Grad nije njihov vlasnik, niti na Bačvicama smije intervenirati ili ulagati prije nego što za to izmoli dozvole, potvrde i koncesije na razini države i županije. Kada se to dogodilo i kada je u kupalište uložen ozbiljan novac, država ga je naprosto prisvojila – preciznije, otela.

I potom pustila da propadne u bezvlašću i bezakonju, sve do nove runde moljakanja za dozvole, potvrde i koncesije kako bi Split ponovno uredio ono što je zapravo oduvijek njegovo.

I tako ukrug.

U dugoj i bogatoj povijesti ovaj prostor prošao je najmanje desetak uređenja, preuređenja, obnova, rekonstrukcija i proširenja, a posljednje je bilo prije točno trideset godina. Tada je posve srušena prethodno devastirana kupališna zgrada te je potom faksimilno obnovljena po projektu arhitekata Ante Kuzmanića i Eugena Širole, za što su dobili prestižnu strukovnu Nagradu Vladimir Nazor.

Lokalne političke okolnosti u Splitu tada, u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, bile su gotovo pa frapantno slične današnjima.

Što se, dakle, događalo prije trideset godina?

Bilo je to doba nacionalnog zanosa zbog oslobođenja zemlje, nestrpljivo se iščekivao dolazak Vlaka slobode iz Zagreba preko Knina, a u samom vlaku predsjednik Franjo Tuđman napokon je riješio 'oporbenu situaciju' u drugom najvećem gradu u državi: točno na pola mandata HDZ-u je prešao tadašnji HSLS-ov gradonačelnik Nikola Grabić s još nekoliko gradskih vijećnika, pa je vladajuća stranka napokon uspostavila ono što se posljednjih godina kolokvijalno naziva 'vertikalom', odnosno usklađenom, skladnom i jedinstvenom jednostranačkom vlašću od najniže do najviše razine.

Tadašnji gradonačelnik Grabić po struci je ipak inženjer pa je svoj transfer dobro pripremio: Tuđmanu i HDZ-u na stol je bacio desetak velikih projekata koje je prethodno razradio i koji su se potom počeli realizirati – od nekoliko važnih gradskih prometnica i manjeg tunela, preko raskošne desetogodišnje proslave okruglih 17 stoljeća postojanja grada i promjene njegova javnog imidža iz tmurne i mračne rupe s redukcijama struje do vedre i optimistične sredine koja zborski pjeva 'Ništa kontra Splita', do strateški najvažnije izgradnje kolektora koji je očistio akvatorij i obalu od fekalija.

Grabić je teatralno skočio u more gradske luke da bi označio kraj ovog projekta, no usprkos vrlo solidnim rezultatima, Splićani mu nisu oprostili prelijetanje u HDZ, pa je izgubio iduće izbore.

A kakva je bila situacija s Bačvicama?

Zapušteni kupališni kompleks, izgrađen neposredno uoči Drugog svjetskog rata i teško oštećen u savezničkom bombardiranju, srušen je da bi se na njegovu mjestu izgradio Kuzmanićev i Širolin faksimil s dodatnim, prepoznatljivim 'jedrom'.

Posao je trajao od 1995. do 1998. godine, no 'državna vertikala' u njemu zapravo nije sudjelovala, već je Split osnovao tvrtku s tadašnjim građevinskim gigantom Konstruktorom, uz dogovor o budućoj podjeli poslovnih prostora na Bačvicama. Gradu je pripao 'prednji' dio te veliki budući (nesuđeni) akvarij, a Konstruktoru stražnji dio kompleksa.

Investicija je uspjela i 'nove Bačvice' postale su jedan od simbola novog, optimističnog i poletnog Splita na izmaku devedesetih i početku dvijetisućitih. Gospodarstvo je još uvijek katastrofalno stajalo, stare firme su propadale, a brojka nezaposlenih probijala je sve poznate plafone, ali je barem bilo igara.

I, kako se situacija razvijala u međuvremenu?

Kupalište je još koliko-toliko funkcioniralo do nagle turističke ekspanzije Splita prije desetak godina.

Istina, i prije toga kompleks je pregrađivan i dograđivan, zahodi su pretvarani u poslovne prostore, a planirane kabine za presvlačenje i nesuđeni javni sadržaji u kafiće, fast foodove i slično. Međutim iznenadnom navalom turista i uz oskudnu ponudu velikih 'party zona' za njih, Bačvice postaju jedno od centralnih mjesta cjelonoćnih ljetnih zabava, a to izaziva potpunu devastaciju.

Klubovi se nekontrolirano šire, skladan kompleks prekriva PVC dodacima i općenito nastaje kaos u kojemu se malo tko snalazi, inspekcije najmanje. Autor Ante Kuzmanić izjavljuje da zaobilazi Bačvice u širokom luku i da bi bilo najbolje kad bi se njegovo vlastito djelo – sravnilo sa zemljom.

