KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Grabar Kitarović vidi ekonomiju kao zapušteni mlin iz 'Pere Kvržice'

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 16.01.2015 11:36
  • Objavljeno 16.01.2015 u 11:36
Kolinda Grabar Kitarović dobra suza u oku

Kolinda Grabar Kitarović dobra suza u oku

Izvor: Pixsell / Autor: Duško Marušić

Izlazak iz krize moguć je samo dokidanjem postojećeg antikapitalističkog i nacionalističkog konsenzusa kojega HDZ i SDP nikada suštinski nisu doveli u pitanje i koji je, uostalom, i izazvao krizu, smatra komentator tportala. A novoizabrana predsjednica republike, koja nema ovlasti u ekonomskoj politici ali ima veliku medijsku moć, doživljava ekonomiju kao stari zapušteni mlin koga će popraviti složna družba Pere Kvržice što je sigurno jamstvo da će kriza doseći tako katastrofalne razmjere da ih je nemoguće i zamisliti

Predsjedničkom izbornom kampanjom dominirala je mantra o "podjelama". Nad njima su jadikovali svi kandidati i mnogi komentatori. Vapili su kako te "podjele" treba dokinuti zarad "zajedništva", jer bez njega društvo navodno ne može funkcionirati.

Zanemarimo ovom prilikom premisu da su (političke) podjele i nejedinstvo temeljna pretpostavka demokracije. "Nacionalno jedinstvo" i dokidanje pluralnosti i političkih sukoba – na bilo koji način i u ime bilo čega – nije samo neukusno i antipatično nego je i prvi korak na putu u totalitarizam.

Hrvatsko društvo je u političkom smislu podijeljeno tek dekorativno ili prividno, na simbole u koje građani projiciraju svoje naivno oduševljenje domoljubnim zabludama ili u opravdanom strahu tragaju za alternativom od koje (jednako naivno) očekuju konačnu normalizaciju.


Stvarne podjele u Hrvatskoj mnogo su dublje. One su civilizacijske, etičke, kulturološke, vjerojatno i psihološke. Na djelu je sukob dvaju nepomirljivih svjetova, dvaju oprečnih i inkompatibilnih načina života, dvaju mentaliteta i dvaju stilova. S jedne strane stoji jedna krhka i besadržajna demokracija, a s druge ozračje krčme i stadiona, ali, kako je rečeno, ta podjela nije politička u klasičnom smislu jer u Hrvatskoj se nije dogodila stratifikacija na desnicu, ljevicu i centar. Nije od zgorega ponoviti da je uvredljivo za demokratsku europsku desnicu nacionalističke porive i zanose nazivati desnicom, kao što je njenu bezličnu alternativu besmisleno nazivati ljevicom. Crte podjela teku nekim drugim pravcima: između primitivizma i prosvjećenosti, nacionalističkih budnica i rock and rolla, domoljubnog bunila i zdravog razuma, tradicionalizma i moderniteta, kolektivizma i individualizma, kulta države i kulta slobode, obiteljske represije i slobodnog izbora, establishmenta i bunta, svijeta i samozadovoljnog provincijalizma, malograđanske uskogrudnosti i otvorenosti uma, netalentiranog Mile Budaka i genijalnog Miroslava Krleže, smrtne ozbiljnosti i ironije, rigidnosti i ležernosti, mazohizma žrtve i hedonizma, pijanog navijanja i užitka u skepsi, licemjerja i poetike psovke, šovinizma i pristojnosti, nesputane etničke mržnje i slobode govora, militantnog klerikalizma i kršćanskog humanizma, etnosa i demosa, nacije i demokracije, ekonomije koja subvencionira neisplative zablude i slobodnog tržišta, između krezubih lica koja bulje u kotlovinu i elementarnog ljudskog dostojanstva...

Taj jaz je nepremostiv, ali je i potreban, kao moralni imperativ, kao posljednja granica koja dijeli dobro od zla, prisebnost od gluposti i kič od dobrog ukusa.

Zazivanje "nacionalnog" pomirenja apsurdno je i moralno nakazno kao kada bi netko zazivao pomirenje njemačkog društva i esesovaca, američke demokracije i Ku Klux Klana, francuskog republikanizma i pristaša kvislinške vlasti iz Vichyja. Upravo onako apsurdno i nakazno kakva je rehabilitacija četništva u Srbiji.


