Mnogi su kanili vlakom proputovati Europu te pritom malo i raditi, no kad su otvorili laptop i popis obaveza, Wi-fi u vlaku ih je izdao. E-mailovi se ne šalju, web stranice se ne učitavaju, a streaming se može zaboraviti.

Iako europske željezničke tvrtke često hvale povezanost u vlakovima kao pogodnost, za mnoge putnike to je i dalje vježba strpljenja umjesto produktivnosti.

„Performanse i kvaliteta Wi-Fi-ja u europskim vlakovima vrlo su loše“, izjavio je za POLITICO Luke Kehoe, industrijski analitičar u tvrtki za obavještajne podatke o povezivosti, Ookla.

Brzina vlaka predvidljivo otežava Wi-Fi antenama u vagonu – ili pametnom telefonu – održavanje stabilne veze između promjenjivih mobilnih tornjeva.

Tehnički izazov

„Ako vlak putuje brzinom od 200 km na sat, uređaj bi mogao prelaziti lokaciju baznih stanica svakih 45 do 60 sekundi, što je vrlo brzo“, rekao je Kehoe. „To predstavlja tehnički izazov poznat kao Dopplerov efekt.“

To se događa kada brzo kretanje mijenja frekvenciju signala – poput promjene tona sirene – a to može utjecati na sposobnost održavanja stabilne veze.

U vlakovima francuske željezničke tvrtke SNCF, putnici koji se prijave za Wi-Fi primaju skočno upozorenje: „Zbog nedostatka pokrivenosti i naše brzine, kvaliteta Wi-Fi-ja može se značajno razlikovati od one u vašem domu.“ Također se ne savjetuje gledanje videa online jer to „doprinosi ograničavanju propusnosti“.

Staromodni vlakovi

No, loš Wi-Fi u vlakovima nije samo pitanje brzine ili broja tornjeva. Mnoge kabine zapravo nisu dizajnirane za prijenos radiofrekvencija. „Mnogi vlakovi povijesno koriste prozore s metaliziranim ili niskoemisionim staklenim premazima koji ne pogoduju širenju signala“, rekao je Kehoe.

Takav sustav čini kabinu sličnom nekoj vrsti Faradayevog kaveza – elektromagnetskog oklopa koji blokira bežične signale, slično onome što uzrokuje prekid poziva na telefonu u liftu ili sprječava izlazak mikrovalnog zračenja.

Prošle godine belgijska željeznička tvrtka SNCB odustala je od postavljanja Wi-Fi-ja u svojim vlakovima zbog „visokih troškova implementacije i pokrivenosti telekomunikacijskih operatera“, rekao je glasnogovornik Tom Guillaume.

Umjesto toga, SNCB je odlučio prebaciti odgovornost na telekomunikacijske tvrtke dok je sam ulagao u „uklanjanje premaza“ stakla koji je pogodniji za mobilne signale. „Telekomunikacijski operateri stoga moraju poboljšati kvalitetu signala i pokrivenost u blizini željezničke infrastrukture“, izjavio je Guillaume.

Problem 5G dosega

Fizika radiofrekvencija također je dobro poznata: pojas koji se obično koristi za 5G u Europi nije pogodan za prolazak kroz drveće i lišće, koje često okružuje željezničke pruge. To otežava izravno dopiranje signala do kabina ili korisnika telefona, za razliku od 4G, gdje frekvencije nižeg opsega mogu putovati dalje i bolje podnose prepreke, iako ne mogu prenijeti toliko podataka.

„Svako ljeto u našim podacima vidimo značajan pad performansi mobilne mreže u područjima s gustim raslinjem“, dodao je Kehoe.

Uz to, tisuće tunela duž kontinentalne željezničke mreže čine još veći izazov za pružanje pouzdane Wi-Fi veze u vlakovima. Ipak, neke zemlje uspijevaju bolje od drugih.

Švicarska prednjači, s brzinama Wi-Fi-ja u vlakovima gotovo 30 puta većima nego u Austriji i Nizozemskoj. Bila je to jedina zemlja u Ooklinom uzorku koja je probila granicu od 25 megabita u sekundi kao medijane brzine preuzimanja – minimalne osnovne vrijednosti za pouzdano korištenje interneta.

Vlakovi će se nadograditi

Neki željeznički operateri sada se doslovno okreću nebu za bolji internet u vozilu, koristeći satelitske pružatelje usluga kako bi popunili praznine u pokrivenosti duž željezničkih ruta.

Češke željeznice eksperimentiraju s mrežom Elona Muska, Starlink, dok francuski SNCF navodno razmatra i američku satelitsku konstelaciju te svog francusko-britanskog rivala, Eutelsat. SNCF nije odgovorio na zahtjev POLITICO-a za komentar.

Iako satelitska povezanost dobro funkcionira za zrakoplovne tvrtke – zahvaljujući čistom nebu i blizini orbite – nije to „nepobjedivo rješenje“, rekao je Kehoe, već samo dodatak ukupnoj mješavini povezanosti. „Toliko se ljudi usmjerava na dostavu signala do vlaka, ali zaboravljaju na dostavu signala oko vlaka“, dodao je.

Wi-Fi oprema i standardi koji stoje iza nje također imaju ključnu ulogu u tome koliko je veza zaista dobra.

Vlakovi su još na standardu iz 2009.

Veze koje je Ookla analizirala u Poljskoj – koja se nalazi pri dnu ljestvice performansi – pokazale su da vlakovi još uvijek koriste Wi-Fi 4, standard iz 2009. godine koji nudi znatno manju propusnost i puno sporije brzine od novijih generacija. Bez obzira nadograđuju li željeznički operateri usmjerivače ili softver, „ako nema mrežne pokrivenosti, neće biti mobilnog signala u vlaku, bez obzira na tehnologiju koja se koristi“, rekao je Guillaume iz SNCB-a.

A ako razmišljate o tome da zaobiđete nestabilnu Wi-Fi vezu koristeći žarišnu točku svog telefona – razmislite ponovno. „Ako svi emitiraju vlastite Wi-Fi mreže, postoji ogroman problem s interferencijom“, upozorio je Kehoe.

Internet u vlakovima i dalje je loš, a uspostavljanje potpune povezivosti s europskim željeznicama ostat će izazov još neko vrijeme.