskim projektima koji bi državi omogućio prepuštanje javnog dobra u ruke privatnog vlasništva ukoliko se utvrdi da je to ključno za realizaciju strateškog investicijskog projekta. Da bi se projekt smatrao strateškim, ukupno ulaganje mora iznositi najmanje 150 milijuna kuna ili se, kako tekst navodi moraju zadovoljiti neki drugi uvjeti.

Za razliku od Hrvatske koja često nije u cijelosti svjesna trendova u svijetu te je kao takva i nespremna sagledati dugoročnu strategiju u svoj njenoj širini, stvarnim aspektima i vremenskoj dinamici, razvijene Europske zemlje uče na svojim greškama i između ostalog, vraćaju djelatnosti vodoopskrbe u javni sektor.

Umjesto ostavljanja bilo kakve mogućnosti za avanturu privatizacije vodoopskrbnih sustava s mogućim nesagledivim posljedicama, Hrvatska bi trebala tražiti rješenje za izgradnju održivog sustava vodoopskrbe i odvodnje. Po količini raspoložive vode za piće svrstavamo se među bogatije zemlje u Europi ali to nije opravdanje za manju brigu o vodi ili za njeno neracionalno korištenje. Opće obilježje vodno-komunalnog sektora u Republici Hrvatskoj je zaostatak u razvijenosti usluge odvodnje u odnosu na vodoopskrbu. Sustavima javne kanalizacije pokriveno je manje od polovice stanovništva, dok je priključenost na javni vodoopskrbni sustav oko 75 % stanovništva. Znatne su razlike među regijama i još veće među županijama, odnosno općinama i gradovima. Iako je Republika Hrvatska zatražila prijelazno razdoblje za provedbu i usklađenje s raznim EU Direktivama iz oblasti vodoopskrbe i odvodnje, odobreni rokovi svakim danom se čine sve manje dostižnima. Za usklađenje samo sa zahtjevima Direktive o vodi za piće, očekuje se kako će u 68 vodoopskrbnih sustava biti potrebno uložiti nešto manje od deset milijardi kuna!

Pravi način obilježavanja ovogodišnjeg Svjetskog dana voda bila bi kvalitetna rasprava u Hrvatskom Saboru koja bi dala odgovore na pitanja o načinu ostvarenja preuzetih obveza. U suprotnom, mogli bi doći u situaciju da nam kazne budu veće od predviđenih strateških ulaganja. Još bi veća tragedija bila uložiti novce poreznih obveznika u tehnološku nadogradnju i prilagodbu vodoopskrbnih sustava, i onda ih u bescjenje dati u ruke privatnih investitora. Već viđeno u Hrvatskoj, zar ne?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!