Cijela zemlja ustreptalo prati kako se Zagrepčani nose s posljedicama jednog požara: kasne li na posao, skreću li automobilima u zabranjenom smjeru, je li se povećala frekvencija prometovanja tramvaja i može li se nekakav cestovni prečac na Slavonskoj aveniji izgraditi u roku od tjedan dana. S tom temom počinju dnevnici nacionalnih televizija, a internetski portali Vjesnikom otvaraju i zatvaraju radni dan, pa od osakaćenog i neupotrebljivog nebodera nijedan stanovnik ove države zapravo ne može pobjeći.

Nitko, pa tako ni Vlada, u kojoj su se također silno angažirali na najbržem mogućem pronalasku rješenja zagrebačkog problema: moguće zato što ga je sama država proizvela desetljetnom aljkavošću u obavljanju svojih osnovnih funkcija, ali moguće zato što je i njenim članovima ova ruina počela predstavljati osobnu gnjavažu.

Valjda i oni zapinju i pate se u gužvi na Slavonskoj, pa se sada čudom čude kako je moguće da toliko treba čekati da bi se stvorili preduvjeti za na koncu ipak običan građevinsko-komunalni zahvat, dakle rušenje stare zgrade usred glavnog grada.

Koordinaciju ovog posla na sebe je preuzeo potpredsjednik Vlade i ministar Branko Bačić, očito dosta operativan tip koji suvereno vlada procedurama, administrativnom praksom i graditeljskim uzusima, pa premda su mu radni dani ispunjeni i poslovima i zahvatima na puno većoj skali – spomenut ćemo zakone o prostoru i o gradnji, koje upravo donosi i koji su izazvali revolt prestravljene ili bijesne struke, javnosti i oporbe diljem zemlje – ima vremena osobno i intenzivno baviti se baš, eto, Vjesnikom.

Na dnevnoj bazi: evo baš ovog tjedna u više nas je navrata izvijestio o postignutom napretku te o načinu na koji planira ubrzati, skratiti i bajpasirati proceduru.

'Nastojimo, vjerujte, učiniti sve da čim prije uklonimo Vjesnik. Ali zbog želje za brzinom ne smijemo ići nauštrb sigurnosti i građana i izvođača. To je vrlo zahtjevan posao. Je li to siječanj, početak veljače? Ne mogu vam to sada sa sigurnošću reći', rekao je Bačić i objasnio da se država u ovom slučaju odlučila za model javne nabave 'projektiraj i gradi', jer: 'To će značajno ubrzati proces. Da idemo prvo u nabavu za projekt, pa tek onda u nabavu za izvođača, izgubili bismo puno vremena. Ovako će jedna tvrtka, koja mora imati reference za oba posla, istovremeno projektirati i izvoditi uklanjanje.'

Divno: izgleda da je država napokon spoznala vlastitu inertnost i nefunkcionalnost. Valjda je trebalo samo da joj Vjesnik padne na glavu.

Deponij crne troske sramota države

U isto vrijeme, samo četiristotinjak kilometara južnije, dok s prvom kavicom slušaju vijesti o prometnom kolapsu u glavnom gradu i nagorjeloj sramoti zbog koje ministri teško dolaze do svojih radnih mjesta, također hrvatski građani imaju neku svoju rutinu: otvaraju prozore s kojih najprije prebrišu crne naslage nalik čađi, a onda im se pred očima ukaže uvijek isti prizor zabilježen na sjajnoj fotografiji Ante Čizmića, koju donosimo uz ovaj tekst.

U Dugom Ratu, naime, svakog jutra bulje u golemo crno brdo.

