MATEMATIČKI ZAKON ILI…

Je li prirodno da je većina bogatstva u rukama manjine?

Occupy USA 11

Occupy USA 11

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Tko god se zalaže za pravedno društvo, teško može ostati ravnodušan na poruke koje ovih dana u svijet šalju prosvjednici s Wall Streeta, odnosno aktivisti pokreta Occupy

Jedna od najčešćih koja je svoje mjesto našla na njihovim transparentima i majicama 'Mi smo 99 posto' upozorava na nepravednu raspodjelu bogatstva, odnosno na činjenicu da je jedan posto svjetske populacije na neki način u svojim rukama akumulirao nerazmjerno velik dio financija i moći. Vrlo je izvjesno da su simpatije mnogih siromašnih i obespravljenih širom svijeta na njihovoj strani. No pitanje je znači li to da je konačno došao trenutak da se nešto promijeni i je li po tom pitanju moguće nešto značajno učiniti?

Ekonomist Edward N. Wolff sa Sveučilišta u New Yorku prije nekoliko godina je ukazao na činjenicu da je 2007. jedan posto najbogatijih američkih kućanstava posjedovalo 34,6 posto sveg bogatstva, a sljedećih 19 posto 50,5 posto bogatstva. To znači da je u rukama 20 posto Amerikanaca bilo čak 85 posto bogatstva, odnosno da je na ostatak od 80 posto populacije bilo raspoređeno samo 15 posto. Jasno je da ovakva raspodjela malo kome izgleda fer.

Zakon 80/20

Međutim, neki stručnjaci ističu da neravnomjerna distribucija bogatstva nije neočekivana. Naime, ono protiv čega se prosvjednici pokreta Occupy zapravo bore u nekim je ekonomskim, ali i znanstvenim krugovima poznato kao pravilo 80/20, odnosno Paretov princip, Zipfov zakon ili pak Benfordov zakon dugog repa, ovisno o tome koji se aspekt ovog pravila promatra – frekventnost nekih prirodnih događaja ili statistička raspodjela društvenog ili medijskog utjecaja i moći (pogledajte graf dolje desno).

Matematika na kojoj se pravilo 80/20 zasniva, poznata kao zakon distribucije moći, opisuje pravila igre u mnogim prirodnim sustavima na koje pojedinci nemaju mnogo utjecaja. Prema njoj čini se da je koncentracija ekstrema jednostavno ugrađena u tkivo složenih sustava koji ovise o mnoštvu vremenski promjenjivih varijabli.

Najjednostavnija verzija toga pravila kaže da će 80 posto prihoda neke kompanije doći od 20 posto kupaca; 80 posto trgovine otpadat će na 20 posto hit proizvoda; 80 posto svjetskog internetskog prometa ostvarivat će 20 posto web stranica; 80 posto novca u filmskoj industriji ostvarit će 20 posto filmova i slično.

Drugim riječima, prema zakonu distribucije moći u određenom prostoru koji promatramo manji broj ekstremnih događaja bit će odgovoran za najveći dio ostvarenog utjecaja. Tako će primjerice zbroj bogatstva 10 najbogatijih ljudi u svijetu biti za nekoliko redova veličine veći od zbroja bogatstva sljedećih 10 najbogatijih čije će pak ukupno bogatstvo biti za nekoliko redova veličine veće od bogatstva sljedećih deset itd. Omanji ostatak bit će raspoređen u dugom gotovo irelevantnom repu.

Wikipedia

Wikipedia

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Kliknite za uvećanje

Ovakva distribucija može nam se činiti neobičnom. Naime, ako analiziramo ljude po visini, rezultati će biti sasvim drugačiji. Većina ljudi bit će prosječne visine, a iznad i ispod crte koja označava prosjek bit će sve manje ljudi što dalje idemo u bilo koju od krajnosti. Slično je i kvocijentom inteligencije.

Međutim, zakon distribucije moći pokazuje da ona nikada nije ravnomjerno raspoređena oko neke srednje vrijednosti. Primjerice, utjecaj jednog velikog potresa veći je od zbroja milijuna manjih, koji su mnogo učestaliji. Isto vrijedi i za utjecaj znanstvenih radova, popularnost medijskih ili showbizz zvijezda i sl.

Je li nepravda neizbježan zakon?