Spomenuta moralna i intelektualna posrnuća nisu hrvatska specifičnost i prisutna su svugdje, u svim društvima. Ona su produkt nedorečenosti i proturječja ljudske naravi, dakle razumljiva su, u suštini banalna, a na jedan metafizički način možda i oprostiva. Međutim, demokratska društva posjeduju mehanizme kojima one političke i druge porive što zaslužuju biti na margini uspijevaju zadržati na margini, ne dopuštaju im da postanu relevantna, kamoli dominantna vrednota i to svim raspoloživim sredstvima: obrazovanjem, odgojem, kad treba represijom, ili manifestacijama kakva je, primjerice, održana u Parizu u znak prosvjeda protiv terorističkog napada na novine Charlie Hebdo. To je jedna od temeljnih funkcija demokratske države. To je njena prometejska, prosvjetiteljska, modernizacijska zadaća. Ne radi se samo o tome da se takvom društvu ne izjednačuju niti mire fašizam i antifašizam, nego su razdjelnice između Voltairea, Beethovena i Hane Arendt, s jedne, i Kim Kardashian, kakvog nogometnog bandita ili provincijalnog pjesnika koji plače nad domovinom, s druge strane, kristalno jasne i nepomirljive.

U Hrvatskoj se 1990. dogodilo upravo suprotno. Pukla je brana koja je štitila društvo od provale svakovrsnih političkih i etičkih nakaznosti, uopće nasilja koje je započelo kao mentalno da bi s trijumfalnim užitkom dočekalo brutalni sraz s identičnom poplavom koja je udavila Srbiju još 1987. Kao i uvijek, iza svake političke katastrofe stoji i cinična pragma: HDZ je bio primoran ugušiti hrvatsko društvo u lažima, izmišljotinama i ucjenama i sve vrijednosne (čak i estetske) kriterije okrenuti naglavce jer je mogao opstati i opstajati samo u takvom društvu, napose u takvom društvenom poremećaju i abnormalnom stanju kakav su rat ili pretvorba rata u permanentnu svečanost nad kojom lebdi neizgovoreno, strogo zabranjeno pitanje: je li učinjeno sve da bi se rat mogao izbjeći ili je učinjeno sve da bi postao neizbježan?

Kao što HDZ teškom mukom prikriva da je predstavnik one lošije i necivilizirane Hrvatske – koliko god to ne odgovara slici koju Kolinda Grabar Kitarović želi imati o sebi – tako SDP nije i ne želi biti predstavnik bolje Hrvatske. SDP i Ivo Josipović samo su prazni simboli koje su birači očajnički i uzaludno pokušavali primorati da postanu suštinska alternativa sveopćem civilizacijskom rastakanju.

Moralni i intelektualni kapaciteti hrvatskog društva su uništeni, marginalizirani ili korumpirani i zato ne postoji racionalna i demokratska alternativa dvovlašću HDZ-a i SDP-a, stranke koja je izazvala hrvatsku tragediju i stranke koja tu tragediju prilježno održava ili, u najboljem slučaju, ne zna što će s njom.


I utoliko je besmisleno zazivati "zajedništvo" i "jedinstvo". Izlazak iz krize moguć je samo dokidanjem postojećeg antikapitalističkog i nacionalističkog konsenzusa kojega HDZ i SDP nikada suštinski nisu doveli u pitanje i koji je, uostalom, i izazvao krizu. Da stvar bude gora, novoizabrana predsjednica republike (nema ovlasti u ekonomskoj politici ali ima veliku medijsku moć) doživljava ekonomiju kao stari zapušteni mlin koga će popraviti složna družba Pere Kvržice što je sigurno jamstvo da će kriza doseći tako katastrofalne razmjere da ih je nemoguće i zamisliti. Jednako infantilan je i njezin zahtjev da se društvena energija posveti ekonomiji umjesto da se iscrpljuje ideološkim sukobima. Ona, čini se, ne zna da je ekonomija političko i ideološko pitanje par excellence. Na pitanje je li svrha ekonomije proizvodnja udobnosti i blagostanja ili će ostati poluga vlasti i metoda redistribucije političke moći, odgovor može dati samo oštar ideološki sukob, jasno, pod uvjetom da je ustavljen demokratskom procedurom. Obećavati spektakularni boljitak, a ne založiti se za takav sukob čiji ishod bi trebao biti svođenje uloge države na minimum (što nije samo ekonomski nego i demokratski imperativ) je drska, ignorantska i uvredljiva demagogija. Istina, Kolinda Grabar Kitarović katkad bi ritualno spomenula poduzetništvo, ali je iritantnim ponavljanjem fraze o "našim marljivim seljacima, ribarima i težacima" (tipičan nacionalistički flert s naivnim pučkim predodžbama) po tko zna koji put pokazala da je zastupnik onog istog kiča i one iste ideologije koji su hrvatsko društvo ugurali u skup i neudoban lijes državne samostalnosti i taj lijes preobrazili u predmet fanatičnog, zapravo religioznog obožavanja. Kroz javnost ne odjekuje ništa drugo nego zvuk posljednjih čavala na tom uskom, prigodno ukrašenom mrtvačkom kovčegu.

Treba li se plašiti budućnosti? Ne. Ove sadašnjosti plašili smo se još davno, dok je bila (samo) budućnost. U međuvremenu, na strah smo se navikli.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!