Znanstvenici su je opisivali kao 'biološku prazninu' ili 'hipersuho okruženje', a lokalno stanovništvo naziva je 'More smrti'. No nakon više od pet desetljeća ekološkog inženjeringa rubovi pustinje Taklamakan na sjeverozapadu Kine postupno se pretvaraju u šumska područja koja apsorbiraju stakleničke plinove.

Novo istraživanje, koje je vodio King-Fai Li sa Sveučilišta Kalifornije u Riversideu, potvrdilo je da su kineski napori u ozelenjivanju dijelova ove goleme, oko 25 milijuna godina stare pustinje rezultirali stvaranjem učinkovitog ponora ugljika. Li i njegovi suradnici koristili su dugogodišnje podatke prikupljene putem NASA-inih satelita, uključujući Orbiting Carbon Observatory i senzore MODIS kako bi pratili koncentracije ugljikova dioksida i širenje vegetacije.

Kako ističe Li, nova vegetacija ne nalikuje tropskim šumama poput Amazone ili one u Kongu, već se često radi o grmlju sličnom mediteranskim ili kalifornijskim ekosustavima. Ipak, ključna je činjenica da ta vegetacija kontinuirano apsorbira CO₂, što se može precizno izmjeriti iz svemira.

Kineski projekt ozelenjivanja započeo je još 1978. godine s primarnim ciljem zaustavljanja širenja pustinje stvaranjem zaštitnog pojasa vegetacije. Taj pojas koristi prirodne izvore vode, poput otapanja snijega s planina Kunlun, kako bi se održao u sušnim uvjetima, a dodatni ciljevi uključivali su poboljšanje poljoprivrede i stabilizaciju društvenih prilika u regiji.

Projekt se kasnije proširio na sadnju uz autocestu kroz pustinju Tarim, kao dio šire inicijative Three-North Shelterbelt Program, a ona bi trebala trajati do 2050. godine. Cilj je povećati šumski pokrov na sjeveru Kine i doprinijeti globalnim klimatskim inicijativama.

Analiza podataka pokazala je da tijekom vlažnijeg razdoblja od srpnja do rujna vegetacija u regiji redovito smanjuje koncentraciju CO₂ za oko tri dijela na milijun (ppm) u odnosu na sušnu sezonu. Kada bi cijela pustinja bila prekrivena šumom, mogla bi apsorbirati oko 60 milijuna tona ugljika godišnje, što je značajno, ali i dalje mali dio globalnih emisija koje dosežu oko 40 milijardi tona godišnje.

Osim smanjenja CO₂, projekt je donio dodatne koristi: smanjena je erozija tla, ublažene su pješčane oluje i zaštićena su lokalna poljoprivredna područja. Istraživači smatraju da bi Taklamakan mogao poslužiti kao model za klimatske projekte u drugim ekstremno sušnim regijama.

Za razliku od nekih drugih inicijativa, poput Great Green Walla u Africi, koja je naišla na brojne prepreke, kineski projekt pokazuje koliko su dugoročno planiranje i stabilna podrška ključni za uspjeh, piše Gizmodo. Zaključno, istraživanje sugerira da čak i najnegostoljubivija područja na Zemlji nisu izgubljena. Uz odgovarajuće strategije i strpljenje, moguće je obnoviti ekosustave i istovremeno doprinijeti borbi protiv klimatskih promjena.