U međuvremenu Konstruktor propada i za sobom vuče tvrtku u vlasništvu sa Splitom, a to dodatno komplicira vlasničku situaciju i generira daljnji kaos: dio prostora propale tvrtke prelazi u privatne ruke, a drugi, 'gradski' dio preuzimaju zakupci koji koriste rupe u propisima i često posluju bez ikakvih minimalnih uvjeta, bez plaćanja najma ili čak režija, bez straha od kazni i obzira prema osjetljivom urbanom tkivu.

Na koncu stiže i država te Splitu zadaje udarac maljem.

Što država zapravo ima s Bačvicama?

Zdravorazumski ništa, ali u praksi sve.

Tamo negdje 2011. ili 2012. godine započinje proces određivanja granica pomorskog dobra na Bačvicama, a on završava katastrofalno po Split. Pojednostavljeno, donosi se bezobrazna odluka po kojoj dio kompleksa u gradskom vlasništvu – dakle 18 poslovnih prostora – završava unutar pomorskog dobra i prelazi u vlasništvo države, a preostali privatni dio ostaje izvan njega, dakle u rukama privatnika.

Što zapravo znači da je Split izgubio sve ono što je investirao od sredine devedesetih, ali i mogućnost da na bilo koji način utječe na procese oko Bačvica: ako želi urediti vlastito kupalište, sada na državnoj i županijskoj razini treba moljakati spomenute potvrde, dozvole i koncesije.

Nije ovo jedini primjer u prilog tvrdnji da je koncept pomorskog dobra krajnje manjkav barem kada se radi o lukama, obali i plažama u naseljenim, a pogotovo u urbanim sredinama, u kojima neodoljivo podsjeća na otimačinu: tu je recimo Žnjan, također splitska plaža koja je također koncem devedesetih nasuta golemim i skupim kreditima što ih je podigao i puna dva desetljeća plaćao Split, dakle svi njegovi građani.

A kada je došlo vrijeme za njegovo konačno uređenje, za to je svejedno valjalo moljakati dozvolu i koncesiju Vlade – i povrh svega, državi će Split u iduća tri desetljeća plaćati 'reket' u obliku postotka od svih ostvarenih prihoda na Žnjanu, kao da je ona plaćala njegovo nasipanje.

Kad se ovako postupa prema drugom najvećem gradu u državi, teško je i zamisliti institucionalnu kaubojštinu u manjim sredinama.

Elem, nakon što je Republika Hrvatska sama odredila što će na Bačvicama uzeti za sebe, na scenu stupa njena batina u obliku Državnog odvjetništva jer ono serijski pokreće procese protiv Splita i zahtijeva da joj se preda spomenutih osamnaest poslovnih prostora. Gradska administracija u početku se batrga i odbija, ali kada izgubi prvi spor i kada postaje evidentno da će se i ostali sudski postupci odviti po istom obrascu, dolazi do popuštanja i Split definitivno gubi svoj dio Bačvica.

Država naravno nema pojma što bi s time, niti ima kapacitet, ambiciju i volju bilo što poduzeti, pa kompleks do kraja propada i prepušta se skitnicama i štakorima.

Što će se, dakle, sada događati s Bačvicama?

Slijedi dugotrajna procedura traženja potvrda, dozvola i koncesija da bi Split, ponovno svojim novcem, ponovno uredio vlastito kupalište.

Na službenom predstavljanju projekta ovog tjedna objavljeno je da bi se ove godine trebalo odviti prikupljanje dokumentacije i projektiranje, a početkom 2027. godine prema tom optimističnom scenariju mogli bi započeti radovi.

U cijeloj toj priči jedina povoljna okolnost – da se vratimo na početak ovog teksta – jest ta da su lokalne političke okolnosti u Splitu frapantno slične onima otprije tri desetljeća.

U drugom najvećem gradu u zemlji više ne vlada 'oporbena situacija', već je on prešao u ruke HDZ-a. Uspostavljena je stranačka 'vertikala' pa su kanali prema centrali u Zagrebu najednom prohodniji i plodniji, a to rezultira benevolentnijim pristupom prema Splitu i čudesnim otpetljavanjem višegodišnjih čvorova poput Spaladium arene ili tužne, zapravo skandalozne prometne izolacije grada zbog vidljivog izostanka državnih investicija.

Ironično, dovršava se druga faza vodovodno-kanalizacijske infrastrukture pa će more biti (još) čišće – valjda se gradonačelnik Tomislav Šuta neće teatralno baciti u njega – a kao trešnja na toj torti stiže (ponovna) obnova kompleksa na Bačvicama i ponovno će je, kao i prije trideset godina, raditi Ante Kuzmanić. Slijedi, pretpostavljamo, faza 'Ništa kontra Splita'.

Kako nas iskustvo uči, samo do iduće državne otimačine.