ANALIZA ALEKSANDRE ŠUĆUR

Europska 'ljubav' prema Iranu poruka je Turskoj i Saudijskoj Arabiji

Hasan Rohani

Hasan Rohani

Izvor: tportal.hr / Autor: Andrew Medichini, Charles Platiau, Alessandro Bianchi, Jacky Naegelen /REUTERS

Mnogo se proteklih tjedana pričalo o tome kako su Talijani pokrili golotinju klasičnih kipova da 'ne uvrijede' iranskog predsjednika Hasana Rohanija, kao i o tome da su mu Francuzi servirali vino. No poslovi vrijedni milijarde eura koje su zaključili, govore i o novom zaokretu u geopolitici, piše Aleksandra Šućur. Europska podrška Iranu šalje poruku prvenstveno Turskoj i Saudijskoj Arabiji, koje su na dvojben način uključene u rat u Siriji, a Iran je podršku dobio i od pape Franje, koji kao i Vladimir Putin vjeruje da je šijitska teokracija bolji jamac sigurnosti kršćana na Bliskom istoku nego sunitske sile Saudijska Arabija i Turska

Kad nemamo izravnih iskustava, svijet tumačimo 'cijedeći' zaključke iz vlastitih skromnih spoznaja, skupljenih na neki drukčiji, posredni način. Iz knjiga, društvenih mreža, enciklopedija, dokumenata koji su nam dostupni. Te 'virtualne' spoznaje ne mogu se usporediti s tjelesnim upoznavanjem jednog društva, kulture, povijesti, ekonomije, važnih dostignuća za čitavo čovječanstvo. Neku predodžbu si stvorimo i kad do kontakta dođe jer nam je netko iz druge kulture 'došao u goste'.

Nedavno je tako Europu pohodio iranski predsjednik Hasan Rohani. Europska javnost brujala je o tom posjetu, a u prvom planu prosječnom Europljaninu svakako je bila činjenica je li dobro ili loše što su Talijani pokrili golotinju kipova u Kapitolskim muzejima. Unatoč milijardama ulaganja o kojima se govorilo, Talijanima su se mnogi rugali, suprotstavljajući tom potezu onaj francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, koji je Irancima uredno poslužio vino uz večeru.

Geopolitika često nije racionalna, ali...

Nisu Iranci tako gubili vrijeme nakon postignuta sporazuma o nuklearnoj suradnji i tehnologiji, koji je netom prije potpisan u Beču. Da je taj sporazum sigurna stvar, i sama sam spoznala mnogo ranije. Već pet mjeseci uoči formalnog potpisa bilo mi je, kao i mnogima, jasno da će se Iran otvoriti Zapadu.

Hodajući iranskim paviljonom na EXPO-u u Milanu, doživjela sam jednu od onih 'iracionalnih' spoznaja, koje je doista teško argumentirati. Uostalom, tportal je već pisao o racionalnim i opipljivim financijskim aspektima iransko-europskih dogovora, koji su dio Rohanijevog plana da podigne iransku ekonomiju za 8 posto u narednih pet godina, a za što mu treba 30 do 50 milijardi dolara godišnje. No dobro je razmotriti i geopolitički aspekt ovih poslova, a unaprijed valja priznati da geopolitika često nije sasvim racionalna disciplina.

Iranski paviljon na EXPO-u, neatraktivne svijetloplavo-zelene boje, imao je oblik ribe koja je podsjećala na grdobinu. Smješten nasuprot najvećeg i 'najštreberskijeg' njemačkog, odmah me osvojio. Za razliku od drugih, atraktivnijih, u njemu nije trebalo stajati u nemogućim redovima. Usporedbe radi, za ulazak u japanski paviljon čekalo se i po sedam, osam sati i jedino što je davalo smisla stajanju u redu bilo je čitanje poruka svih ranijih 'žrtava čekanja' ispisanih na drvenim antiseizmičkim elementima konstrukcije. 'Tko preživi, pričat će', 'ako krepam od čekanja na suncu, poručite mojoj mami da je volim', 'na bračnom smo putovanju, prekjučer smo se vjenčali, a kad iziđemo iz japanskog paviljona slavit ćemo srebrni pir'...

Kroz iranski se, pak, paviljon hodalo – normalno, po vijugavom puteljku u kojem su plivale zlatne i crvene ribice (ne one žive, naravno) dok su se razgledavali predmeti za jelo i piće iz različitih povijesnih razdoblja tako rafinirane izrade da posuđe od zlata i srebra iz Tisuću i jedne noći (to je prva asocijacija koja promatraču pada na pamet) izgledaju pomalo sirotinjski i nepravedno spram fantazije koja je pred očima. Tamo su i brončano-srebrne biste perzijskih matematičara, povijesničara, filozofa, pjesnika, zahvaljujući kojima svijet danas poimamo upravo kako ga poimamo: od Ibn Sine (Avicene) preko al-Kwarizmija, do mog omiljenijeg pjesnika Omara al Khayama, poznatog i kao Hajjam.

Četverci iz njegove Rubbaiyye, silni stihovi posvećeni vinu i ženama, zaista čine nelogičnim ideje da ne bude vina na trpezi kojom je Irance ugostio francuski predsjednik Hollande. Iz zemlje iz koje potječe Shiraz, međutim, mogu se nabaviti 'zlatne grožđice', bademi, jabuke, a par videoekrana posjetitelju su objašnjavali da je 'nacionalno voće' Irana šipak, od kojeg prave sok koji nisam uspjela probati.

Iranke u maramama i uskim tajicama vode glavnu riječ

Dok sam isprobavala iranske ćufte (kӧfte) i uspoređivala ih s afganistanskim (koje su još bolje) u restoranu je bilo zanimljivo promatrati iranske obitelji, prisjetiti se koliko je iranska dijaspora brojna i koliko je značajna za postojeće trgovinske odnose u svijetu. Za stolovima su žene vodile glavnu riječ, i fizički i po brbljavosti su me odmah asocirale na Napuljke. A možda mi je ta asocijacija pala na pamet i zbog malo pretjesnih tajica koje je većina tih žena nosila, što mi je bilo u nekoj 'logičkoj suprotnosti' s maramama koje su nosile na glavi.

Malo znamo, a puno mislimo da znamo o Irancima i njihovoj zemlji. Njihova propaganda djelovala mi je poznato, već viđeno... Puštali su film koji je pored prezentacije prirodnih i kulturnih ljepota, govorio o Iranu kao zemlji u kojoj 'vjersku toleranciju i mir među narodima smatramo najvišom vrednotom', dok se na ekranu izmjenjuju slike prelijepih džamija, sinagoga i crkvi.

Iran je islamska teokracija, premda je određeni stupanj demokracije zajamčen višestranačkim izborima, ali dok sam slušala verbalne poruke s ekrana, asocijacije su mi hrlile k socijalizmu, Jugoslaviji, k - pokretu Nesvrstanih. Pa da, to je ta retorika: Iran, Rohani, predsjedava Nesvrstanima koji su i dan danas najbrojnija grupacija država unutar Skupštine OUN-a.

A otkad je Rohani na izborima 2013. godine pobijedio Ahmadinedžada, koji se baš i nije proslavio zbog gafa o Holokaustu upravo s govornice Nesvrstanih, jasan je i novi kurs koji kormilar Rohani daje iranskom brodu. Pri čemu mu svesrdno pomaže vješti ministar vanjskih poslova Mohamad Javad Zarif. Vanjski ekonomski odnosi Irana značajno su povezani s vanjskopolitičkim okvirom Nesvrstanih, što se posebno ogleda u bliskom odnosu s Ugandom, ali i s drugim afričkim državama…

Nema sumnje da Rohanijeva vlada izvlači priličnu korist iz platforme Nesvrstanih, odnosno da je ta platforma doprinijela razbijanju njene izolacije, pored povijesno dobrih odnosa sa Svetom Stolicom (sad još boljih, otkad je u Vatikanu papa Franjo), kao i odlične ekonomske suradnje s Ujedinjenim Arapskim Emiratima koji pak imaju ambiciju 'postati Švicarska' u Bliskoistočnoj regiji, to jest, njen financijski i bankovni centar. Iranske investicije u tržište nekretnina u UAE-u predstavljaju trećinu ukupnih investicija u to tržište.

Rivalstvo s Turcima i Saudijcima uz potporu iz EU-a

Jasno, što je Iran jači igrač u regiji i što je u sirijskom ratu uspješniji njihov i ruski saveznik Bašar al-Asad, to su tenzije s Turskom, Saudijskom Arabijom i Izraelom veće. Turska je iranski 'povijesni rival', od trena kad je najbolji prijatelj Omara al-Khayama, veliki vezir ol-Mulk, otvorio vrata bagdadskog kalifata i doveo seldžučku dinastiju na vlast. A druge dvije zemlje, Saudijsku Arabiju i Izrael, možemo usporediti sa 'zakonitom ženom' i 'službenom ljubavnicom' Washingtona koje se međusobno mrze iz dna duše, ali isprepadane čarima zanosne iranske 'sirene' koje SAD ne ostavlja ravnodušnim, iznenada otkrivaju međusobne zajedničke interese. Zato su Saudijci i Izraelci bili složni protiv nuklearnog sporazuma Zapada s Iranom. Sjedinjene Države su ih donekle i poslušale, jer su samo parcijalno ukinule sankcije Iranu, dok ih je Europska unija ukinula u potpunosti. Upravo je ta činjenica Rohaniju omogućila europski road-map.

Iako je njegov posjet Italiji bilo zanimljiv po mnogo čemu, od pokrivenih kipova do 17 milijardi eura vrijednosti inicijalno sklopljenih ugovora, mene osobno najviše se dojmio njegov srdačni susret s papom Franjom.

Nakon susreta održao je presicu na kojoj su novinari akreditirani u Vatikanu mogli i otvoreno postavljati pitanja, što baš i nije uobičajeno. Tako iz katoličkih novina Avvenire doznajemo da Rohani uopće nije tražio pokrivanje kipova. Uostalom, on dobro poznaje europsku kulturu, studirao je u Glasgowu, i teško je povjerovati da bi se skandalizirao pred golim kipovima. On je taj čin pripisao 'talijanskoj gostoljubivosti i pažnji koju posvećuju da im se svaki gost osjeti ugodno'.

Izvijestio je da je s Papom pričao o opasnosti od Islamske države i terorizma te još jednom ponovio koliko su Vatikan i Iran bliski u borbi za mir i vjersku toleranciju. U odgovoru na pitanje o odnosu sa Saudijskom Arabijom nije se osvrnuo na izvršenje smrtne kazne nad šijitskim imamom, već je izrazio nadu da ti odnosi budu skladni i da se iznađe mir u Jemenu. Naglasio je da su obje zemlje 'predane borbi protiv ISIS-a', čime je očito dao do znanja da nije za daljnje 'potkurivanje' tenzija. I odgovor na odnos sa Sjedinjenim Državama bio je diplomatski i općenit: 'Nije do Irana, mi dajemo sve od sebe da taj odnos bude dobar.'

Najveći dobitak Irana su Papa i Vladimir Putin

Nakon tog posjeta Vatikanu, više medija je objavilo da bi moglo biti uzvratnog posjeta Pape Teheranu u svibnju, a u sklopu već najavljenog Papina puta u Armeniju, kao dodatna etapa. Kako znamo da se Papina putovanja pažljivo programiraju, a da je papa Franjo i vrsni geostrateg i diplomat, zaključci se prirodno nameću.

I Iran i Vatikan su teokracije pa ako njihov savez nazovemo novom 'Svetom alijansom', nećemo ih uvrijediti, ali bi bilo nepošteno iz te alijanse isključiti i trećeg saveznika: ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Između Pape i Putina postoji prešutna sloga oko rješavanja sirijskog pitanja, ali njihova su opća stajališta ta da šijitske političke komponente jamče bolju zaštitu kršćana na Bliskom istoku i viši stupanj vjerske tolerancije. Papin posjet Iranu bi također mogao dobro doći Rohaniju u izbornoj godini. Zadnji (i jedini) put kad je jedan papa (Pavao VI) posjetio Iran, tekla je godina 1970., u svijetu je taman bio sklopljen važni sporazum INTELSAT kojim su države definirale upravljanje i korištenje satelita u prijenosu zvučnih signala, pa je govor Pavla VI. iz Teherana bio obilježen i prvim otvaranjem jednog kanala u svrhu transkontinentalnog zvučnog prijenosa, koji je Radio Vatikan odašiljao dalje, pa i putem (tad prvi put) postavljenih zvučnika na Trgu svetog Petra.

Ne mogu dokučiti kojom bi se tehnološkom inovacijom mogao koristiti ovaj papa (jer se već koristi svima meni znanim), ali to i nije toliko važno. Općenito, na putovanja državnika pozitivno gledam kad je svrha posjeta mir i stabilnost. Također ne mogu ne primijetiti da Iran i Vatikan imaju diplomatske odnose starije od odnosa Vatikana i Sjedinjenih Američkih Država (koje je uspostavio tek Ronald Reagan 1984. godine) i taj odnos nikad nije bio prekinut, čak ni za vrijeme islamske revolucije 1978., tijekom talačke krize 1979. kada su zarobljeni američki diplomati iz teheranskog veleposlanstva ili Irangatea 1986.

Zaključak: Iran se zbog svoje specifične geopozicije ne može prometnuti u jedinog lidera bliskoistočne šahovnice, ali bi Papin posjet ukazao i drugim aspirantima-liderima što je ispravan put; suradnja s Iranom, otvaranje, bez odlaganja i čekanja, bez kompleksa. A ako izuzmemo licemjerje i propagandu, od kojih ni jedna vlast nije sasvim izuzeta, ja sam upravo tako doživjela i iranski paviljon na 'prehrambenom geopolitičkom sajmištu'.

Kako će se prema ovim svjetski važnim događajima pozicionirati Hrvatska, saznat ćemo uskoro.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!