Tamo gdje se nekoć nalazila tvornica ferolegura Fabrika, kako su je kolokvijalno nazivali, jedan od tipičnih industrijskih giganata koji su u socijalizmu i podigli i othranili cijelo mjesto, ali i dugoročno zagadili dotad djevičanski čist pejzaž i prirodu – danas su tek njeni ostaci, desetke metara visok deponij crne troske kao mrtav i inertan svjedok sramote države. Dugoraćani se s njime bude i liježu, a radijske vijesti iz Zagreba eventualno mogu slušati u automobilu vozeći se prema Omišu ili Splitu. Ima vremena: žive na trasi prometno najopterećenije državne ceste i na koju god stranu krenu, ne gine im prosječna brzina od pet do deset kilometara na sat.

Crno brdo, gužva, crno brdo, gužva. I tako već dvadeset godina – jedino se spomenuto brdo smanjilo za onoliku količinu koliko su oni sami pokupili na svojim prozorima i šoferšajbama.

I u plućima.

Dalmacija iz Dugog Rata zapravo je ogledni primjer toga kako izgleda briga o javnoj imovini i javnom zdravlju kada u jednadžbi nije glavni grad i neki ministar koji kasni na posao pa 'nastoji, vjerujte' riješiti problem u roku od mjesec ili dva. Makar i tako što koristi najkreativniji mogući pristup proceduri i pravilima, izvlačeći iz dubine svog dužnosničkog iskustva sve načine korištenja prečaca.

Ovdje, na jugu, ni Bačiću ni bačićima nikada se nije žurilo.

Propalu tvornicu u Dugom Ratu još su davno prodali nekim Englezima, koji su je trebali ukloniti i sanirati, no umjesto toga bez dozvole su krenuli u eksploataciju desetljećima taloženih ostataka i iz njih izvlačili vrijedne sirovine, makar su postojale ozbiljne indicije da upravo time inertni, bezopasni otpad oslobađa potencijalno opasne elemente i spojeve.

Nekoliko godina trebalo je proći da bi državni aparat spoznao što se uopće događa, potom je došlo do promjene vlasničke strukture 'investitora', tvrtke su se gasile, a državi nije palo na pamet ozbiljno intervenirati čak ni kad je otkriveno da su se sirovine izvlačile na dijelu zemljišta u vlasništvu iste te države.

Da, izdala je zabranu radova, a potom je umjesto raskida ugovora krenulo međusobno tužakanje s investitorom, a onda je sklopljen dogovor po kojemu će oni Hrvatskoj platiti nešto više od tri milijuna eura za ilegalno rudarenje, a Hrvatska njima prepustiti 34 tisuće kvadrata zemljišta uz samo more po bagatelnoj cijeni od 115 eura po kvadratu.

Sanacija samo što nije

Država bi trebala organizirati i provesti sanaciju terena, a sve to bi trebali platiti Englezi – objavljeno je prije četiri godine. Pa prije tri, pa prije dvije godine. Pa opet još i lani, za svaki slučaj, a onda, evo, i prije mjesec dana. Sanacija samo što nije počela.

'Izrađen je Program geotehničkih istražnih radova za projekt sanacije tvorničkog kruga bivše tvornice ferolegura Dugi Rat. U postupku javne nabave odabran je izvođač za geodetske radove i geotehničke istražne radove i za izradu studije vjetrovalne klime te je u pripremi sklapanje ugovora', obavijestili su nas iz Vlade 31. listopada.

U ovom slučaju nema ni principa 'projektiraj i gradi', ni svakodnevnih sastanaka radnih skupina i kriznih timova, a bogme ni ekstenzivnog medijskog izvještavanja – kao što ga nema ni oko još crnjih ekoloških točaka u Obrovcu ili Kaštel Sućurcu, oko ruševnog Dječjeg sela u Baškom Polju ili cijelog grozda devastiranih odmarališta u obližnjem Gradcu, oko propalog otočića Smokvica Vela i stotina drugih 'vjesnika' rasutih daleko od Slavonske avenije u Zagrebu i daleko od oltara.

Vjesnik, gužva, Vjesnik, gužva. Nekima par mjeseci torture, nekima već stil života.