Ako se složeni sustavi uvijek ponašaju prema zakonu o distribuciji moći, nameće se pitanje je li uopće moguće urediti pravednije društvo. Istraživanja pokazuju da jest, odnosno da u svijetu postoje velike razlike u razinama nepravde. One se vrlo jasno očituju kada su izražene tzv. Gini indeksom. Kako je on definiran? Kada je bogatstvo potpuno jednako raspoređeno među svima, Gini indeks je 0, a kada je sve bogatstvo u rukama jednog čovjeka koeficijent je 100 (prema nekim verzijama 1). Primjerice, društvo u kojem 25 posto ljudi posjeduje 75 posto bogatstva ima indeks 50. Dakle, što je Gini indeks manji, to je društvo pravednije. Neka novija istraživanja pokazala su da je taj koeficijent najmanji u skandinavskim zemljama. 2005. godine u Švedskoj je iznosio samo 23 (nešto više od 30 posto bogatstva je u rukama 20 posto ljudi). Za usporedbu, u SAD-u je 2007. bio 45 (1997. bio je 40,8), a u Hrvatskoj je 2008. bio 33,7 (1998. bio je 29). U Namibiji je Gini koeficijent čak 70.

Nejednakost je prirodna, ali ne tako ekstremna

Ekonomski analitičar mr. sc. Velimir Šonje kaže da je nejednakost prirodna, ali da ona u Hrvatskoj i europskim zemljama nije tako velika kao u SAD-u.

'Unutar-društvena nejednakost do određene je mjere prirodna i neizbježna kao posljedica ekonomskih i društvenih procesa', kaže Šonje. 'Međutim, ekstremna nejednakost kakvu nalazimo u nekim dijelovima SAD-a, u Aziji i Južnoj Americi nikako nije prirodna. Ako ona dominantno proizlazi iz nejednakih šansi, a ne iz nejednakih sposobnosti i angažmana, onda to sigurno nije dobro. Društvo će se raslojavati, širit će se osjećaj nepravde, a to će imati negativan povratni utjecaj na razvoj.'

Uzrok velikoj nejednakosti dr. sc. Darko Polšek, profesor na Odsjeku za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i viši istraživač na Institutu za društvene znanosti u Zagrebu, vidi u činjenici da se u zemljama kao što je SAD prestalo paziti na antimonopolističke zakone te da su se istovremeno uzdigle birokratske barijere koje su počele štititi neke slojeve. 'To nisu nužno slojevi bogatih. Jednostavno, države su od individualističkih postale korporativne, pa su se slojevi počeli tretirati odvojeno od pojedinaca i njihovih prava. Analiza plaća brokera i menadžera to dobro pokazuje.'

Veći porezi nisu rješenje

No i Polšek i Šonje ne vjeruju da se problem može riješiti jednostavnim uvođenjem viših poreza za bogate.

'To je populistička mjera koja služi da zadovolji ljutu gomilu pod krinkom pravednosti, međutim time se uopće ne rješava suština problema. Bit je u izjednačavanju šansi – kroz obrazovni sustav i jednak pristup informacijama i tržištu rada. Jedan dio bunta u SAD-u tumačim kao bunt protiv netransparentnih odnosa između politike i velikih korporacija te kao zahtjev za jednakim šansama, a ne toliko za idealnom jednakošću. Danas je gotovo svima jasno da je ona neostvariva, štoviše, nepoželjna jer može uništiti zdrave poticaje u smjeru inovativnosti i kreativnosti', ističe Šonje.

Polšek kaže da kao klasični liberter smatra da s viškom poreza uvijek ide i višak transakcijskih troškova države, odnosno da se prikupljeni višak umjesto da se utroši korisno, redovno troši nekorisno - za birokrate i druge slične povlaštene slojeve. 'Porezi, reći će ekonomisti, uvijek idu nauštrb zapošljavanja, a ne obratno. No istina je da se dobrim poreznim sustavom dio dohotka može kanalizirati u sektore koji bi članovima Occupy Wall Street, kada bi uopće mogli govoriti o jedinstvenom socijalnom sloju, mogli pomoći. Kako, to trebaju odgovoriti financijski stručnjaci', rekao je dr. Polšek.

Zanimljivo je da su ispitivanja javnog mnijenja u SAD-u pokazala da bi 92 posto Amerikanaca više voljelo živjeti u društvu koje je uređeno poput švedskog. Možda je to još jedno značenje poruka prosvjednika s Wall Streeta?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi