Nije da je Hrvatska tog 30. svibnja doista stekla svoju državnost – to se zapravo dogodilo još 7. lipnja 879. godine, kad je formirana hrvatska kneževina koju je priznao papa Ivan VIII., poslavši tog dana pismo knezu Branimiru s porukom da je na blagdan Uzašašća 21. svibnja te godine blagoslovio njega i njegov narod – a nije ni da je baš na taj dan 1990. godine državnost obnovljena. To se u stvarnosti dogodilo nepunih mjesec dana kasnije, 25. lipnja, baš na onaj dan koji se nespretno htjelo nametnuti kao praznik nakon prve smjene demokratske vlasti 2000. godine.

I forma i sadržaj na koncu su ipak ustuknuli pred kolektivnim imaginarijem i emocijama, pa je narodu kojega se ne može prevariti prije sedam godina vraćen taj njegov svečani, praznički i neradni 30. svibnja.

U redu, treba biti iskren i reći da se u tom trenutku radilo i o politički zgodnom manevru HDZ-ove vlasti – vjerojatno je bio uhapšen neki aktualni ili bivši ministar ili je otkrivena kakva muljaža koju je valjalo zakamuflirati – ali svejedno, kalendar državnih praznika ponovno je resetiran i sva je prilika da će tako ostati još dulje vrijeme. Čak i ako se ljevica kojim slučajem vrati na vlast, u što trenutno ni sama valjda ne vjeruje.

Njeni korifeji, naime, odavno su spoznali grešku napravljenu 2001. godine: nije, priznali su, trebalo ići protiv instinkta i podsvijesti građana, a njima je baš tog 30. svibnja bilo savršeno jasno da je Hrvatska krenula na put s kojeg više nema povratka.

Franjo Tuđman možda jest toga dana izabran za predsjednika Socijalističke Republike Hrvatske, ali svima je bilo jasno da je s komunizmom gotovo. U Saboru možda jesu popunjeni Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada, ali svima je bilo jasno da su nastupili pluralizam, višestranačje i demokracija.

Zvonila su crkvena zvona, mahalo se zastavama i orile su se budnice, a na obližnjem Trgu Republike odvijala se fešta na kojoj je predsjednik SR Hrvatske teatralno položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su blagoslovili zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić i zagrebački glavni imam Ševko Omerbašić.

Dječje bolesti jedne države

Možeš ti ljudima sto puta objašnjavati da je hrvatska državnost ustanovljena (odnosno obnovljena) tek koncem lipnja, kada je na odluku upisan urudžbeni broj i lupnut pečat – a zapravo čak ni tada, nego kada je tri i pol mjeseca kasnije istekao moratorij na koji je Hrvatska bila prisiljena kako bi beznadno nesposobnim ili nezainteresiranim 'međunarodnim akterima' dokazala svoju konstruktivnost u rješavanju nerješive krize – ali apsolutno svima bilo je, a i danas je jasno što se dogodilo.

Da napokon 'imamo Hrvatsku', kako se izrazio Tuđman koji je upravo preuzeo vlast, ali i da samo stotinjak kilometara od glavnog grada imamo i uvezenu Miloševićevu navodnu 'antibirokratsku revoluciju' pod čijom se krinkom okupljala rulja koja je, mjesecima prije toga, tražila oružje, tumačila da se nalazi u Srbiji i najavljivala 'pohod na Zagreb'.

Ovo su osnovne koordinate kojih se valja prisjetiti na današnji dan, kada 35. put obilježavamo događaje otprije 36 godina, a sve što se u međuvremenu događalo – od rata preko pljačke do prvih demokratskih 'izmjena', od obnove zemlje preko turističkog buma do još jedne pljačke, od izolacije do potpune međunarodne integracije i od kolektivno frustrirane i nesigurne do potpuno samouvjerene nacije – koliko god to bogohulno zvuči, valjda spada u kategoriju dječjih bolesti jedne države.

Kojoj vrijeme nije osobito važna kategorija dok njenim građanima ipak jest: oni imaju nezgodan običaj odrastati, starjeti i umirati, pa mnogi nisu niti će ikada dočekati da se njihov vlastiti državni sustav vine barem do puberteta.

Nakon što smo apsolvirali povijesnu istinu, ovo su zapravo jedine koordinate u kojima se danas, 2026. godine, trebamo kretati: koliko nam je Hrvatska – projekt koji u cjelini bez sumnje jest uspješan, pogotovo uzevši u obzir usporedbu s neposrednim susjedstvom, pa i šire – zapravo udobna kao građaninu, kao potrošaču, kao roditelju ili djetetu, na koncu i kao doseljeniku ili gostu? Koliko je spomenuti sustav učinkovit, brz i prilagođen stvarnim potrebama njegovih korisnika? Koliko će još generacija proći – i hoće li itko danas živ to dočekati – kako bi se moglo reći da sve radi kao po špagi? Diplomatski rečeno, ima tu još posla. Politički, onako otrcano: postoji u Hrvatskoj još nekih izazova.

Na današnji, uvijek svečani i ponovno neradni 30. svibnja, zabilježit ćemo: jednom u budućnosti će se valjda netko jetko nasmijati našim zabludama da nam, istina, ne nedostaje puno toga: demokracija je svojedobno možda bila na aparatima, a i danas katkad zakašljuca, ali može se staviti u kategoriju zdravih i funkcionalnih. Ekonomija je također bila na rubu propasti – što zbog eksternih uzroka, što zbog naših vlastitih tragičnih grešaka – pa smo od redukcija struje ipak došli do sasvim pristojnog gospodarstva uzevši u obzir veličinu zemlje.

Hrvatska je ušla u sve organizacije o kojima je prije tih 36 godina sanjala, potpuno se integrirala u Europsku uniju kao najnapredniju asocijaciju igdje i ikad, pa preostaje samo da netko ponovi ono slavno Tuđmanovo pitanje izgovoreno na splitskoj Rivi mjesec dana nakon oslobođenja zemlje: 'Što još da vam obećam?' Pa, ako nije problem, neka to bude pravosuđe.

Pravda duga 15 godina

Prije dva tjedna smo na tragičnom slučaju iz Drniša na gorak način (još jednom) spoznali da je taj sustav nefunkcionalan do mjere da i fizički ugrožava vlastite građane, a ovog tjedna smo se (još jednom) podsjetili da im katkad može uništiti egzistenciju, a bogme i dostojanstvo. 'Vrhovni sud', glasi kruta agencijska vijest, 'donio je odluku o tome imaju li građani koji su konvertirali kredite u švicarskim francima pravo na puno obeštećenje ili tek na isplatu zateznih kamata.'

Informacija je to koju u ovoj zemlji iščekuje nekoliko desetaka tisuća obitelji, do zla boga iscrpljenih petnaestogodišnjim loptanjem raznih općinskih, županijskih, trgovačkih, vrhovnih, ustavnih i europskih sudova oko razmjerno jednostavne stvari. Donio je odluku, ali još moramo pričekati da doznamo kako ona glasi.

Na svom petnaestogodišnjem putu 'švicarci' su pobijedili u gotovo pa svakoj bitki koju su vodili – prije svega u onoj najvažnijoj, dokazavši da su obje ključne odredbe njihovih kredita bile ništetne – ali stvarnu provedbu te presude nikako da dočekaju: uvijek se nađe neki skriveni pravni koridor kroz koji suprotna strana proces začepi ili čak vrati na početak, premda je institut ništetnosti poznat i zapravo gotovo nepromijenjen još od doba rimskog prava.

Od suda do suda, sustav se tako godinama bezobrazno igra vlastitim građanima, pri čemu nikada nije bilo sasvim jasno radi li se o pukoj neefikasnosti zbog bizarno komplicirane procedure ili činjenici da je na takvo ponašanje potaknut sa strane: bankama, znamo, vrijeme nije najvažnija kategorija na svijetu, a građani, također znamo, imaju nezgodan običaj da odrastaju, stare i umiru. Nije to ugodno ako se dogodi dok čekaš pravdu.

Na današnji praznik prisjetit ćemo se Tuđmanovih riječi otprije trideset i šest godina, kada je u Saboru ambiciozno najavio da 'među prvotnim zadaćama mora biti posvemašnja depolitizacija sudstva i osiguravanje njegove pune neovisnosti'.

Koliko god mnogima to zvučalo cinično, pa i urnebesno smiješno, ne radi se o neostvarivom cilju kojim bismo voljeli biti obradovani, recimo, na današnji dan za godinu dana. Dio o 'osiguravanju pune neovisnosti pravosuđa' mogli bismo, primjerice, testirati upravo na slučaju švicarca.

Disclaimer: Autor ovog teksta jedan je od desetaka tisuća dužnika unesrećenih kreditom u švicarskim francima, no svaku napisanu riječ potpisao bi i bez toga.