U međunarodnim medijima Milanović ionako već ima etiketu da je blizak Kremlju, možda tek nešto manje od mađarskog i slovačkog premijera Viktora Orbana i Roberta Fica, a upravo potonjeg branio je ovog utorka pred kamerama tvrdeći da 'nije ruski čovjek nego samo brani slovačke interese'.

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić za N1 televiziju secirao je poprilično neobičan nastup i teze predsjednika Hrvatske, a za tportal je dao dodatna objašnjenja i kontekst.

Avdagić je, primijetit ćemo, nastupom Milanovića gotovo otvoreno zgrožen - recimo njegovom tezom da u ratu Rusije protiv Ukrajine 'izostaje diplomatski dio priče', odnosno da se 'nedovoljno razgovara na razini Moskve i Zapada kako bi rat eventualno završio 'za stolom''.

'Ne vjerujem da je predsjedniku nepoznato da su se vodili brojni razgovori između SAD-a i Rusije još prije početka agresije na Ukrajinu, niti da su u međuvremenu vođeni brojni razgovori na više razina - samo što je ruska strana cijelo vrijeme sustavno odbijala odstupiti za milimetar od svojih početnih pozicija predstavljenih početkom agresije. Uostalom, ni do današnjeg dana nije došlo do zatvaranja veleposlanstava i konzulata, pa je jasno da su linije i dalje otvorene. Činjenica jest da su zapadni lideri u jednom trenutku odustali od razgovora s Putinom, no žalosno je da našeg predsjednika danas moramo podsjećati zašto se to dogodilo. On se ponaša kao školarac koji na ispitu iz matematike napiše samo konačno rješenje, a ne opisuje i ne objašnjava postupak kojim je do njega došao, što je zapravo najvažniji dio samog ispita', kaže Avdagić za tportal.

Macron i Putin

Milanovićeva teza o izostanku diplomacije, dodaje, površno može izgledati točna, ali zapravo je potpuno neispravna jer treba sagledati povijest koja je do ovakve situacije dovela, odnosno 'opisati postupak'.

'Osim toga, evo, baš jučer je Macron razgovarao s Putinom - pa što smo dobili od toga? Što bi mu Macron po našem predsjedniku uopće trebao ponuditi: sve što Putin traži? I u čime ime bi uopće trebao nastupiti, u ime Ukrajine? Pa nije sporno da ta zemlja u svakom trenutku može odlučiti kapitulirati, za to nisu potrebni pregovori i diplomacija', jasan je ovaj analitičar.

Avdagića je vidljivo zgrozila i Milanovićeva izjava da 'većinom navija za slabije - pa je za ukrajinski narod, ali ne i ukrajinsku vlast'.

'Što bi to trebalo značiti? Do koje razine bi trebalo smaknuti ukrajinsku vlast od Zelenskog naniže - do članova parlamenta? Ili još dalje, do gradonačelnika i lokalnih vlasti, što zapravo traži Rusije? Je li Vitalij Kličko dobrodošao kod Zorana Milanovića', pita se Avdagić te priznaje da su zbog ratnog stanja izbori u Ukrajini odgođeni - za razliku od onih u Hrvatskoj početkom devedesetih, recimo.

'Ali ta situacija nije potpuno usporediva i pitanje je bi li Hrvatska imala ratne izbore da su svaki drugi dan rakete padale i na, recimo, Čakovec, Samobor ili Pulu. Predsjednikova površnost u svakom mogućem pogledu izuzetno je pogrešna', smatra sugovornik tportala.

Čizma s istoka

Kao, uostalom, i njegova decidirana tvrdnja da Rusija nema kapaciteta započeti agresiju protiv bilo koje druge zemlje, iz čega promatrač može izvući zaključak da je strah od širenja rata u Europi bezrazložan, a onda i da je naoružavanje besmisleno.

'Na temelju čega Milanović to uopće govori? Bilo je puno onih koji su govorili da Rusija nipošto neće napasti Ukrajinu, a podsjetit ću da je upravo Zoran Milanović bio jedan od njih. Zar netko misli da su se baltičke zemlje bez razloga povukle iz konvencije o nagaznim minama ili da se Poljska naoružava iz hira? Ne, te države jako dobro znaju kako izgleda dolazak čizme s istoka i one to ne žele', kaže Avdagić, a frapirao ga je i, recimo, izostanak solidarnosti lijeve vlade u Španjolskoj, vjerojatno zato što smatraju da su zbog udaljenosti od fronta daleko i od svake opasnosti.

'Hrvatska nije tako daleko od svih događaja i kao mala država ne može imati bolju zaštitu i garanciju sigurnosti od članstva u sigurnosnim asocijacijama, a to pretpostavlja i obveze prema saveznicima, koje uključuju solidarnost na političkoj razini. Zbog Milanovićevog ponašanja ispada kao da se Hrvatska usklađuje s jedine dvije zemlje koje u tom smislu predstavljaju izuzetak, dakle Mađarskom i Slovačkom', smatra Avdagić.

Premda, i to treba biti jasno, politička solidarnost uglavnom može biti simbolična jer diplomatsku igru igraju države iz viših ešalona. U prvome je Donald Trump, u drugome vlasti Francuske, Njemačke i Velike Britanije, potom turski predsjednik Erdogan kao mogući posrednik, a tek nakon njih svi ostali…